U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar prošloga tjedna otvorena je samostalna izložba Grgura Akrapa, mladog ali već afirmiranog hrvatskog slikara. Izložba „Slijepi slikar“ zapravo je nagradna izložba dobitnika Grand prixa 15. Erste fragmenata. Bit će otvorena do 7. kolovoza, a predstavljeno je četrnaest ulja na platnu različitih dimenzija.

Kustosica izložbe Nevenka Šarčević rekla je da izložene radove, u ovoj prigodi s razlogom uokvirene u zlatne okvire, ne povezuje neki doslovan ili zaokruženi narativni element, koliko karakterističan odnos prema boji i prema odabiru motiva:

„Kad je riječ o boji, onda se na slikama zamjećuje da su u odnosu na prethodni ciklus intenzivnije, žarkije i gušće nanošene. Njih Akrap odabire proizvoljno u smislu da ne moraju odgovarati tome kako prikazani predmeti izgledaju u stvarnosti. Potom ih miješa i nanosi u tako gustim nanosima da dobivaju ‘reljefne vrijednosti’ pa se time na njegovim slikama odražavaju materijalnost i vibrantnost slikarske površine. Kad je riječ o motivima, oni su u prirodi koja je ‘bezvremenska’, najčešće močvarna, vrlo zagonetna i nije evidentiranje viđenog. Ona je slikarevo intuitivno poniranje u unutarnji svijet, svijet imaginacije što je izvor kreacije. Tu su česti motivi lova koji nas upućuju na primitivna društva i drevne kulture, ali i motivi koje povezuje sugestivnim naslovima nerijetko kršćanske konotacije.“

Grgur Akrap istaknuo je da je ciklus radova „Slijepi slikar“ nastao u periodu od godinu dana i da je svojevrstan nastavak ciklusa radova „Čekanje proljeća“:

„Ipak, u novim radovima nastojao sam još potencirati kolorizam i proširiti lepezu sadržaja s idejom slobodnijeg likovnog izričaja. Velike formate zamijenio sam manjima kako bih povećao gustoću slike, a početak slike uvijek je kretao od sirovog platna koje sam u pojedinim slučajevima ostavljao i netaknutim kako bih različite vremenske dionice nastajanja slike doveo u specifičan odnos. U tom smislu načela slike građena su na modernističkom shvaćanju slike pa sam osjetio potrebu doći u doticaj i s onim klasičnim razdobljem slikarstva, a to je 16. i 17.stoljeće, što sam i učinio kroz odabir zlatnih i masivnih okvira. Zlatni okviri čija estetika seže još od renesanse po meni su uvijek bili sugestivni u smislu da su označavali specifičnu vrijednost i izdvajali radove po svojoj izvrsnosti od ostalih. Naravno, taj proces selekcije izvrsnosti u likovnosti iziskuje vrijeme koje vrlo često i nadživi same autore slika. Da budem malo autoironičan, odlučio sam taj dio malo ubrzati pa sam kao i neki samoprozvani vladari odlučio samome sebi, kroz zlatne okvire, dodijeliti titulu izvrsnosti.“