Objavljeno u Nacionalu br. 834, 2011-11-08

Do kraja stoljeća na Zemlji će se roditi još tri milijarde ljudi i to uglavnom u najsiromašnijim dijelovima Afrike i Azije. Istodobno, sve će više ljudi željeti veći standard, što će izazvati nestašicu energenata i sirovina

“Nekontroliran rast stanovništva pozitivnim mogu gledati samo oni koji nisu odgovorni da tim ljudima omoguće hranu, energiju, obrazovanje, posao i krov nad glavom. Za nas koji nemamo taj luksuz, problemi oko toga kako zadovoljiti potrebe tih novih generacija zasjenjuju sve eventualne makroekonomske koristi od većeg broja stanovnika”, početkom ove godine rekao mi je Montek Singh Ahluwalya, čelni čovjek Komisije za planiranje indijske vlade, odgovarajući na pitanje o tome vidi li činjenicu da će 2028. Indija svrgnuti Kinu s pozicije najmnogoljudnije države svijeta i kao zalog budućeg ekonomskog rasta te države.

NJEGOV ODGOVOR zapravo je i najbolji komentar prošlotjedne proslave rođenja filipinske djevojčice po imenu Danica May Camacho – 7-milijarditog stanovnika svijeta. Iako je sam jubilej u organizaciji UN-a zabilježen u medijima diljem svijeta, njegova relevantnost je ograničena. Dapače, u trenutku pisanja ovog teksta, ni četiri dana poslije rođenja male Danice, na Zemlji živi oko 890 tisuća ljudi više. Taj tempo, zbog kojeg će sljedeća jubilarna beba biti rođena 2023., a 10. milijarditi stanovnik Zemlje vjerojatno već 2050. najveći je i najvažniji problem čovječanstva u ovom trenutku, ali i onaj za kojeg adekvatna rješenja nema. Matematika je jednostavna. Za 12 godina svjetska populacija porast će za daljnjih milijardu ljudi, otprilike 15 posto.

Takav veliki multiplikativni faktor brojnosti čovječanstva zapravo nadmašuje tempo razvoja bilo kojeg drugog društvenog segmenta. Dapače, sve ključne tehnologije, znanstvena otkrića, znanja pa čak i šire društvene ideologije razvijaju se najmanje dva desetljeća. Novi industrijski procesi, efikasnije metode proizvodnje energije, kvalitetniji lijekovi i bolja znanja bazične poljoprivredne proizvodnje – svi ti dosezi ključni za osiguravanje održive egzistencije rastućeg stanovništva razvijaju se dugo i uz stope rasta znantno ispod dvoznamenkastog postotka porasta stanovništva. Primjerice, od 1961. godine do danas ukupna količina obradive površine na Zemlji povećala se za otprilike 13 posto. U istom razdoblju broj stanovnika se udvostručio, što u suštini znači da svaki stanovnik Zemlje danas raspolaže s dvostruko manje zemlje na kojoj će se proizvoditi hrana koju konzumira. Rezultat je porazan. Iako će službenici UN-a isticati statističke podatke o smanjenju stopa nataliteta u većini razvijenih država, pa čak i u nekim državama jugoistočne Azije, regije koja je desetljećima bila kolovođa globalnog prirodnog prirasta, rijetki su primijetili promjenu u samoj strukturi rasta globalnog stanovništva.

IAKO JE GOLEM dio globalnih resursa, bilo da se radi o znanju, tehnologiji ili kapitalu danas koncentriran u razvijenim i brzo rastućim državama Europe, Sjeverne Amerike i Azije – nijedna od tih država tijekom sljedećih desetljeća neće biti generator rasta čovječanstva. Neće to čak biti ni Kina, koja bi zbog posljedica desetljeća provedbe politike kontrolirana nataliteta 2100. trebala imati oko 400 milijuna stanovnika manje nego danas. Dapače, predviđeni rast globalnog stanovništva od tri milijarde ljudi do kraja stoljeća bit će gotovo u potpunosti koncentriran u nerazvijenim državama, sa slabim ili potpuno neefikasnim političkim i ekonomskim sustavom. Kako je nedavno primijetio američki znanstvenik Jack Goldstone, punih 200 godina od 1750. do 1950. rast svjetske populacije bio je posljedica ekonomskog i tehnološkog razvoja: “Broj ljudi na svijetu je rastao kao posljedica prosperiteta, poboljšanja životnog standarda i golema optimizma. Ipak, sad se paradigma promijenila. Ako su danas zemlje s najbrže rastućom populacijom države poput Nigerije, Bangladeša, Konga, Etiopije i Ugande, to pokazuje da je rast populacije postao obrnuto proporcionalan s tempom ekonomskog i društvenog razvoja. Te države su nerazvijene sada, ali bez stabilna političkog sustava nikad neće ni postati razvijene. Primjerice, posao je vlade da osigura obrazovni sustav za svoje stanovnike i tako stvori uvjete za razvoj. U većini država koje danas imaju visoke stope prirodnog prirasta stanovništva manje od četvrtine mladih upisano je u srednje škole. Bez stabilna političkog sustava razvoj tih zemalja bit će spor, a bez razvoja neće svojim stanovnicima moći omogućiti osnovne životne potrebe. To je veoma opasno, jer sadrži golem potencijal za buduće humanitarne katastrofe, migracije, a posljedično i ratove”. Ipak, ako je nejednakost u stupnju društvenog razvoja ključni generator problema vezanih uz rast svjetske populacije, pitanje je u kojoj se mjeri uopće ona može smanjiti. Sama geografska rasprostranjenost osnovnih prirodnih resursa zapravo podržava takvu situaciju, a rastom stanovništva samo će biti dodatno potencirana.

