Svakako najznačajnija mlada francuska glumica je 30-godišnja Adèle Haenel. U proteklih desetak godina od osobe koja nema akademsku glumačku naobrazbu postala je jedna od najtraženijih glumica, što se potvrdilo ove godine na festivalu u Cannesu kada su se u službenom programu našla čak tri filma u kojima je glumila. Prvi je komedija „Deerskin“, drugi je „Portrait of a Lady on Fire“, koji je osvojio nagradu za najbolji scenarij, a treći je „Heroji ne umiru“, koji će u subotu 17. kolovoza biti premijerno prikazan na festivalu u Sarajevu. Nije čudno što je Sarajevo Film Festival odabrao taj film jer je on većim dijelom sniman u Bosni. U tom filmu Adèle Haenel glumi Alice, televizijsku novinarku koja sa svojim prijateljem Joachimom odlazi u Bosnu jer je nepoznata osoba na ulicama Pariza Joachimu rekla da je on ubijeni bosanski vojnik koji je poginuo istog dana kada je Joachim rođen. U potrazi za istinom, možda i reinkarnacijom, njih dvoje s još jednom osobom odlaze u Bosnu da bi doznali istinu…

Uspon Adèle Haenel započeo je 2007. godine filmom „Lopoči“, kada je dobila nagradu Cesar (francuski ekvivalent Oscaru) za najveću glumačku nadu. Film je režirala Céline Sciamma s kojom je Adèle Haenel, kao homoseksualka, uskoro ušla u intimnu vezu, što je koju godinu kasnije i javno objavila. Nagradu Cesar za najbolju glumicu u sporednoj ulozi dobila je 2014. godine za film „Suzanne“, a 2015. dobila je nagradu Cesar za najbolju glumicu u filmu „Love at First Fight“. Godinu dana kasnije glumi u filmu belgijskih redatelja braće Dardenne „Nepoznata djevojka“, nakon čega više nema francuskog redatelja koji ne bi želio raditi s njom. Iako je u međuvremenu prekinula vezu sa Céline Sciammom, još uvijek su blisko povezane pa je tako Sciamma režirala film „Portrait of a Lady on Fire“, priču o lezbijskoj vezi u kojoj Adèle Haenel glumi glavnu ulogu.

Iako mlada, Adèle Haenel vrlo je glasna kada govori o borbi za prava žena, o pravima LGBT osoba ili o političkim problemima, zbog čega je vrlo često na naslovnicama francuskih medija. O svemu tome razgovarali smo s njom ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: Što ste o ratu u Bosni i Hercegovini te bivšoj Jugoslaviji znali u trenutku kada vam je redateljica ponudila ulogu u filmu „Heroji ne umiru“?

Znam da je rat bitan dio povijesti bivše Jugoslavije, ali kako sam u to vrijeme bila djevojčica tako su mi sjećanja mutna. Nisam znala što se zapravo događalo s muslimanima u Bosni i Hercegovini. Čim sam dobila ulogu u filmu „Heroji ne umiru“ počela sam čitati knjige o ratu u Bosni te gledati dokumentarne filmove o opsadi Sarajeva. Iz tih knjiga i dokumentaraca naučila sam kako su civili živjeli i bili ubijani u to vrijeme. Ne želim reći da sam postala ekspertica na tu temu, ali kako smo snimali film u Bosni, onda je minimum koji sam mogla napraviti bio naučiti što se događalo za vrijeme rata.

NACIONAL: Mnogi filmovi u kojima glumite imaju snažnu društvenu, političku ili ekonomsku poruku. Je li zato film „Heroji ne umiru“ film po vašem ukusu?

Nisam baš uvjerena da ovaj film može objasniti situaciju u Bosni i Hercegovini. Ovaj film nudi zapadnjački pogled na situaciju u Bosni i to od strane redateljice Aude Lée Rapin. Ona je nekoliko godina živjela u Bosni te je tada iskusila život u toj zemlji. Stoga ne mislim da je politička poruka ovog filma u prvom planu. U prvom planu je nešto mistično, nešto o smislu života, potraga za smislom života.

NACIONAL: Međutim, ljudi iz bivše Jugoslavije prepoznat će neke detalje u filmu. Primjerice, u sceni kada dođete u Bosnu i uđete u kafić, vidi se istaknuta slika Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca. Poznavatelji situacije shvatit će to kao poruku kako se u srpskom dijelu Bosne Mladić još uvijek tretira kao heroj te je zato njegova slika istaknuta u kafiću.

Znam da je Ratko Mladić ratni zločinac i mislim da je istina to što kažete, a to je da ga se u nekim dijelovima Bosne još uvijek smatra herojem. Posljedice rata i danas se vide u Bosni i mislim da je zbog toga redateljica namjerno istaknula fotografiju Ratka Mladića.

