Povjesničar umjetnosti, kustos i likovni kritičar Guido Quien upravo je dobio književnu nagradu za prozu “Dubravko Horvatić”.

Guido Quien (Zagreb, 1943.) završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, a povijest umjetnosti i komparativnu književnost diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1973. do 1994. radio je kao kustos Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, a od 1994. do 2003. bio je direktor Fundacije Ivana Meštrovića. Djeluje kao kritičar i povjesničar umjetnosti od 1967. Objavio je desetak knjiga s područja likovnih umjetnosti. Godine 2018. objavio je prvu knjigu književnog karaktera kratke proze, s autobiografskim elementima. Hrvatsko muzejsko društvo dodijelilo mu je 2015. Nagradu za životno djelo. Član je Umjetničkog savjeta Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). U razgovoru za Nacional govorio je o svojoj bogatoj karijeri, inspiraciji za pisanje te druženju s kolegama i umjetnicima.

NACIONAL: Očito je da se ubrajate među povjesničare umjetnosti koji gotovo cijeloga života paralelno pišu priče, eseje, putopise i prozu. Kako objašnjavate tu povezanost? Je li to stoga što nas krasi dar zapažanja detalja, ali imamo i kreativni impuls za pisanje, izlaganje misli?

Cijeloga život ne pišem priče odnosno prozu. No evo priče o pričama. Priče sam počeo pisati prije nekoliko godina, nakon što sam dobio Nagradu za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva. Tada sam pomislio: Odlično, sad se mogu malo opustiti. I priče su počele dolaziti, a ja sam ih počeo bilježiti. Sabrao sam ih u knjizi “San i ostalo” (AGM, 2018.). I dalje pišem priče. Nove priče nedavno sam objavio u Republici (1-2, 2020.) pod naslovom “Biti svoj”. Ipak, priče sam i prije pisao, ali davno prije, u školsko doba i još ponešto za vrijeme studija. A onda su došle likovna kritika i općenito struka, povijest umjetnosti. Tako nekoliko desetljeća. Priče time nisu prikraćene. Iskustvo pisanja likovne kritike danas im koristi. Riječ je ponajprije o ekonomičnosti jezika.

NACIONAL: Je li na vas utjecalo odrastanje uz oca Krunu Quiena, istaknutog hrvatskog suvremenog pjesnika?

To me često pitaju, no odgovor nije jednoznačan. Slikovito rečeno, otac me osvijetlio. I danas, imaginarno, s njim razgovaram i “kontraštajem”. Međutim, uz oca sam odrastao tek djelomično. Odrastao sam uz djeda i baku i ostale drage mi ukućane, većinom rođene u 19. stoljeću. Baštinim njihovu memoriju. Ponekad, kad počnem pričati, pitaju me: “A kada si ti rođen?” Roditeljima sam se vratio kad sam odrastao, kad sam iz Splita došao u Zagreb na studij. Što se knjiga tiče, odrastao sam – ono vrijeme kad nisam bio s dječurlijom oko kuće – uz barba Oscara. Naime, Oscar Polli bio je brat moje none. Umro je mlad, upravo kad sam se ja rodio. Ostavio je za sobom veliku biblioteku, čije ostatke i dalje čuvam u Zagrebu i na Braču. To je biblioteka uz koju je u Trogiru odrastao moj otac, kao i njegov mlađi rođak Nikša Costa, umro u Buenos Airesu. Costa o tome svjedoči u svojoj knjizi “Pjesme koje su me pratile” koje je objavio splitski Književni krug 2006. Inače, otac, kad ne bio sa mnom bio zadovoljan, znao mi je “spustiti”, dakle reći da sam ja Splićanin. Dakako, jer on je Trogiranin. Umro je u Splitu, a prije odlaska mi je rekao: “Ma jesi vidio šta me se ovaj Split nadovezao”.

NACIONAL: Pa ipak, posebno je iskustvo imati takvog oca, zar ne?

