Bio sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti koji je vlastiti državni vrh optužio za narušavanje svjetskog mira. To sam iznio u svom govoru u rujnu 1991. pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda koje je donijelo odluku o embargu na uvoz oružja u Jugoslaviju, na sjednici na kojoj je američki državni tajnik prvi put kritizirao Miloševića zbog namjere stvaranja ‘velike Srbije’. Embargo je prije svega bio usmjeren na to da spriječi naoružavanje JNA, a Hrvatska još nije bila suverena i nije ni mogla legalno uvoziti oružje”, tim je riječima Budimir Lončar, najutjecajniji hrvatski diplomat i posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, nekima od prijatelja i poznanika koji su ga nazivali ovih dana tumačio zašto su besmislene i bespredmetne optužbe koje se svode na to da je on glavni krivac što je Hrvatskoj bio nametnut embargo na uvoz oružja. U obranu Lončara među prvima je stao bivši predsjednik Stjepan Mesić, istaknuvši također da je u to vrijeme jedini međunarodno priznati subjekt bila Jugoslavija, dok Hrvatska, kao njezina federalna jedinica, ionako nije smjela legalno uvoziti oružje pa se na nju nikakva zabrana Vijeća sigurnosti i nije mogla odnositi.

“Odnosila se, međutim, na JNA i spriječila je uvoz golemog kontingenta oružja iz Sovjetskog Saveza, namijenjenog armiji koja je stala na stranu Miloševića. Oružje za našu obranu uvozili smo ilegalno i prije i nakon uvođenja embarga”, podsjetio je Mesić, nazvavši situaciju oko Lončara “lovom na vještice”. Jedan od osnivača HDZ-a i drugi hrvatski premijer Josip Manolić u razgovoru za Nacional rekao je da bi se embargo na uvoz oružja izglasao s Budimirom Lončarom ili bez njega jer je to bila strateška politika američke administracije koja je tada još nastojala sačuvati Jugoslaviju.

Sam Budimir Lončar izdao je tek jedno priopćenje u kojem je rekao da mu je ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji se bestidnim lažima, preko njegovih leđa, pokušavaju obračunati s prošlošću, unatoč dokumentima i još uvijek živućim svjedocima. Posebno je, međutim, istaknuo da se nitko iz vrha vlasti službeno o njegovu slučaju nije očitovao.

“Ne mogu, međutim, a da ne konstatiram kako znakovito šute oni organi i institucije države koji bi im po službenoj dužnosti morali pokloniti ne samo pozornost, nego i reagirati na njihovo nedopustivo i anticivilizacijsko ponašanje. Ta me šutnja zabrinjava čak i više od hajke što se protiv mene vodi, jer ona govori o atmosferi u našemu društvu, atmosferi u kojoj je moguće nekoga nekažnjeno pribijati na stup srama. Danas mene, a sutra – tko zna koga”, poručio je. Nije prošlo dugo, a o svemu se oglasio službeni predstavnik vlasti, ali iz 1991. i 1992. – Franjo Gregurić, premijer u Vladi nacionalnog jedinstva. On je dao intervju Jutarnjem listu u kojem je citirao odluku svoje vlade od 27. rujna 1991. kojom je Lončar prozvan zbog zastupanja politike podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu te izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnute Hrvatske. Gregurićeva vlada Lončara je također optužila i da je “za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”. Istu tu odluku prethodno je citirao i lokalni zagrebački HDZ.

Budimir Lončar nije javno reagirao na taj Gregurićev istup, ali je u krugu svojih prijatelja rekao kako smatra da je Gregurić na određeni način instrumentaliziran u situaciji u kojoj se nitko iz Vlade i HDZ-a ne želi službeno odrediti o događajima iz 1991. Iako nije izrijekom spomenuo premijera Plenkovića, evidentno je da Lončar smatra da bi se on – i kao diplomat i kao premijer – također trebao oglasiti i stati u zaštitu istine. Gregurić je istaknuo da su se u kolovozu 1991. godine od svih hrvatskih građana delegiranih u savezne organe i saveznu diplomaciju, na poziv da se stave na raspolaganje Hrvatskoj odazvala samo njih četvorica: Božo Marendić, Branko Zekan, Čedo Pavlović i Antun Šeda. No iz knjige Maria Nobila “Hrvatski feniks – Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990. – 1997.” proizlazi da je predsjednik Tuđman odlučio opozvati Marendića i Zekana, dok je za Lončara smatrao da ga još treba zadržati. Uostalom, Budimir Lončar još je ranije obrazložio da je prije odlaska u New York na sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a, bio na sastanku s predsjednikom Franjom Tuđmanom na kojoj je bio i Gregurić te da je ondje izložen cijeli plan kako će se pitanje sukoba u bivšoj Jugoslaviji staviti na međunarodnu scenu, i to pod okrilje UN-a, što je potom upravo Lončar u ime Jugoslavije inicirao. Zato su ga poslije u Beogradu prozvali izdajnikom.

