Doktor Guy Paić jedan je od najrenomiranijih hrvatskih znanstvenika na području nuklearne fizike i jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika uopće. Karijeru je započeo na Institutu “Ruđer Bošković”, dugogodišnji je ekspert Međunarodne atomske agencije, a između ostalog proveo je 15 aktivnih godina na prestižnom CERN-u, Europskom centru za nuklearna istraživanja smještenom jednim dijelom u Švicarskoj, a jednim u Francuskoj. Na ljetni odmor u Hrvatsku došao je prije desetak dana iz Meksika, gdje već pet godina radi u Institutu za nuklearna istraživanja u sklopu Nacionalnog meksičkog sveučilišta (UNAM).

Iz jednog od najvećih gradova na svijetu Guy Paić i njegova supruga Meksikanka Maria del Socorro, stigli su u jedno od najmanjih mjesta u Hrvatskoj, Lič, udaljen nekoliko kilometara od Fužina u Gorskom kotaru. Uz to mjesto gdje su on i njegova pokojna supruga Arlette Ambrožić-Paić, nekad poznata novinarka tjednika Svijet i Studio, kupili kuću još davnih 70-ih, Guyja Paića vežu mnoge uspomene i to je zapravo njegov jedini dom u Hrvatskoj. Ondje smo razgovarali o njegovoj bogatoj karijeri, odrastanju uz oca Mladena Paića, jednog od utemeljitelja Instituta “Ruđer Bošković” i Instituta za fiziku u Zagrebu, prijelomnim trenucima u njegovu životu i najvećem projektu njegova života – otvaranju projekta LHC (The Large Hadron Collider) u CERN-u. Trenutak kad će proraditi najveći akcelerator i najhladniji makroskopski objekt na Zemlji, smješten sto metara pod zemljom, u kojem će se pokušati rekonstruirati uvjeti kakvi su vladali u trenutku nastanka Svemira, Guy Paić čeka već gotovo 20 godina i ima stutus jednog od osnivača tog projekta.

Zato će 21. listopada, dan kada će najbolji svjetski fizičari na minus 269 Celzijevih stupnjeva pokušati uloviti “Higgsov bozon” ili popularno zvanu “Božju česticu”, za Guyja Paića biti jedan od najvažnijih dana u životu. Tada će započeti skupljanje podataka o sudaru čestica u eksperimentu ALICE, jednom od četiri glavna eksperimenta na LHC-u. Iako će prije otvaranje LHC-a proslaviti 71. rođendan, Guy paić ima više planova nego što je, kao što je jednom prilikom sam rekao, razumno za njegovu dob. “Imam mnogo ideja i uspjeha u onome što radim”, kaže, “no, moj je posao sličan poslu nogometaša. Kad više ne možete zabijati golove, bolje je objesiti kopačke. Ne bježim od toga, ali nikud mi se ni ne žuri.”

NACIONAL: Za vas se ne može reći da imate tipičnu karijeru znanstvenika?
– Vrlo teško bi se to moglo reći. Od svih mojih kolega na Ruđeru, jedan ili dvojica su nastavili raditi. Jer, u većini zemalja za rad iznad 70 godina potrebno je mnoštvo dozvola. Ja sam imao sreće da je jedan od vodećih stručnjaka sa Sveučilišta u Meksiku poznavao moj životopis, znao je da sam imao iskustva u zemljama u kojima baš i ne teče med i mlijeko, da sam obišao cijelu Afriku, a s druge strane da sam radio u najboljim svjetskim centrima s najnovijom tehnologijom. Tako da su me, nakon što sam sa 65 godina morao otići u starosnu mirovinu na švicarskom CERN-u, prije pet godina pozvali da dođem na Universidad Nacional Autonoma de Mexico. Ta institucija pod sobom ima razne fakultete i institute, a ja radim u Instituto de Ciencias Nucleares. Trenutačno ondje uživam najveći status te imam beskonačni ugovor. Lider sam grupe s mog instituta u eksperimentu ALICE i član savjeta kolaboracije te njezina savjeta za fiziku. Radim i na poboljšanju kompjutorskih veza i pripremi obrade podataka s mojim studentima, imam četiri doktoranta. Sad trebam odlučiti kad otići i kamo, a to je najgore.