Da, bogatstvo je imati oca pjesnika, ali to ima svoju cijenu. Ilustrirat ću to jednim blažim primjerom, odnosno istinitom anegdotom. Jednog ljeta došao je Kruno na Brač i upitao svog oca a mog djeda Guida starijeg, da mu ustupi brod na dva dana. Dobio je brod na dva dana i otplovio. Međutim, prošla su dva dana, pa još dva i još i svi su bili sve zabrinutiji. Djed i ja pješačili smo do punte i gledali pučinu, ali od broda ni b na vidiku. Nona je govorila: “Madonna mia, dove el xé?” U kuću se uvukao nespokoj. Za desetak dana Kruno se vratio, ostavio brod i odmah otišao parobrodom. Nona je rekla: “Madonna mia, sempre con le nuvole.” Ostali smo bez odgovora, nismo doznali što se dogodilo. To sam bio i zaboravio kad li, podosta godina nakon tog događaja, posjetio me u Muzeju Ranko Marinković i donio mi jednu fotografiju. Na fotografiji Kruno i Ranko na našem brodu, bezbrižno plove uz višku obalu. To je bilo upravo onda kad smo se mi na Braču brinuli. Ostalo je još pitanje tko ih je fotografirao.

NACIONAL: Koliko vam je povezanost s prirodom pomogla u stvaranju; ne samo u struci, već kao nadahnuće za pisanje? Mijene u prirodi, ciklusi, preobrazbe mora, ribarenje kao vrsta meditacije… ma koliko god to na prvu banalno zvuči.

Lijepo pitanje. Povezanost s prirodom za mene ponajprije znači biti na moru, odnosno na brodu. Izmjene prostora broda i prostora pisaćeg stola prirodne su mi, zapravo okrepljujuće. Kad sam u prirodi, odnosno u otočkom ambijentu, ne pišem, sve je prisutno i nema potrebe pisati. Šteta bi bilo gubiti vrijeme. Pišem kad se odmaknem. Upravo to razlažem u priči “Priča”. Objavio sam je u knjizi “San i ostalo” na 129. stranici. Evo kratki citat iz te ispovijedi: “Mir je u mojoj uvali na početku ljeta… Sve je dobro da bolje ne može biti, motivi jedro trepere, ali priče niotkud. I pitam se u čemu je riječ? Naposljetku, sretno skopčam: Ma kakve priče, nek čekaju u svakodnevici, doći će im vrijeme. Ovdje, u svevremenu, ne uspijevaju, jer ovdje sam priča.”

NACIONAL: Koje se metafore ljudskog karaktera i životnog puta kriju u vašoj nagrađenoj priči „Sjena“?

Da, riječ je o životnom putu, pa moguće i o metafori ljudskog karaktera. No ne volim, ali i ne znam objašnjavati svoje priče. Priča “Sjena” znatno je drugačija od onih koje sam do sada objavljivao. Baš me zanimalo je li čemu. Da to provjerim, poslao sam je uredniku Stjepanu Šešelju, uz zamolbu da je ne objavi ako ne zavređuje. Odgovorio mi je da sam ja jedini koji se preporučio da ga ne objave. Moglo bi se, uvjetno, reći da je hermetična, premda je za mene vrlo transparentna. Ipak, mogu vam dati tek ključić odgovora na vaše pitanje. Na jednom mjestu u priči, kao usput, bilježim: “… računi dana dospijevaju noću…“

NACIONAL: Prošli ste u karijeri cijeli put napredovanja, od likovnog kritičara i kustosa do ravnatelja, a pisali ste i zanimljive monografije umjetnika. Što vas je posebno oblikovalo i utjecalo na vas u svim tim fazama? Poznanstva s kolegama ili više druženja s umjetnicima?

Obje strane imaju svoju vrijednost. Paralelno sam bio i muzealac i likovni kritičar. U najmanju ruku, tako se lakše diše. Samo jedno radno mjesto, koliko god bilo lijepo, ponekad zna biti zagušljivo. No kad radite profesionalno, možete istodobno raditi različite stvari. Primjerice, svojedobno sam u Muzeju za umjetnost i obrt kao kustos inventirao građanski portret 19. stoljeća. Istodobno sam, kao likovni kritičar, pripremao monografsku izložbu autoportreta Ljube Ivančića te je postavio u Splitu 1985. I danas sam povezan s Muzejem za umjetnost i obrt, u kontaktu sam s kolegama, a rado se sjetim starije, već pokojne generacije. Od troje direktora za moga rada u MUO-u, posebno cijenim gospođu Zdenku Munk. O muzejskoj kustosici gospođi Vandi Pavelić Weinert napisao sam, s akademkinjom Martinom Petranović, monografiju. Teško mi je vidjeti kako je Muzej stradao u potresu. U Galeriju Meštrović u Splitu navratim ljeti. Ovdje moram napomenuti da se nisam družio samo s kolegama i umjetnicima. Putovao sam Europom kao turistički vodič pa kasnije s uzgajivačima ptica. S ribarima se i danas, kad sam na moru, susrećem. Sve ta druženja “sa strane” vas ako ne oblikuju, a ono ispunjuju.

