Kada su gradske vlasti Tokija počele planirati izgradnju dvorana potrebnih za održavanje Olimpijskih igara, odlučili su da je, uz izgradnju novih dvorana, najbolje iskoristiti i one dvorane koje su sagrađene za potrebe Olimpijskih igara koje su u Tokiju održane 1964. godine. Zato je Tokio podijeljen na dva dijela, prvi je „Heritage Zone“ i u tom dijelu nalaze se dvorane koje su sagrađene za potrebe Olimpijskih igara održanih prije 57 godina, ali su sada obnovljene. Drugi dio nazvan je „Tokio Bay Zone“, gdje su izgrađene nove dvorane. Na mjestu gdje se te dvije zone dodiruju nalazi se Olimpijsko selo, odnosno kako je to nazvao Međunarodni olimpijski odbor, to je „tjelesno i duhovno srce igara“. Središte svih Olimpijskih igara uvijek je bio glavni stadion, pa će tako biti i ove godine u Tokiju. Međutim, izgradnja tog stadiona tijekom proteklih godina bila je obilježena kontroverzama, pomalo neuobičajenim za Japan.

Bilo je to u studenome 2012. kada je Zaha Hadid, slavna arhitektica rođena u Bagdadu a školovana u Londonu, pobijedila na natječaju i dobila priliku dizajnirati nacionalni stadion u Tokiju. Stadion, tako je odlučeno, gradio bi se na temeljima nacionalnog stadiona izgrađenog za Olimpijske igre 1964., a sada srušenog. Njegov kapacitet bio je 50 tisuća mjesta, dok bi novi imao kapacitet od 80 tisuća mjesta. U tom trenutku Tokio još nije dobio organizaciju Olimpijskih igara, dobio ga je godinu dana kasnije, ali su znali da će biti domaćini Svjetskog prvenstva u ragbiju 2019. Zanimljivo, Zaha Hadid se 2008. javila i na natječaj za zagrebačku Zračnu luku „Dr. Franjo Tuđman“, ali njezino idejno rješenje nije pobijedilo. I dok je u hrvatskim medijima bilo prigovora kako je moguće da tako slavno arhitektonsko ime kao što je Zaha Hadid nije pobijedila, u japanskoj javnosti ubrzo je došlo do suprotnih reakcija i to od onih koji kojima se idejno rješenje Zahe Hadid novog nacionalnog stadiona uopće nije dopadalo. Nekoliko prominentnih japanskih arhitekata, među njima i Toyo Ito i Fumihiko Maki, kritizirali su njen prijedlog, pa je tako Ito rekao kako mu predloženi izgled stadiona nalikuje na kornjaču, dok ga je Maki nazvao bijelim slonom. A 83-godišnji arhitekt Arata Isozaki napao je njen projekt nazvavši ga „monumentalnom greškom“ te je upozorio kako će to biti „sramota za buduće generacije“. Odgovor Zahe Hadid glasio je „Ne žele da stranac gradi nacionalni stadion u Tokiju. S druge strane, svi oni rade u inozemstvu“, pri čemu je bila iznenađena što je napadaju japanski arhitekti koji su njeni prijatelji, među kojima je i Ito. Objašnjavajući svoje idejno rješenje, rekla je da je do njega došla nakon što je tri desetljeća proučavala japansku arhitekturu i urbanizam.

Izgradnja Tokyo Aquatics Centre stajala je 542 milijuna dolara. PHOTO: Rodrigo Reyes Marin via www.imago-images.de/Guliver Image

