Ususret Danu državnosti povodom 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske događaje je komentirao bivši potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva, glavni pregovarač s bivšom JNA te dugogodišnji ministar vanjskih poslova Mate Granić.

Govoreći o tome bi li nešto mijenjao, razmišljajući sada nakon 30 godina, Mate Granić rekao je kako u procesu stvaranja suverene hrvatske države misli da su učinili najviše što su mogli i kako tu ništa ne bi mijenjao.

“Najzaslužniji za to osobno je predsjednik Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, Vlada demokratskog jedinstva i hrvatski branitelji jer da se Hrvatska nije obranila nikad ne bi postali suverena, nezavisna država#.

Put do neovisnosti nije bilo lak.

“Nekoliko velikih državnički poteza povukao je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. To je bilo u vremenu pada Berlinskog zida i raspada komunističkih sustava i srednjoj i istočnoj Europi. U pravo vrijeme je stvorio pokret stranku HDZ za stvaranje suverene hrvatske države i to na temeljima jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske i pomirbe. Da je to nešto ranije učinio ponovno bi bio zatvoren i stranka bi bila zabranjena. Da je zakasnio povijest bi bila drugačija”, objasnio je Granić u intervjuu za HRT.

“Nakon pobjede na prvi slobodnim, demokratskim izborima predsjednik Tuđman je već u kolovozu 1990., zajedno s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom predložio konfederalno uređenje bivše države, predložio je mirni rasplet krize kao jedno prijelazno rješenje. Slobodan Milošević je to odbio. Nakon neuspjeha pregovora predsjednika Republika bivše države predsjednik Tuđman je u pravom trenutku prepoznao da pregovori nemaju smisla jer je Milošević želio samo veliku Srbiju ili modernu federaciju. Tada je u ožujku 1991.

Tuđman je donio dvije važne državničke odluke. Jedna je bila raspisivanje referenduma o suverenosti, a druga je bila da se 30. svibnja proglasi Danom državnosti zbog jačanja ideje o državnosti jer tada još nismo bili međunarodno priznata država. Nakon što je taj referendum plebiscitarno uspio, izašlo je 83% građana RH i 95% glasalo “ZA”, predsjednik Tuđman ponovno donosi jednu krucijalnu državničku odluku – predlaže Hrvatskom saboru da donese deklaraciju o suverenosti i ustavnu odluku o suverenosti, što se i dogodilo 25. lipnja 1991. godine”, podsjetio je Granić.

Pri tome je naglasio dvije stvari.

“U tom trenutku nas je podržavala Sveta stolica, Sveti Otac Ivan Pavao II osobno, njegov ministar vanjskih poslova Jean-Louis Touran, austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock i nitko više od aktivnih političara. Margaret Thatcher da, ali ona više nije bila aktivna. Usprkos toga što je tjedan dana ranije 17. lipnja 1991. u Beogradu američki državni tajnik James Baker preporučio Tuđmanu da ne ide u to, predsjednik je znao, i stvarao je vojsku, obrambenu silu, da treba pregovarati. Prihvatio je pregovore s europskom trojkom, prihvatio je Brijunski memorandum da se sve odloži za tri mjeseca usprkos toga što je započela brutalna velikosrpska agresija Slobodana Miloševića i bivše JNA na Hrvatsku.

I onda dolazi kolovoz 1991., prijelomni trenuci, kada predsjednik stvara Vladu demokratskog jedinstva. Vladu svih političkih opcija u Hrvatskom saboru i to je ključni strateški potez. Sredinom kolovoza je Njemačka počela podržavati međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije kao dio rješenja, a ne problema”, naglasio je Granić te dodao da bez Njemačke teško da bi došlo do međunarodnog priznanja RH.

Na pitanje jesu li naši savezni od Hrvatske tražili neke ustupke rekao je da su samo tražili poštivanje ljudskih prava, demokracije, manjinskih prava, što je ugrađeno u uvjete za međunarodno priznanje.

“Preživjeli smo i atentat na hrvatsko državno vodstvo, na prvom mjestu na predsjednika Tuđmana jer je to bio glavni cilj. Nakon toga Sabor je donio odluku o nezavisnosti i prekidu svih veza s bivšom državom, dan kasnije u staroj zgradi INA-e 8. listopada. Te noći, još za vrijeme trajanja Sabora, u Vili Prekrižje imao je sastanke s najvišim državnim vodstvom i imenovao me za glavnog pregovarača s bivšom JNA i taj razgovor i te pregovore sam završio i potpisao sporazum 8. prosinca 1991. godine.

Uvjeti za međunarodno priznanje, odluka Badinterove komisije 4. prosinca 1991. da se bivša država raspala i da sve Republike mogu postati države ako ispune uvjete, zatim prekid vatre koji je ministar Šušak potpisao 2. siječnja 1992. godine, te prihvaćanje Vanceovog plana i dolaska mirovnih snaga UN-a o čemu je pregovarao predsjednik Tuđman i ustavni zakon o zaštiti manjina koji je donio Hrvatski sabor bilo je što su tražili ključni saveznici, Sveta stolica i Njemačka, kao i pozitivno mišljenje europske promatračke misije. Sve te uvjete je Hrvatska ispunila nakon stradanja Vukovar i herojstva Vukovara, koji je također izrazito značajan jer je svijet vidio stvarnu sliku koju čini velikosrpska agresija u Hrvatskoj i koje zločine čini te je 15. siječnja 1992. godine Hrvatska međunarodno priznata”, ispričao je Granić o procesu stvaranja i priznanja Republike Hrvatske.

Granić je ispričao i kada je bio ključni trenutak i kada je odlučeno da se RH međunarodno prizna.

“U noći s 16. na 17. prosinca 1991. Genscher i njemački kancelar Kohl slomili su Frauncusku i Veliku Britaniju te je odlučeno da se Hrvatska međunarodno prizna 15. siječnja 1992. godine, ispričao mi je ministar Genscher pet godina kasnije”, rekao je Granić dodavši da su to postignuli argumentima i snagom Njemačke.