NACIONAL: Koje umjetnike posebno pamtite po osobnosti, druženju i savjetima?

U početku sam volio biti u ateljeima umjetnika, razgovarati i napraviti poneku bilješku. No s vremenom to sam sveo na funkcionalni minimum. Kod kuće bilježim dojmove i domišljam tekst. Teško mi je u smislu druženja i suradnje izdvojiti nekog umjetnika, uglavnom imam dobra iskustva. Ipak, pokušat ću nešto natuknuti o tome, nehijerarhijskim slijedom. Možda ćete se iznenaditi, ali s Murtićem sam uvijek dobro i ležerno komunicirao. Znali smo večerati u Gradskom podrumu, a posjetio me jednom u uvali Bobovišća na Braču, sa svojim brodom “Drugo sunce”. Čim je stupio na obalu, zagrlio me i došapnuo: “Nismo ručali, nađi mi restoran.” Ili Božidar Rašica. Igor Zidić, Petar Selem i ja priredili smo mu 1983. veliku izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt. Svoj tekst sam naslovio “Mijene razuma i srca”. Mislim da je to sažetak njegove osobnosti. Poslije smo se znali ponekad naći. Osvojio me kada mi je, onako od srca, rekao da želi vidjeti moje ptice. Pripremajući izložbe ili pišući kritike, nisam se ograničio samo na Zagreb ili Split. Tako sam svojedobno posjetio Željka Mucka u Koprivnici. Također pamtim lijepo gostoprimstvo Davorina Radića u Hrvatskoj Kostajnici. Često sam surađivao – sam ili sa Zidićem – s Umjetničkom galerijom u Dubrovniku, još dok je direktor bio vrijedni kolega i dragi prijatelj Tonko Karaman. Miroslav Šutej me vozio na svoju izložbu u Karlovac. Do Karlovca je, dakako, šutio. Nomen est omen. Godine 1988. otvorio sam s Tonkom Maroevićem izložbu Ante Kaštelančića u Komiži. S nama je bio i Luko Paljetak s gospođom. Sjećam se, nakon otvaranja, Tonko je bio skloniji šetnji, a Luko društvu za stolom. Posljednjih godina veseli me povremena suradnja s Galerijom Dešković u Bolu na Braču. Uvijek se rado srećem s Branimirom Dorotićem, slikarom i vrsnim ilustratorom. Utemeljili smo u Samoboru 2008., zajedničkim naporom, “Trijenale hrvatskog autoportreta”. Međutim, on se preselio sa ženom na Brač. Prošloga ljeta posjetio sam ga u Pražnicama. Kad sam došao, rekao mi je: “Dobro da si došao jer zimi zaboravim govoriti, sve je prazno u Pražnicama.” Tako sam u Pražnicama jedva došao do riječi. Mogao bih tako listati sjećanja, no svakako želim kazati, posebno mjesto po osobnosti, druženju (još od školskih dana) pa obostranim komentarima, zavređuje Gorki Žuvela. No to sjećanje prelazi okvir ovog razgovora.

NACIONAL: Kao kritičar i kustos bavili ste se i manje poznatim ili razvikanim imenima, niste samo birali velika, medijski pompozna umjetnička imena. Smatrate li da je to moralna obveza svakog istinski posvećenog povjesničara umjetnosti? Neka vrsta vraćanja duga umjetnicima za koje se nitko ne bori jer to nije unosno ili ne donosi slavu?

Jest, to je moralna obveza svakog istinski posvećenog povjesničara umjetnosti. No ne samo to, nego i zadovoljstvo otkrivanja. Posebno sam se posvetio onima koji su prerano otišli. Priredio sam retrospektivu Slave Gvozdić. Pamtim njenu dragu obitelj, koja mi je kod toga pomogla. Objavio sam knjige “Likovni dnevnik Eve Postružnik” 1994., “Slavko Peršić”, monografiju o slikaru iz Velike Gorice 2004. te “Mladen Bašić Bibi” o tom karikaturistu 2006.

NACIONAL: Kako objašnjavate muke po likovnoj kritici, zašto je gotovo nestala u domaćoj periodici? A s druge strane imamo sjajne pisce i pjesnike među povjesničarima umjetnosti.