NACIONAL: Znači li to da već imate neke druge planove?
– Još ne znam, ali očekujem otvaranje LHC projekta 21. listopada. To je nešto s čim sam proveo gotovo 20 godina, od 1990. Bio sam među prvih 30 u grupi i imam status osnivača, a sad je ta kolaboracija narasla na tisuću ljudi.

NACIONAL: Iako radite u Meksiku, i dalje često boravite u Švicarskoj.
– Da, rastrgan sam na dva kontinenta, u tri zemlje. Imam stan u Francuskoj, blizu Ženeve i CERN-a, imam stan u Meksiku i kuću ovdje u Liču.

NACIONAL: Kako je nastala vaša bogata kolekcija afričkih umjetnina koju ste poklonili Etnografskoj udruzi Sveti Juraj iS ocem Mladenom-Guy Paić s ocem Mladenom Paićem, jednim od osnivača Instituta ‘Ruđer Bošković’ i Instituta za fiziku muzeju u Liču?
– Riječ je o predmetima koje sam skupljao na svojim putovanjima Afrikom. To je kolekcija iz Maroka, s mineralima kojih ondje ima u izobilju. Uvijek je to kao u znanosti traženje novih formi, i kroz to upoznavanje i ljudi. Prepoznati rad jednog naroda gdje svaki narod ima svoj način izražavanja tuge, ljubavi, nadnaravnog. To je obogatilo moje radne posjete Africi. Nisam bio samo prolaznik nego netko koji je prijatelj i razumije. Hrvatske slike i keramika su pokloni prijatelja mojoj supruzi u tijeku njezine novinarske karijere. Zbirka je bila na mnogim mjestima, gdjegod bismo stvorili privremeni dom.

NACIONAL: Kolika je vrijednost poklonjene zbirke?
– O cijeni ne bih govorio. “The beauty is in the eye of the beholder”, odnosno, ”ljepota je u očima promatrača”. Meni znači mnogo i veseli me da je našla dom u Liču, mjestu u kojem smo od 1970., gdje smo doživjeli toliko lijepog i uz koje me vežu tolike uspomene, a sad o njoj brine predsjednik Etnografske udruge Sveti Juraj Dražen Starčević. Zbirka sad ima i drugi značaj. To je i rezime jednog života i uspomena. Nadam se da će se i posljednje poglavlje, Meksiko, jednom naći u toj zbirci.
NACIONAL: Kako se vaša pokojna supruga nosila s vašim čestim putovanjima?
– Moja pokojna Arlette, koju sam upoznao još u gimnaziji, pratila me na dugim putovanjima. Iako koncertna pijanistica ona se tijekom našeg boravka krajem šezdesetih u Los Angelesu posvetila žurnalizmu. Radi blizine Hollywooda bilo je tema na pretek i bila je poznatija u Zagrebu nego ja. Poslije toga smo bili zajedno u Maroku, Belgiji, Madagaskaru, Francuskoj i konačno, zadnji put, pristala je da još jednom svine gnijezdo u Meksiku… Njezina ljubav i pomoć bile su stup mog života. Da bi se moglo živjeti boemskim životom potpora obitelji je sve.

NACIONAL: Gdje su rođena vaša djeca?
– U Zagrebu, no školovali su se i u američkim, belgijskim i francuskim školama. Uvijek su bili dobro prihvaćeni, nivo naših škola bio je vrlo dobar tako da je moj sin čak i preskočio jedan razred u francuskoj gimnaziji.

NACIONAL: Čime se bave?
– Moj sin Alan završio je u CERN-u doktorat i otišao u konzultante, a danas živi u Francuskoj. Kći Lana je ulična umjetnica u Francuskoj, a prošle godine gostovala je u Zagrebu na Festivalu uličnih kazališta. Na njezin umjetnički duh utjecala je majka.

