U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci može se do 2. listopada pogledati iznimno suvisla i konceptualno zaokružena izložba „Komadi / Pieces“ umjetnice Hane Miletić, koju je osmislila kustosica i ravnateljica muzeja Branka Benčić. Radi se o umjetnici čiji sam rad prvi put zapazila u jesen 2020. godine na Bijenalu industrijske umjetnosti u Raši, koji se isticao tankoćutnošću i slojevitošću koncepta prilagođenog trenutku opće egzistencijalne iščašenosti, kao i temom popravljanja svijeta / sebe / okoline zakrpama i krpicama, šivanjem i lijepljenjem. Već tada mi se činilo kako umjetnica metaforički vrlo jasno i krajnje jednostavno osmišljava svoju poruku i sudjeluje u općoj ranjenosti svijeta bez imalo pretencioznosti i lažne hermetične intelektualne „nabrijanosti“. To se upravo potvrdilo na njezinoj većoj izložbi u Rijeci gdje izlaže radove pretežno rađene od različitih vrsta ručno tkanog tekstila i pomoću njih tka osobnu i opću dionicu, vlastiti statement.

Hana Miletić (Zagreb, 1982.) danas živi i radi u Bruxellesu. Polazeći od obrazovanja u dokumentarnoj fotografiji te nadahnuta dugom tradicijom ručnog rada u svojoj obitelji, razvila je umjetnički jezik temeljen prvenstveno na izradi tekstilnih radova. Kroz proces tkanja analizira društvenu i kulturnu stvarnost u kojoj živi i radi, a putem tkalačke prakse „reproducira društvene geste održavanja i popravaka na infrastrukturi i raznim objektima u različitim stanjima tranzicije“ (Branka Benčić).

Tkanje, koje zahtijeva vještinu, vrijeme, brigu i pažnju, omogućuje joj da stvara nove odnose između rada, misli i emocionalne sfere, ali i da se suprotstavi određenim ekonomskim i društvenim stanjima, poput akceleracije, standardizacije i transparentnosti. Pa opet, u njezinim je radovima sačuvana nježna, poetska dimenzija usprkos činjenici kako „popravlja“ i pokušava zacijeliti rupe, pukotine i lomove u različitim dimenzijama stvarnosti.

Da se ne radi o bilo kakvoj mainstream umjetnici vidi se i po njezinim nadolazećim i recentno održanim samostalnim izložbama, poput: Kunsthalle Mainz (2022.), MUDAM Luxembourg (2022.), Bergen Kunsthall (2021.), La Loge Bruxelles (2021.) i WIELS Bruxelles (2018.), a jednako tako i nadolazećim i recentnim grupnim izložbama: M HKA Antwerpen (2022.), Manifesta 14 Priština (2022.), MAXXI L’Aquila (2022.), Triangle Astérides Marseille (2022.), Muzeum Sztuki Łódź (2021.), Kunsthalle Wien (2020.), Metro Pictures New York (2019.), S.M.A.K. Ghent (2018. – 2019.) i 13. Sharjah bijenale (2017.). Ili, primjerice, izboru recentnih umjetničkih rezidencija i nagrada: Akademija Jan van Eyck Maastricht (2014. – 2015.), Thread — Josef and Anni Albers Foundation, Sinthian (2019.), i Baloise Art Prize (2021.).

Većina izloženih radova nastala je upravo za izložbu u MMSU Rijeka, i prilagođeni su karakteru prostora, gdje se odlično uklapaju u cjelinu industrijske arhitekture koja već sama po sebi od ranije nosi različite „ožiljke“ sraza drugačijih materijala, krpanja, i namjerno vidljivih novih slojeva obnove prostora. Taj je prostor umjetnici omogućio da pokaže različite razine svojih radova koji su nabijeni značenjima i porukama. Metodama „popravljanja“ i reciklaže kao osnovnim sredstvima nastaju mekane i lagane strukture apstraktnih kompozicija, kao mjesta bilježenja i upisivanja različitih značenja, stanja, osjećaja, odnosa i pogleda – poput krhkosti, fragilnosti ili prekarnosti, u koje je ugrađeno zanimanje za povijest rada i tranziciju industrijske proizvodnje, poziciju žena u tekstilnoj industriji te posljedice procesa deindustrijalizacije.

„U radovima Hane Miletić naslućujemo ideje brige, čuvanja i popravljanja, nadomještanja i rekonstrukcije, nestajanja i ponovnog sastavljanja – labavih veza kao tkanja materijala, povijesti i priča. Izložba ‘Komadi’ okuplja instalacije u tekstilu različitog formata koje prizivaju širok raspon asocijacija, od proizvodnih procesa poput tkanja, materijalnosti i krhkosti građe, ženskog ručnog rada, do metoda mekane reprodukcije i prevođenja. Upravo putem metoda popravljanja i rekonfiguracije ugrađenih u procese tkanja, u mreži zamršenih niti raslojavaju se kompleksne veze između starog i novog“ (Branka Benčić).

Štoviše, ovom izložbom Hana Miletić nastavlja potragu za proizvođačima i mjestima proizvodnje skoro potpuno propale ili iščezle tekstilne industrije u Hrvatskoj. Tekstilni radovi velikog formata smješteni u prvom izložbenom prostoru Muzeja, dočekuju nas na ulazu i uvode posjetitelja u navedene kontekste i interese umjetnice. Grupa ranije realiziranih radova posveta je mjestima proizvodnje tekstila, radu i različitim tehnologijama – veliki tepih RAD (2019.), nastao je u suradnji s tvornicom Regeneracija iz Zaboka, instalacija Materijali (Arena, Pula) (2020.), realizirana u okviru istraživanja i interesa za ugašenu trikotažu Arena u Puli, reprodukcija je razbijenog tvorničkog prozora, dok je apstraktna koloristička kompozicija Nespojivi (Unitas) (2020.) posvećena istoimenoj tvornici konca koja je aktivna i djeluje u Zagrebu.

U suradnji s Rio Biz d.o.o. nastaje i novi ambijent, prostorna instalacija sastavljena od krojačkog otpada, koja nas želi podsjetiti na „krparnicu“. Na nju se nadovezuje zvučna instalacija Za pauke (autor Lieven Dousselaere, 2022.), posvećena radnicama, mašinama i paucima, koja suvremenim eksperimentalnim zvukom povezuje procese tkanja, repetitivnost zvukova automatiziranog rada tkalačkog stana, prirodu i tehnologiju, živo i neživo, a smještena je u maloj središnjoj prostoriji koja povezuje dvije izložbene cjeline.

Postav u najvećoj izložbenoj dvorani uključuje niz novih produkcija i posvećen je umjetničinu boravku u Rijeci. Materijali (2022.) okupljaju ručno rađene tekstilne intervencije većeg i manjeg formata, a strukturiraju se kao fragmenti vizura, detalja upisanih u pogled umjetnice tijekom šetnji gradom, urbanih bilježenja prostora Benčića, Hartere, Ružićeve, Potoka, Industrijske, Kantride. To su veći ili manji, trajniji ili privremeni popravci na ulicama, urbanoj opremi, prozorima zgrada, vratima automobila, ili rasprostranjene trake GP Krk koje ukazuju na veliku prisutnost građevinskih radova u urbanom okolišu.

Hana Miletić dojmljivo progovara „o lomovima u fizičkim i društvenim prostorima koje nastanjujemo i koja nas okružuju, a mjesta su različitih transakcija u koje smo svakodnevno posredno ili neposredno uronjeni“ (Branka Benčić).