Obrana Brune Stojića pozvala je u utorak žalbeno vijeće Haškog suda da utvrdi kako je presudom u predmetu “Prlić i drugi” pogrešno utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata podsjećajući pri tom peteročlano žalbeno vijeće da se radi o doktrini koju su počeli odbacivati međunarodni sudovi.

“Tvrdnja o udruženom zločinačkom pothvatu neodrživa je”, poručio je odvjetnik bivšeg ministra obrane Herceg-Bosne Karim Khan drugog dana žalbene rasprave pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). “Nema direktnih dokaza za dogovor sudionika udruženog zločinačkog pothvata nego se presuda temelji na izvedenim zaključcima”, kazao je.

Stojićev odvjetnik poručio je da je sudsko vijeće tražilo dokaze koji se uklapaju u njihovu teoriju a dokaze od ključne važnosti nije uzeo u obzir.

Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana. Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja.

Khan je kazao kako je raspravno vijeće, prihvaćajući tezu o udruženom zločinačkom pothvatu, uzelo u obzir tek nekoliko transkripata iz ureda prvog hrvatskog predsjednika zanemarujući sve druge koji pokazuju opredijeljenost hrvatskog državnog vrha za političku i vojnu suradnju Hrvata i muslimana u BiH. Svi ti dokumenti ne pokazuju neki krajnji cilj etničkog čišćenja i stvaranja Banovine Hrvatske u granicama iz 1939., rekao je Khan. “Suci su okrenuli glavu na drugu stranu…. jer se (dokumenti) nisu slagali s krajnjim ciljem udruženog zločinačkog pothvata”.

Poručio je i da se zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu temelji na namjerama koje se pripisuju jednoj osobi a ta osoba nije Bruno Stojić nego Franjo Tuđman.

Raspravno vijeće napravilo je pogrešku kada je utvrdilo postojanje udruženog zločinačkog pothvata, a čak ako je pothvat i postojao pogrešno je primijenjeno pravo i pogrešno su utvrđene činjenice da je Stojić bio član zločinačkom pothvata, rekao je Khan.

Odvjetnik je kazao kako je doktrina udruženog zločinačkog pothvata dovela do značajnih kontroverzija a posebno treći prošireni oblik pothvata, podsjećajući da “stalni Međunarodni kazneni sud ne prati tu doktrinu a sud za Kambodžu odbacio ju je”.

Khan je dodao i da presuda raspravnog vijeća u ovom predmetu nije u skladu s time kako je pravno na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju definiran udruženi zločinački pothvat.