PRIMJERICE, prema procjenama UN-a već kroz četrnaest godina dvije trećine svjetskog stanovništva živjet će u predjelima gdje je dostupnost pitkoj vodi veoma ograničena. Slično je i s cijelim nizom drugih ključnih resursa, a čovjekov odgovor na ovakve izazove bila je tehnologija. Desetljećima se vjerovalo da se razvojem tehnologije može postići efikasnost u njihovoj upotrebi, istovremeno smanjiti potrošnja, a povećati iskoristivost. U nekim slučajevima to je i uspjelo, ali postoje sirovine čija potrošnja kontinuirano raste. Željezo, boksit i cement danas se troše više nego ikad. Ako je neprihvatljiva mogućnost da do 2100. godine svijet dobije tri milijarde siromaha, kako kaže Goldstone, može li si svijet priuštiti da dobije tri milijarde pripadnika srednje klase, sa svime što takav životni standard nosi? Prema svemu sudeći, ni jedno ni drugo nije prihvatljiva opcija, a primjer toga je Kina. Zahvaljujući ekonomskom razvoju tamošnja srednja klasa do 2020. godine trebala bi se sastojati od 700 milijuna ljudi. To je gotovo dvostruko više od ukupnog stanovništva SAD-a. Takav porast nesumnjivo je pokazatelj društvenog razvoja te države, no cijena takvog višeg životnog standarda stotina milijuna Kineza po svijet će biti golema. Promjene u njihovim prehrambenim navikama, potrebe za transportom, većim životnim prostorom, komunalnom infrastrukturom i energijom utjecat će na dostupnost i cijenu ključnih sirovina u cijelom svijetu.

BRITANSKO MINISTARSTVO gospodarstva sredinom prošle godine predstavilo je rezultate studije u kojoj se predviđa da će se globalna potrošnja hrane i energije povećati za 50 posto do 2030. godine, uvelike upravo na rastu potrošnje u brzo rastućim mnogoljudnim državama, poput Kine i Indije. Može li se taj rast zadovoljiti tehnološkim rastom, odnosno boljim iskorištenjem postojećih rezervi? Sve je više dokaza da ne može. Jednostavno, potrebe su prevelike. Primjerice, Kina je od prošle godine postala najveće svjetsko automobilsko tržište. U samo godinu dana u toj državi prodano je 13,5 milijuna novih automobila i kamiona. Ipak, automobil posjeduje tek svaki šesnaesti Kinez. To je dvostruko manje od svjetskog prosjeka, a kad bi Kina došla na razinu SAD-a gdje na četvero građana dolaze tri automobila, ukupan broj vozila u toj zemlji povećao bi se za 900 milijuna. Jasno je da bi takvo povećanje izazvalo cijeli niz negativnih efekata, bilo u energetskom, bilo u ekološkom smislu. Ipak, ni tehnološko rješenje ovog problema trenutno ne postoji. Dapače, uvođenje hibridnih automobila jednako je neodrživo. Kako se za proizvodnju takvih automobila, među kojima je najpoznatija Toyota Prius, koriste vrlo rijetki metali poput neodimija, da bi se takvim automobilima zadovoljilo samo 10 posto kineskog tržišta, gotovo sve svjetske zalihe neodimija bile bi iscrpljene. Priča o Priusu samo je slikovit prikaz suštinskog problema paradigme rasta globalnog stanovništva danas. Da bi život na Zemlji bio održiv s 10 milijardi stanovnika, jednako kao i danas sa sedam, tehnološki rast i razvoj neće biti dovoljan.

Čovječanstvo će iz temelja morati promijeniti svoje navike i ponašanje, te osigurati racionalniju i pravedniju raspodjelu resursa koje ima. Za to će biti potrebno postići globalni konsenzus, u kojem će oni najrazvijeniji morati podnijeti najveći teret. Vrlo je upitno je li njega moguće postići u okvirima aktualnoga globalnog sustava koji se temelji na ideji ostvarivanja profita kroz pojedinačnu konkurentnost, ali čelnici velikih svjetskih država morali bi biti svjesni toga da će se ta nova raspodjela, nastave li se aktualni demografski i ekonomski trendovi, na kraju dogoditi s njima ili mimo njih.