U zagrebačkoj Modernoj galeriji do kraja studenoga može se razgledati izložba Grupe Contra, umjetničke skupine slikara koja se nastavlja na niz naših umjetničkih grupacija, no ipak u otklonu od avangarde – ne kao nastavljači linije EXAT– a 51, Gorgone, Biafre ili Grupe šestorice autora, da navedemo samo najznačajnije – već kao nastavljači tolerantne ideje postmoderne. Članovi grupe Contra okupili su se 1998. godine pod egidom obnovljene figuracije i tehničkog umijeća ovladavanja raznim disciplinama, „imajući dojam da se odupiru likovnom mainstreamu, ali bez oglašavanja militantnim porukama, bez težnje eksplicitnom odbacivanju drugih i drugačijih, ne ispisujući zvučne manifeste i programe“ (Tonko Maroević). Grupu čine slikari Vladimir Blažanović (1953.), Tihomir Lončar (1953.), Vladimir Meglić (1955.), Željko Mucko (1959.), Goran Petrač (1961.), Velimir Rački (1953.), Davorin Radić (1957.), kipar Petar Ujević (1960.) te scenograf Žorž Draušnik (1965.).

Autorica izložbe, ravnateljica Moderne galerije, Biserka Rauter Plančić, odabrala je više od stotinu i dvadeset slikarskih, kiparskih i scenografskih ostvarenja umjetnika koji posljednjih dvadeset godina djeluju kao neformalna umjetnička grupa te opsežno u katalogu izložbe obradila njihove pojedinačne opuse, kontekstualizirajući ih u vremeplov i sintaksu suvremenog hrvatskog slikarstva. Zanimljivo je da su čak petorica slikara diplomanti prof. Vasilija Jordana na zagrebačkoj ALU, druga dvojica kod Josipa Biffela i Raula Goldonija, a kipar Petar Ujević diplomirao je kod Branka Ružića. Iz današnje distance treba reći kako su stasali kao grupa u dosta nevoljenim i prezrenim vremenima za slikarstvo, kada su se gotovo svi naši umjetnici – osim starih bardova slikarstva s ALU – natjecali tko će više u svojim radovima prezreti slikarstvo i dokazati kako ono ne postoji i kako je mrtvo, u čemu im je zdušno na prijelazu tisućljeća pomagala domaća likovna kritika. Na široko postavljenim stilsko-morfološkim rasponima, od neoekspresionizma do lirske apstrakcije, članovi grupe su ustrajno dva desetljeća dokazivali kako slikarstvo ima smisla – i u toj su namjeri bez sumnje uspjeli. Možemo si mi privatno i kao kritičari dopustiti reći kako su nam unutar grupe neki slikari bliži i draži, a za neke baš nikako nemamo senzibilitet, no to ne bi smjelo umanjiti njihove dosege i individualnu borbu, i to ne govori o njihovoj objektivnoj umjetničkoj kvaliteti. Uostalom, većina članova grupe Contra ima i svoje individualne monografije s obrađenim opusima.

U tim nevoljenim vremenima za tobože figurativno slikarstvo / poetski realizam / divlji neoekspresionizam, kolega Tonko Maroević u tekstu kataloga zapaža kako je „dobra strana neizričitog programa grupe Contra što svoje članove ne ograničava ni smjernicama ni zabranama, nego se podrazumijeva da svatko može i treba razvijati vlastite karakteristike i individualno nadograđivati na ono što je stekao prethodnom orijentacijom i dobio posebnim školovanjem“. U tom smislu, članovi grupe se više okreću velikim povijesnim uzorima, modelima što ih nasljeđuju od velikih umjetnika 20. stoljeća, ali ne samo ranog ekspresionizma i čak Van Gogha, već jednako tako Kleea, pionira slikarstva prve i druge tzv. pariške škole iz pedesetih godina 20. stoljeća pa čak i Ljube Ivančića ili Ive Šebalja.

Kada se umjetnička aktivnost i stilski raspon članova grupe vidi na jednom mjestu kao što je prostor Moderne galerije, s velikim formatima moćno slikanih platana, mora im se odati zasluženu pohvalu na ustrajnosti za prostor slike i borbu za metijer. Od kontemplacije i lirskih snatrenja Željka Mucka do koloristički i stilski vangogovski „pomahnitalih“ stolaca Vladimira Meglića, preko raskošnih duhovnih pejzaža Tihomira Lončara, do arkadije i pastorale Davorina Radića; od čudesnih apstraktnih pejzaža Vladimira Blažanovića preko slobodne figuracije Velimira Račkog i neoekspresionističkih vrtloga Gorana Petrača, kiparstvo Petra Ujevića i scenografije Žorža Draušnika dođu poput dobro postavljenog sidra koje unosi vizualnu cezuru u cijelu ovu veselu košnicu boja i gesti. Sviđalo se to nekomu ili ne, ova je grupa opravdala svoje postojanje, u vremenima kada su se gotovo svi natjecali tko će napraviti neke nove suhe šljive poput Mladena Stilinovića ili sjenu na zidu poput Gorana Petercola.