NACIONAL: Što ste tijekom snimanja filma naučili o Bosni, osim da ima odličnu hranu?

U Bosni smo na snimanju filma proveli mjesec dana i svi su mi govorili kako moram probati bosansku hranu. Nažalost, meni se ta hrana u Sarajevu uopće nije dopala, ali ne želim reći da je loša. Poštujem ljude kojima se ta hrana sviđa. To je stvar ukusa. Mimo toga, osjetila sam kompleksnu situaciju u zemlji. Kako sam odrasla u Parizu tako nikada nisam vidjela uništene zgrade i minska polja. To je ostavilo snažan utisak na mene. Ipak, život u Bosni se nastavlja, što je također vrlo važna činjenica. U filmu je istaknuto da u Sarajevu postoje elementi teškog života, ali i lakog života. Koliko god da im je teško, ljudi u Sarajevu i dalje zbijaju šale, zaljubljuju se, a to je izuzetno važno.

NACIONAL: Film „Heroji ne umiru“ jedan je od tri filma u kojima ste glumili, a prikazani su ove godine na festivalu u Cannesu. Osim toga, u posljednjih deset godina samo na jednom festivalu u Cannesu nije bilo vašeg filma. Je li festival u Cannesu mjerilo vašeg uspjeha?

Da, jest, jer to je događaj na koji dolaze filmaši iz cijelog svijeta, novinari iz cijelog svijeta, pa i turisti iz cijelog svijeta. Znači, bitno je biti dio toliko velikog događaja. Rezultat toga je da mi je karijera u Francuskoj vrlo uspješna. I zato imam jako puno filmskih ponuda i željela bih ih sve prihvatiti, ali bih istovremeno željela glumiti u kazalištu.

NACIONAL: Priličan je to uspjeh za djevojku koja je studirala ekonomiju. Jeste li završili studij ekonomije i kako ste se nakon ekonomije odlučili za glumu?

Diplomirala sam nakon tri godine studiranja tako da sam prvostupnica. Što se tiče glume, oduvijek sam bila glumica, valjda od rođenja. Cilj mi je uvijek bio postati kazališna glumica. No kako ne dolazim iz glumačke obitelji tako sam se odlučila za studiranje ekonomije. Zato sam o glumi učila tijekom snimanja filmova, učila sam od filmskih i kazališnih redatelja.

NACIONAL: Jeste li se u početku bojali glume, jeste li pomislili da bi bilo bolje da se držite ekonomije jer gluma je riskantan posao?

Da, bilo je takvog razmišljanja. Naravno da je glumačka karijera vrlo riskantna i zato sam se u početku bojala, ali sam rekla – ako nešto želiš iz dubine svog srca, onda to moraš i napraviti. I ja sam to i napravila. Počevši od 2007. godine, korak po korak, sa svakim filmom sam napredovala. Nije mi se dogodio jedan senzacionalan filmski hit nakon kojeg sam postala popularna. Slična je situacija bila i s kazalištem, koje volim jednako kao i film. Razlika je u tome što se u kazalištu traži preciznost u glumi, a istovremeno u kazalištu više istražujem glumu, prolazim glumačku abecedu. U kazalištu dublje ulazim u svaki segment glume.

NACIONAL: Vaš uspjeh vezuje se uz rad s redateljicom Céline Sciammom. Uloga u njezinom prvom filmu „Lopoči“ iz 2007. označila je i vaš prvi veći uspjeh. Koliko vam je važna suradnja sa Céline Sciammom?

Umjetnički gledano, moja suradnja s njom osnova je mog rada. Teško mi je opisati našu suradnju, to je nešto fundamentalno. Naš odnos je vrlo snažan, mi surađujemo i onda kada ne radimo na istom filmu. Ja pratim rad na njezinom novom filmu čak i ako ne glumim u njemu kao što i ona prati moju karijeru i pomaže mi u odabiru uloga. Mi smo povezane i intelektualno. Ima trenutaka kada se ne slažemo u svemu, ali nakon rasprave shvatimo da se slažemo.

NACIONAL: Kako ste se osjećali, primjerice, prije tri godine kada ste glumili u filmu braće Dardenne „Nepoznata djevojka“, a kada su oni rekli kako bez vas nikada ne bi snimili taj film?

Kada su mi ponudili ulogu u filmu „Nepoznata djevojka“, mislila sam da se šale. Meni je to izgledalo nestvarno. Naravno da sam prihvatila ulogu. Bila sam dirnuta njihovom odlukom i znala sam da je to prilika da napravim nešto veliko.

NACIONAL: Film „Nepoznata djevojka“ 2016. godine nije osvojio nagradu u Cannesu, ali to jest uspio „120 udaraca u minuti“ godinu dana kasnije, kada je osvojio veliku nagradu žirija. To je film sa snažnom porukom o LGBT zajednici.