Likovna kritika je gotovo nestala u domaćoj periodici kao posljedica opće medijske površnosti. Kada mediji i javljaju o nekoj izložbi, često je to više društvena nego likovna kronika.

NACIONAL: Koliko kroz karijeru možemo ostati oslobođeni od politike – ili prečesto osjećamo njezinu produženu ruku na budžetima i tzv. kulturnim politikama da bismo mogli posve ostati po strani?

Ako radite, nećete ostati po strani. Kultura je i inače podcijenjena, osobito što se budžeta tiče. Osim kad je potrebno istaknuti tzv. identitet. Ako čekate bolja vremena, možete izvisiti. Kao direktor Fundacije Ivana Meštrovića sretao sam se s različitim ministrima. Često su me pitali koji mi je ministar bolji. Ostali bi bez odgovora jer ako dobro pripremite i priložite programe, sve je u redu, možete raditi.

NACIONAL: Koje još izložbe pripremate u ovoj i idućoj godini, knjige, monografije? Što vas još od planova možda posebno vuče, kamo je uperena čežnja?

Nisam sklon govoriti što radim ili pripremam, no rado ću reći što sam napravio u zadnje vrijeme. Prije Božića 2019. otišao sam u Split i u Muzeju grada priredio – napisao predgovor, postavio je i organizirao otvaranje – slikarsku izložbu Mihovila Rismonda. Padala je kiša, ali Split mi je bio draži tih nekoliko zimskih dana od onog ljetno nabrijanog ritma. Vidio sam prave Splićane, neke poznajem još od djetinjstva. Nedavno sam sa zanimanjem pročitao knjigu Branke Hlevnjak “Design & Art”. Sudjelovao sam u promociji te napisao osvrt na knjigu. Također, nedavno sam se osvrnuo na knjigu Stjepana Šešelja “Šesti tajnik”. To su radovi u hodu, a moja nova knjiga još će malo pričekati, još nije zrela.

NACIONAL: Kakav je to poseban splitski ljetni nabrijani ritam, šušur?

Ako dozvolite, odgovorit ću vam u stihu, ali molim vas, točno zabilježite, jer stvar je delikatna: / nabrijani ritam / uzavreli hormoni / stražnjice bomboni / tamo hitam / hit do hita / nima do Splita / ultra ludilo / svit je sludilo / fanova gomile / gradom se prolile/ ples / stres / dobre vibre / puno fibre / elektronske fore / ruke gore / od fan struje / afanao se Sveti Duje.

NACIONAL: U vašoj autobiografiji naišla sam na rečenicu u kojoj kažete: „Jednom sam majci s nešto žaljenja kazao: ‘U školsko doba pisao sam priče, sada samo povijest umjetnosti’, na što je majka rekla: “Stigneš”. Jeste li sada konačno ušli u to novo, oslobođeno razdoblje gdje se prozom punite za pisanje o umjetnosti, a ne obratno?

Ne znam o novom razdoblju, ali majka je imala pravo, priče su stigle. Svako pisanje drži vas budnima pa je korist obostrana. Ipak, kad sada, uz priče, pišem tekst o likovnoj umjetnosti, moram paziti da ne skrene u priču. Stoga napravim pauzu dok se ne “prešaltam”. Poznato je, kad pišeš trebaš i čitati. Dometnuo bih da je za pisanje korisno i povremeno ljenčariti.

NACIONAL: Što sad čitate?

Sad čitam zametnute knjige, iz zadovoljstva, ne slijedom obveze. Naime, potres mi je, uz ostalo, srušio sa zida gomilu knjiga. Na lojtri sam, saniram štetu i ponovno slažem knjige. No u toj nevolji dogodila se jedna lijepa stvar. Zametnute knjige opet su se pojavile na svjetlu dana. Gotovo da im se ispričam što sam ih toliko vremena ostavio po strani.

NACIONAL: Možete li navesti neki naslov?

Vrlo rado. Dino Buzzati “Prodavaonica tajni”; Bogdan Radica “Vječni Split”; José Saramago “Male uspomene”; Italo Calvino “Nevidljivi gradovi”… Tako, počeo sam istodobno čitati dvije knjige Dubravka Horvatića, koji je bio i likovni kritičar i pisac: “Slike, kipovi, usudi” iz 1972. i “Olovna dolina”, novele iz 1989. Upravo tada zazvonio je telefon i javili su mi da sam dobio književnu nagradu “Dubravko Horvatić”.