Projekt Instituta za nuklearna istraživanja CERN , koji je jednim dijelom smješten u Francuskoj, a drugim u Švicarskoj obuhvaća četiri eksperimenta koji će se provoditi u 27 kilometara dugačkom tunelu smještenom na prosječnoj dubini sto metara ispod zemljeNACIONAL: Kakva je vaša veza s Gorskim kotarom?
– Ovdje smo, moja pokojna supruga Arlette Ambrozić-Paić i ja, došli slučajno. Negdje sredinom 70-ih mjesna zajednica u Liču odlučila je prodati ove parcele. Ja sam se baš u to vrijeme završio svoj dvogodišnji rad u Los Angelesu. Nekoliko mojih kolega iz Instituta Ruđer Bošković odlučili su kupiti zemlju, a ja sam im se pridružio kad je jedan od njih odustao. Svidjelo mi se mjesto, vidio sam da ima vode, jer je iznad naše kuće pruga, a nekad su tuda vozile parnjače koje su imale svoj vodovod. Došli smo ovamo da nam djeca nauče odakle dolazi mlijeko. Ovdje su bili oblaci obada, ljudi su dolazili s kravama na ispašu, a sad još samo jedna žena u selu prodaje mlijeko. U tih 30 godina, koliko smo tu, malo po malo, smo uređivali kuću i okoliš. Sad je to prokletstvo, jer dođemo iz Meksika na tjedan dana i moramo voditi pravu bitku s raslinjem jer sve zaraste. Sva sreća, moja druga supruga Coco voli ovo mjesto i kad dođemo ovamo ona je kao drogirana, uhvati se škara i ne može prestati. Ona ovdje uživa jer u Meksiku živimo u stanu.

NACIONAL: Kako ste se upoznali vi i vaša druga supruga, Maria del Socorro?
– Igrom sudbine. Oboje smo bili udovci i nismo mislili da ćemo se opet ženiti. No, upoznao sam je u American Book Shopu gdje radi već 25 godina okružena svojim knjigama. Kad sam je upoznao praktički nisam znao ni riječ španjolskog, a sad ga već pričam odlično, zahvaljujući i njoj.

NACIONAL: Izgledate vrlo skladno zajedno. Kako ste premostili razlike zbog posve drugačijih kultura?
– Nije bilo teško – i sami se tome čudimo!

NACIONAL: Odakle potječe vaša obitelj?
– Moj pokojni otac Mladen Paić bio je Zagrepčanin, ali je 18 godina živio u Francuskoj gdje je radio u raznim istraživačkim laboratorijima, tako da sam ja rođen u Parizu. Vratio se 1946., na poziv Vlade Republike Hrvatske, u vrijeme kad se nije puno ljudi vraćalo, više su bježali. Otac je preuzeo katedru eksperimentalne fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Majka Valeria bila je Njemica. Upoznali su se u Francuskoj, a ja sam rođen 1937.

NACIONAL: Došli ste u Zagreb kao devetogodišnji dječak i morali se prilagoditi posve novoj kulturi. Jeste li uopće znali hrvatski?
– Ni riječi. No, četvrti razred pučke škole u Preparandiji u Medulićevoj završio sam bez problema. Nakon mjesec dana pripremali smo neki igrokaz i htjeli su mi dati ulogu Francuza, no nisam bio u stanju govoriti hrvatski s francuskim akcentom pa su mi dali ulogu svinje. Nakon toga, otišao sam u sedmoljetku, preko puta današnjeg Westina, a iz sedmoljetke otišlao sam u 5. gimnaziju, s druge strane iste zgrade. Otuda sam otišao na Tehnički fakultet u Kačićevoj ulici.