Ja sam feministica i kroz filmove sam vezana uz politiku. Kada mi je redatelj Robin Campillo ponudio ulogu, prihvatila sam je bez puno razmišljanja. Nije me zanimalo hoće li moja uloga biti mala ili ne, znala sam da će to biti dobar film. Jednostavno sam vjerovala u taj film. U tom filmu, kao i u mnogim drugima, uopće nisam fokusirana na svoju glumu, nego sam fokusirana na kvalitetu filma. Ne radi se toliko ni o poruci filma, radi se o načinu na koji film govori o određenoj temi.

NACIONAL: Kažete da ste feministica, a u jednom intervjuu ste rekli da ste hiperfeministica. Možete li mi objasniti hiperfeminizam?

To znači da su moja feministička uvjerenja takva da sam spremna odustati od svega u ime borbe za feminizam.

NACIONAL: U tom kontekstu, kako gledate na sve glasnije prigovore posljednjih godina kako žene, posebno redateljice, svojim filmovima nisu dovoljno prisutne na svjetskim festivalima? Tilda Swinton nedavno je rekla da postoje pomaci, ali oni su nedovoljni. Što vi mislite o tome?

Mislim da je Tilda Swinton u pravu. Moramo se boriti za jednaka prava, ne smijemo se boriti za to da udio filmova koji su režirale žene iznosi, recimo, 30 posto. Moramo se boriti za 50 posto. Ono što se sada zbiva je jako važno jer borba za naša prava je vesela stvar. Povezujemo se, stvaramo prijateljstva, osjećamo kako se borimo rame uz rame. Do sada smo se osjećale ugnjetavano, osjećale smo kako nam nije dopušteno govoriti. Sada nam je dopušteno govoriti i u tome trebamo uživati jer to je nešto što je jako dobro. To još uvijek nije dovoljno, to je tek prvi korak, ali ga činimo i to sa zadovoljstvom, na politički i inteligentan način. Borba za određene ciljeve ne dolazi samo u stanju bijesa. Danas cijeli svijet laže samom sebi. Svijet nastoji pokazati svoju uljepšane sliku dok je stvarnost drugačija.

NACIONAL: Kakva je u Francuskoj situacija s pokretom Me Too? Znamo da je, primjerice, Luc Besson osumnjičen da je seksualno iskorištavao mlade glumice.

U Francuskoj je, za razliku od Amerike, diskusija na tu temu bila na niskoj razini. U Francuskoj postoji vrlo snažan pokret 5050X2020 koji se zalaže za izjednačavanje do 2020. godine. No diskusije koje su se vodile na temu ugnjetavanja žena nisu bile kvalitetne. Do promjena dolazi, ali daleko je to od jednakih prava za muškarce i žene. Vjerujem da će do toga jednog dana doći, da će se svijet promijeniti. To je sasvim moguće. Kada vam kažu „uvijek je bilo tako i to se neće promijeniti“, pa to je način ugnjetavanja, to je poruka koja glasi „nemojte se boriti“.

NACIONAL: Rekli ste da ste kroz film povezani s politikom. Smatrate li se političkom aktivisticom?

Da, na neki način. Rekla bih da je to intiman način. Pa i umjetnički. Živim kroz taj aktivizam. Politika i umjetnost ne idu zajedno. Problem je što politika najčešće kaže kako je uvijek postojao red kojeg se moramo pridržavati, dok se umjetnost temelji na kaosu. Dakle, imate kaos nasuprot reda.

NACIONAL: Mislite li da svaki glumac ili glumica mora biti aktivan i izreći svoje mišljenje o političkim problemima jer će obični ljudi njih poslušati?

Ako ste aktivist na Instagramu, onda to za neke može biti kul. Ja to ne radim, imam svoj život i ne nastojim objašnjavati ljudima kako bi trebali razmišljati. Nemam pristup tipa „ja sam heroj i reći ću vam što trebate raditi“. Moje je mišljenje da se svatko može probuditi i pokrenuti na svoj način.

NACIONAL: Prilično otvoreno iznosite svoje mišljenje o brojnim stvarima. Jeste li ikada zbog toga u karijeri imali problema?

Prije no što me netko odluči uništiti, željela bih reći ono što želim reći. Ne znam što ljudi oko mene u filmskoj zajednici misle o mojim javnim istupima. Moja je procjena da me dio zajednice podržava, dok se drugi dio pita kada ću više zašutjeti. Francuski mediji često me opisuju kao osobu punu bijesa, ali to mi je sasvim ok. Takvi tekstovi i komentari me stalno nasmijavaju. Ako misle da sam takva, neka im bude.