Prva četvrtina prvenstva je nudila optimizam. Umjereni, al’ ipak optimizam. Hajduk je osvojio 19 bodova i prvu četvrtinu okončao kao prvi na ljestvici. Optimizam je nudila i čitava kalendarska 2019. jer je Hajduk na proljeće osvojio 39 bodova (20 i 19 po četvrtinama).

>> Početak dostojan imena

Gotovo deset mjeseci Hajduk je izgledao kao momčad koja je nešto lošija od Dinama i bitno bolja od ostatka lige.

A onda je u nešto više od dva mjeseca, čitav dojam pao u vodu. Hajduk je u posljednjih devet kola osvojio 13 bodova i još usput ispao iz kupa. Pa kad tome još pridodamo i Gziru, eto još jedne razočaravajuće jeseni za navijače splitskih Bilih.

Istina Hajduk je bio drugi nakon 18 kola (to se može promijenti jedino ako Rijeka pobjedi Dinamo u zaostaloj utakmici), ali 31 osvojeni bod, za ovaj kadar je premalo.

Gdje se pogriješilo?

Kao i obično, prvi u kojeg će se uprijeti prst bit će trener prve ekipe Damir Burić.

Činjenica da je njegov prethodnik Oreščanin, u proljetnih 18 kola lanjske sezone osvojio 39 bodova, ne ide u prilog Buriću koji u isto toliko jesenskih kola uzeo 32 boda. Punih sedam manje.

Sa sedam bodova više Hajduk bi bio sasvim blizu Dinamu, i na sigurnoj udaljenosti od ostatka lige i to bi točno bila onakva slika kakvu smo gledali veći dio ove kalendarske godine.

Burić je došao u Hajduk nakon što je Oreščanin odradio pripreme i ispao od Gzire, ali sve je to Burić znao i u trenutku kad se prihvatio uloge trenera prve ekipe. Znao je i to da je predsjednik Brbić za cilj u ovoj sezoni postavio osvajanje jednog od dva mjesta koja vode u kvalifikacije za Ligu prvaka. Ta dva mjesta su prvo ili drugo, a nikako treće, četvrto ili peto.

Pokušavao je Burić izbalansirati ekipu i nije uspio. Kad je igrao 4-2-3-1 imao je problema s protokom lopte u sredini, kad bi okrenuo na 4-4(u rombu)-2, nedostajalo mu je igrača u završnici akcije. Dao je Miji Caktašu više zaduženja u kreaciji, ali je time izgubio i broj šansi i broj golova koje je bijela desetka imala na proljeće.

Riješio se Adama Gyurcsa, ali nije znao što bi sa Samuelom Eduokom, kojeg je prečesto držao na klupi ili vadio iz igre. A Eduok je unatoč maloj minutaži zabio pet prvenstvenih golova i pokazao da je u stanju sam iskreirati prostor i uputiti opasan udarac.

Nije naravno ni sve do Burića. Vjerovao je, primjerice, Filipu Bradriću i davao mu punu minutažu kad je bio na dipoziciji, ali što zbog kasnog prikjučivanja ekipi, što zbog sitnijih ozljeda reprezenativni defanzivni vezni je skupio tek malo više od trećine ukupne minutaže.

Jedan od ključnih igrača prošlog proljeća bio je i Josip Posavec. Branio je stalno i branio je vrlo dobro. Ove jeseni, baš kao i prošle, puno utakmica nije branio (ispod 50% ukupne minutaže), neke je branio i ozlijeđen i kad se podvuče crta i njegov doprinos je manji od očekivanog.

Na koncu u samom finišu, dakle u posljednje tri utakmice, podsjetimo se, ovakva je bila situacija:

Protiv Dinama na Maksimiru nedostajali su Posavec, Juranović, Bradarić, a Hamza se radi reprezentativnih obveza kasno priključio ekipi, pa je ušao tek u 86. minuti.

Protiv Rijeke na Poljudu, nije bilo Posavca, Juranovića, Ismailija, Simića i Bradarića, a za Inter u konkurenciji nisu bili opet Posavec i Juranović, te Caktaš, Nejašmić i Hamza.

Koliko je do Burića, a koliko do (ne)sreće, ne znamo. Ono što znamo, Damir Burić je pred utakmicu s Istrom 1961 održao konferenciju za medije koja je izgledala kao oproštajna. Budući da u klubu trenutno nema ni sportskog direktora, pred Marinom Brbićem su dani u kojima mora donijeti važne odluke.

A drugo mjesto, ono koje vodi u kvalifikacije za Ligu prvaka, ostaje imperativ. Sve ispod toga, bio bi priličan neuspjeh.