NACIONAL: Kako to da niste odmah upisali fiziku?
– Želio sam studirati fiziku budući da je moj otac bio profesor fizike. No, on mi je rekao: “Ne, ne, fizika je lijepa, ali nisamGuy Paić ispred detektora Acorde koji je lociran iznad magneta ALICE a koji je djelomično izradio sa svojom grupom u Meksiku siguran da ćeš moći živjeti od toga pa prvo studiraj nešto pametno, a onda ću te ja stipendirati ako i dalje budeš želio studirati fiziku.” Tako sam prvo upisao studij slabe struje, a tek onda fiziku. S Tehničkog fakulteta preselio sam se na Marulićev trg, gdje je nekad bio PMF i gdje sam i doktorirao, pa mogu reći da se cijelo moje školovanje odigralo unutar jednog četvornog kilometra. Još za vrijeme studija počinje moj rad na Ruđeru. Imao sam sreću pripadati iznimnoj generaciji koja je mogla svoj doktorat iz eksperimentalne nuklearne fizike raditi na neutronskom generatoru koji je sagradio moj otac sa svojim suradnicima. Mi smo prva generacija doktora znanosti iz fizike odgojenih u Zagrebu, a voditelji, u mojem slučaju akedemik Ivo Šlaus, su bili tek nekoliko godina stariji kolege koji su se vratili sa školovanja u inozemstvu. Sve je to pridonijelo da se stvori jedna grupa koja je unatoč izoliranosti i pomanjkanju iskustva jurila iz uspjeha u uspjeh – specijalnost nam je bila u početku dokazivati da su rezultati dobiveni na renomiranim vanjskim institucijama krivi. Desetak godina bili smo poznati kao Zagrebačka grupa, a stvari koje smo napravili bile su citirane i još uvijek se citiraju u najrenomiranijim znanstvenim časopisima.

NACIONAL: Što ste točno proučavali?
– Fiziku brzih neutrona. Bilo je to vrijeme hladnog rata, nuklearni podaci koristili su se i za fiziku i za bombe. Kako neutroni interagiraju s materijalima bilo je interesantno i Amerikancima. Nevjerojatno danas zvuči da se 50-ih godina gradio akcelerator u Zagrebu. Bilo je to vrijeme i rezolucije Informbiroa i kompletne izolacije. No, za nas je to bila osnovna znanost i nas je zanimalo zbog čega ti sudari neutrona izgledaju kao što izgledaju i u tome smo bili jako uspješni. No, krajem 60-ih već je postalo teško natjecati se u fizici s neutronskim generatorom. Postalo je bitnim raditi na vanjskim akceleratorima da bi se opstalo. Los Angeles, Darmstadt, Louvain la Neuve, Villigen bila su mjesta gdje su sa zanimanjem prihvaćali naše prijedloge i financijski podržavali njihova ostvarenja. Analize podataka bi se radile u Zagrebu i sve bi se objavljivalo pod imenom Ruđera za naše suradnike. Bila je to odlična škola – preživljavali smo snagom svojeg znanja i fantazije.

NACIONAL: Koliko je dugo trebalo da od fizike možete početi lijepo živjeti?
– Nikada nisam oskudijevao, ali nisam živio ni u raskoši, što se vidi i iz ove kolibe u Liču.

NACIONAL: Kad ste prvi put otišli u inozemstvo?
– Nakon što sam završio doktorat, dvije godine radio sam kao voditelj Laboratorija za nuklearne reakcije, a godinu dana nakon toga otišao sam u Los Angeles gdje sam živio od 1968. do 1970. Onda sam se vratio na Ruđer i radio na ciklotronu za koji sam zajedno s kolegama Vlatkovićem, Spaventijem i Padovanom dobio nagradu “Nikola Tesla”. Taj je ciklotron bio izgrađen našim rukama, no, nikad zapravo nije profunkcionirao za potrebe fizike već je proizvodio kratkoročne radioizotope za medicinske svrhe, koji su se izvozili u cijelu bivšu državu, čak i do Beča.

NACIONAL: Vaša je sudbina očito da uvijek budete rastrgani na više lokacija.
– Da, 1973. počinje jedna u nizu mojih paralelnih karijera. Postao sam ekspert Međunarodne atomske agencije. Postavio sam neuronske generatore i u Maroku, Sudanu, Alžiru, kasnije u Tunisu, Gani, Obali Slonovače, Magadaskaru. Međunarodna atomska agencija davala je sredstva sveučilištima da se razviju. Uz pomoć neutronskih generatora koje smo postavljali, mogli su primjerice raditi analizu dušika u kikirikiju jer je postotak dušika povezan s postotkom proteina. Uz pomoć takvih i sličnih analiza mogli su se izdati certifikati proizvodima za izvoz. S brzim neutronima može se zračiti i u medicinske svrhe. Postoji puno analiza koje se vrše pomoću reaktora neutrona. Danas, primjerice, postoje sonde za mjerenje vlažnosti tla, a upotrebljavaju se i za prospekciju nafte.