Gregurić je rekao da se ne sjeća takvog sastanka. Međutim, Budimir Lončar o tom je sastanku govorio u svibnju 2015. u intervjuu novinaru Dragi Hedlu za Jutarnji list.

“U vrijeme kada je već krenula jača ofenziva Slobodana Miloševića, istodobno s manipulacijom u okviru Haaške konferencije, smatrali smo da se nešto mora učiniti kako bi se uz pomoć međunarodne zajednice spriječila srpsko-armijska eskalacija. Dogovorio sam s Tuđmanom susret u Zagrebu. Bila je nedjelja, početkom rujna 1991. godine”, prisjetio se Lončar. “Na sastanku su bili i Josip Manolić, tada šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka, premijer Franjo Gregurić, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i Ante Marković, predsjednik savezne vlade. Razgovarali smo o potrebi novih koraka u internacionalizaciji jugoslavenske krize.” Na tom sastanku Tuđman je čak pitao Lončara je li realno i može li se očekivati izravno uključenje NATO-a u sprečavanje agresije Miloševića i JNA. Lončar mu je dao do znanja da to nije moguće jer bi zasigurno isprovociralo i reakciju ruske strane, a SAD-u je u tom trenutku primarni problem bio stabilizacija SSSR-a i ohrabrivanje Gorbačovljeve politike te obnavljanje mirovnih procesa na Bliskom istoku.

“Rekao sam mu da naš prostor SAD-u u ovom trenutku nije prioritetan te da Amerikanci ne žele da naš problem ometa njihove strateške interese. Naravno, Amerikancima je bilo važno i stanje u Europi i da Stari kontinent, nakon ujedinjena Njemačke, u svoje ruke preuzima proces vlastite stabilizacije. U tom svjetlu SAD je pozdravio sazivanje mirovne konferencije o Jugoslaviji u Haagu. Tuđman i moji sugovornici bili su suglasni da bez SAD-a nije moguće riješiti jugoslavensku krizu, no Amerikanci – i to sam ponovio – radi svojih širih strateških interesa nisu se tada bili spremni izravno uključiti. Predložio sam da, ako želimo međunarodnu intervenciju u pogledu sprječavanja sukoba, to moramo činiti uz pomoć UN-a. To je bio i zaključak našeg sastanka i na toj sam osnovi inicirao sjednicu Vijeća sigurnosti. Tuđman je to prihvatio kao realnost. Dakle, da bude do kraja jasno: Tuđman je potpuno prihvatio internacionalizaciju i, pored Haaške konferencije, stavljanje jugoslavenske krize i pod okrilje UN-a”, rekao je Lončar u intervjuu Dragi Hedlu.

O svemu što je Lončar govorio na toj sjednici postoje transkripti, kao i analiza cijelog govora. Lončar je službeno nastupao kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije, a smisao njegova govora bila je upravo skretanje pozornosti međunarodne zajednice na događaje u Jugoslaviji, gdje se razbuktavao rat i tražilo se mirno rješenje.

I Mario Nobilo u svojoj knjizi “Hrvatski feniks – Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990. – 1997.” piše o tome kako predsjednik Tuđman nije bio nezadovoljan Lončarovom ulogom jer je na plenarnom sastanku Mirovne konferencije za rješenje jugoslavenske krize, održanom 4. listopada u Haagu, Lončar ponovno sudjelovao kao predstavnik vlade, odnosno Saveznog izvršnog vijeća kojem je na čelu bio Ante Marković. Prema sjećanjima tadašnjih inozemnih diplomata, Lončar se ponašao dosta neovisno. Nobilo je u svojoj knjizi iznio tijek događaja. Na sjednici Mirovne konferencije 18. listopada 1991. srbijanski vođa Slobodan Milošević odbio je neke od ključnih načela konferencije, što je potom zapravo, u diplomatskoj sferi, otvorilo put Hrvatskoj i Sloveniji prema nezavisnosti. Takvim raspletom događaja hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je jako zadovoljan pa je to svoje zadovoljstvo i izrazio na sjednici Vrhovnog državnog vijeća, koja je održana po njegovom povratku iz Haaga. Nobilo se sjeća:

“On je na toj sjednici analizirao stavove svih sudionika, pa i predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića, koji se zalagao za očuvanje ‘demokratske Jugoslavije’. Tuđman je ocijenio da on takvim stavovima šteti hrvatskim interesima pa mu zato treba ‘podrezati krila’. Stoga je naredio da se iz savezne vlade opozovu hrvatski predstavnici Božo Marendić i Branimir Zekan, ali je naredio da se Lončara još treba zadržati radi Mirovne konferencije”, napisao je Mario Nobilo.

Drugim riječima, Tuđman je takvom odlukom pokazao da smatra da Lončar – u ta burna i diplomatski osjetljiva vremena – radi korisne stvari za hrvatske interese te je na temelju tog njegova stava sasvim očigledno da se nije slagao s ocjenom Gregurićeve vlade, koja je mjesec dana ranije teško osudila Lončara. Da je Tuđman dijelio mišljenje vlade, sigurno ne bi zadržao Lončara na njegovu položaju u jugoslavenskoj vladi, nego bi i njega povukao.

Lončara danas neki napadaju što nije napustio svoje mjesto jugoslavenskog ministra vanjskih poslova te je bio jedan od rijetkih koji se nisu odazvali pozivu hrvatske vlade da joj se stave na raspolaganje. U spomenutom intervjuu Dragi Hedlu, Lončar je objasnio tu svoju odluku:

“Kada je HDZ 1990. pobijedio na prvim višestranačkim izborima, a Tuđman izabran za predsjednika, vidjeli smo se u rujnu 1990. godine u Zagrebu. Tada sam još bio ministar vanjskih poslova SFRJ. Kao hrvatski kadar u vladi Ante Markovića, ponudio sam da ću dati ostavku ako on to traži. Tuđman je rekao: Ne zato što se dugo znamo, nego zato što znam tko si, kako razmišljaš, ali i zato što imaš veliki ugled u svijetu, značajne veze i prijateljstva, želio bih da ostaneš na svojoj funkciji.” Bio je to vrlo značajan razgovor, prisjetio se Budimir Lončar:

“Pitao sam ga tom prilikom: ‘Dobro, Francek, reci mi kakva su tvoja razmišljanja, treba li Hrvatska izići iz Jugoslavije?’ ‘Ne, ne’, rekao je. ‘Nisam za to. Neka Hrvatska ostane u Jugoslaviji, ali tako da Jugoslavija bude konfederacija jer praktički to već jest. Da doživljava dalji razvoj, da dođe do novog, demokratskog ustroja i višepartijskog sustava i da tako otvorimo proces reintegracije Jugoslavije na demokratskim osnovama i na većoj samostalnosti i većoj međunarodnoj afirmaciji republika.’ Tako mi je Tuđman u to vrijeme predstavljao svoj stav.”

Lončar je nakon te Tuđmanove odluke da još neko vrijeme ostane u Markovićevoj vladi, iz listopada 1991., na svojem položaju ostao još kratko, samo mjesec dana. U međuvremenu se Mirovna konferencija raspala, diplomatsko djelovanje premjestilo se u druge sfere pa Lončar na tom položaju više nije bio potreban. On je 18. studenog 1991. godine, na dan pada Vukovara, dao ostavku na položaj jugoslavenskog saveznog sekretara za vanjske poslove. I Nacionalovi sugovornici iz hrvatskih diplomatskih krugova tvrde da sporna rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a nije bila donesena bez prethodnog znanja, ali i suglasnosti tadašnje hrvatske vlade, kao i samog predsjednika Franje Tuđmana. Štoviše, bila je navodno donesena u međusobnom dosluhu Lončara kao saveznog ministra vanjskih poslova i hrvatskog državnog vrha. I veleposlanik Ivica Maštruko, koji je otvorio dva hrvatska veleposlanstva – u Rimu gdje se u to burno vrijeme najprije nalazio u ulozi jugoslavenskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, a potom i prvo hrvatsko veleposlanstvo u Ateni – potvrdio je Nacionalu da je hrvatska vlada u tom trenutku prihvatila rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a. Drugim riječima, ta je rezolucija imala potporu i hrvatske vlade i predsjednika Franje Tuđmana. Bila je donesena, kako je naglasio Maštruko, u funkciji internacionalizacije političke krize i oružanih sukoba u nekadašnjoj zajedničkoj državi. Maštruko je pritom u izjavi za Nacional posebno naglasio da je “Budimir Lončar, poslije Josipa Broza Tita, bio i ostao najutjecajniji hrvatski političar u međunarodnoj zajednici”.