ARLETTE AMBROŽIĆ-PAIĆ, pokojna supruga Guyja Paića, bila je poznata novinarka tjednika Svijet i StudioNACIONAL: Kako ste se u svojoj karijeri nosili s činjenicom da nije uvijek sve što ste radili imalo odmah i svoju primjenu u stvarnom svijetu?
– Svi kažu da se treba baviti korisnim stvarima i mislim da to i jest dužnost znanstvenika. Međutim, instituti nisu mjesta gdje čovjek može računati da radi nešto što se odmah prodaje. Druga je to logika. U početku se ne zna primjena. Kad se radio neutronski generator na Ruđeru, bilo je ljudi koji su mogli reći da je to farsa. Postoji jedna anegdota, kad je britanski premijer Benjamin Disraeli pitao Michaela Faradaya vječno: “Čemu to služi”, on mu je odgovorio: “Ne znam, ali znam da ćete jednog dana to oporezovati.” Posao znanstvenika je ići u nepoznato, a naš su najbolji proizvod zapravo mladi ljudi. Istraživanja kvarkgluonske plazme, na čemu radimo na CERN-u, nekome sada može izgledati besmisleno. No, od početka svijeta, ljudi su gledali u Mjesec, tražili nove države… To je ta vječna čovjekova glad. Prvi ljudi koji su radili s laserom nisu znali da će danas svaka markica imati svoj čitač. Amerikanci su napisali da ni jedno znanstveno otkriće nije ostalo bez primjene. Primjerice, Booleova algebra koja datira iz 19. stoljeća, do pojave kompjutora praktički se uopće nije koristila. Naše znanje uvijek će dovesti do nečeg novog. Upravo u prijašnjem akceleratoru na CERN-u razvio se world wide web, koji je značio revoluciju u razmjeni podataka. Jedna verzija interneta razvila se u Americi, ali klasični www rođen je upravo u CERN-u. Ono što mi sada radimo novi je pristup. Zato Europa samo za CERN odvaja milijarde švicarskih franaka.

‘POČETAK U ŠEZDESETOJ’NACIONAL: Kada ste počeli raditi na CERN-u?
– Na CERN sam došao 1987., zajedno s grupom suradnika s Ruđera. U CERN-u je tada započinjao novi ciklus istraživanja sudara teških iona da bi se ušlo u trag novom stanju materije, takozvanoj Kvark gluon plazmi. Našoj grupi povjerili su gradnju novog detektora, a početkom 90-ih uključio sam se u gradnju eksperimenta ALICE za najveći akcelerator na svijetu Larde Hadron Collider odnosno LHC. U toj kolaboraciji obavljao sam mnoge funkcije, a nekoliko godina bio sam koordinator za fiziku.

Budući da rad na takvim eksperimentima zahtijeva mnogo odricanja i izbivanja iz zemlje, Ruđer Bošković odlučio je 1995. prekinuti radni odnos s nas nekoliko iz grupe. Tako da sam s više od 60 godina počeo radni odnos u CERN-u, što nije uobičajeno.

BIOGRAFIJA5. rujna 1937. rođen u Parizu
15. 9. 1946. njegov otac Mladen Paić, ugledni fizičar i kasnije jedan od osnivača Instituta Ruđer Bošković i Institua za fiziku, dobiva poziv od Hrvatske Vlade i obitelj se vraća u Zagreb
1960. završio Elektrotehnički fakultet, upisao fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i počeo raditi na Institutu Ruđer Bošković
1964. doktorirao fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu
1968. otišao u Los Angeles
1973. postao ekspert Međunarodne atomske agencije
1987. započeo suradnju sa CERN-om
1990. uključio se u gradnju eksperimenta ALICE
1995. dobio stalni radni odnos na CERN-u
2003. počeo raditi u Institutu za nuklearna istraživanja na Nacionalnom Sveučilištu u Meksiku