Kad je riječ o rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a iz rujna 1991. godine, kojom je bio uveden i embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju, Maštruko smatra da je taj dokument formalno prihvatila i hrvatska vlada. To je, po njemu, u intervjuu Jutarnjem listu potvrdio i tadašnji premijer Franjo Gregurić, iako je mnogima ta činjenica promakla jer je Gregurić kritički govorio i o ulozi Budimira Lončara u osamostaljivanju Hrvatske. Što je to Franjo Gregurić rekao u Jutarnjem listu, a što govori u prilog Budimiru Lončaru?

“Sve je sažeto u zaključcima vlade na sjednici nakon donošenja rezolucije 713 Vijeća sigurnosti UN-a od 27. rujna 1991. godine, s kojom je donesena i odluka o embargu. Vlada je usvojila pet zaključaka. U prva tri prihvaća se rezolucija, a četvrta se odnosi izravno na ulogu Budimira Lončara”, rekao je Gregurić u intervjuu Jutarnjem listu. Međutim, u toj četvrtoj točki vladine odluke uopće se ne spominje embargo, nego je hrvatskoj vladi bilo sporno Lončarovo izjednačavanje odgovornosti za krizu i oružane sukobe između jugoslavenske i hrvatske strane. Maštruko se nije osvrnuo na Lončarovo izjednačavanje odgovornosti sukobljenih strana, pa tako i nije potanko objašnjavao zašto je Lončaru, kao dotadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova, Franjo Tuđman nakon međunarodnog priznanja Hrvatske uručio hrvatsku diplomatsku putovnicu. Ali evo što je Maštruko nedavno rekao za Slobodnu Dalmaciju:

“Besmisleni su napadi na Lončara kada je riječ o embargu na kupovinu oružja za Hrvatsku. To je glupa tvrdnja koja se danas kontinuirano plasira. Embargo Vijeća sigurnosti donesen je za Jugoslaviju, jer u to vrijeme Hrvatska nije bila država i to se na nju nije ni odnosilo. Ta odluka donesena je u sklopu Lončarova nastojanja da se sukobi u Jugoslaviji internacionaliziraju, što je rađeno u dogovoru s Tuđmanom i kompletnim vodstvom Hrvatske. Tuđman je predlagao Lončaru da preuzme i vođenje ministarstva vanjskih poslova, a dao mu je i hrvatsku diplomatsku putovnicu s kojom je i nastupao u UN-u. Osim toga, upravo je Lončar svojim putovanjima i osobnim kontaktima osigurao Hrvatskoj potporu nesvrstanih zemalja.”

Maštruko je u tom prikazu Lončarove uloge devedesetih godina naglasio i da Franjo Tuđman nikada ne bi dozvolio takav odnos prema njemu, uz sljedeću opasku:

“Tuđmana se s vremena na vrijeme prisjete kad je to pojedincima ili pojedinim grupacijama unutar HDZ-a u interesu. Kod napada na Lončara nije riječ o nedostatku informacija, oni jednostavno žele eliminirati sve one koji im, gledano s njihove ideološke i političke pozicije, smetaju. Izmisli i napadaj, ponovi to deset puta i negdje će to biti prihvaćeno, proširit će se kroz neke razgovore i slično, to je logika.

To je pokušaj vješte manipulacije i revizije povijesti i povijesnih činjenica. Lončar je bio partizan i obavljao je važne funkcije, a to je dovoljno da ga se eliminira. Ne stavljam ih na istu razinu, ali to je isti odnos kao prema Titu. Prizemno se koristi sve što otvara mogućnost napada na Tita, bez odavanja bilo kakvog priznanja za sva dostignuća, pa i ugled koji je Hrvatska i zahvaljujući Titu imala u svijetu”, zaključio je Maštruko.