Kritike nisu prestajale, 86-godišnji Fumihiko Maki čak je organizirao simpozij kako bi protestirali protiv odabranog arhitektonskog rješenja, u čemu su ga podržali vodeći japanski arhitekti Toyo Ito, Kengo Kuma i Sou Fujimoto. Organizirani su i ulični protesti. Dvije i pol godine kasnije, u srpnju 2015., japanski premijer Shinzō Abe je nakon sastanka s Yoshirōm Morijem, predsjednikom organizacijskog komiteta Olimpijskih igara, odlučio odbaciti ideju Zahe Hadid te je organiziran novi natječaj. „U posljednje vrijeme slušao sam glas naroda i sportaša, što me nagnalo da ponovo razmotrim rezultate natječaja. Moramo krenuti ispočetka. Troškovi izgradnje su prenapuhani“, izjavio je premijer Shinzō Abe. Naime, cijena izgradnje stadiona narasla je do iznosa od dvije milijarde dolara, što je bilo dvostruko više od početno pretpostavljenog iznosa, zbog čega su protesti Japanaca bili iznimno glasni. Odluka je donesena u posljednji trenutak jer se znalo da će, kao primjerice u Londonu, za izgradnju stadiona trebati pet godina. A izgradnja londonskog olimpijskog stadiona stajala je milijardu dolara. Jim Heverin, direktor projekata u kompaniji „Zaha Hadid Architects“, izjavio je tada da nije dizajn stadiona kriv za poskupljenje troškova kao ni materijali od kojih se gradi, već je za to krivio troškove izgradnje koja je bila povjerena japanskim građevinskim kompanijama. Opravdanja nisu pomogla, a u prilično ljutitoj reakciji direktor kompanije „Zaha Hadid Architects“ Patrick Schumacher objavio je na Facebooku „Maki i Ito, zapamtit ćemo vas“.

Na ponovljenom natječaju pobijedilo je idejno rješenje japanskog arhitekta Kenga Kume a izgradnja prema njegovu dizajnu stajala je 1,43 milijarde dolara. On je svoje rješenje nazvao „Živuće drvo“ jer je pri izgradnji korišteno jako puno drva te je i stadion okružen drvećem. Korištenje drva u izgradnji tradicionalna je japanska metoda, a čak je 47 tisuća drveća posađena oko stadiona. Stadion ima 68 tisuća sjedećih mjesta.

No time sukob sa Zahom Hadid nije okončan. Naime, početkom 2016., u vrijeme kada je Kengo Kuma objavio svoju viziju stadiona, japansko sportsko vijeće zatražilo je od Zahe Hadid da potpiše reviziju ugovora po kojem se ona odriče prava na svoje arhitektonsko rješenje i po kojem ne smije objaviti detalje ugovora. Japanci su smatrali da na to imaju pravo s obzirom na ogroman novčani iznos koji su joj do tada isplatili za stadion koji u konačnici neće biti izgrađen po njenim idejama. U reviziji ugovora navodilo se da arhitektonski tim koji je pobijedio na novom natječaju može koristiti neke ideje iz prethodnog idejnog rješenja, onog Zahe Hadid. Kada je Zaha Hadid vidjela rješenje Kenga Kume, prijavila je japanskom sportskom vijeću nevjerojatne sličnosti s njenim rješenjem. Kengo Kuma je to odmah demantirao, dodajući da se neke sličnosti nužne, ali da se radi o potpuno različitim stadionima. Samo mjesec i pol kasnije Zaha Hadid preminula je u 65. godini od srčanog udara u bolnici u Miamiju, gdje se našla zbog problema s bronhitisom. Opraštajući se od nje, japanski ministar sporta Hiroshi Hase izjavio je kako je njen dizajn nacionalnog stadiona pomogao da Tokio dobije domaćinstvo Olimpijskih igara, bez obzira na činjenicu što je taj dizajn kasnije odbačen.

Nacionalni stadion jedna je od 43 lokacije na kojima će se održavati sportska natjecanja tijekom Olimpijskih igara. Od tih 43, njih 25 postojalo je i prije, osam je potpuno novih dvorana, dok će njih 10 koristiti u sportske svrhe samo za vrijeme Olimpijskih igara. Svih osam potpuno novih objekata na zatvorenom i otvorenom, među koje spada i nacionalni stadion, dizajnirali su japanski arhitekti tako da oko toga nije bilo prijepora. Nakon nacionalnog stadiona najatraktivnija dvorana je Tokyo Aquatics Centre u kojoj će se održavati natjecanja u plivanju, sinkroniziranom plivanju i skokovima u vodu. S obzirom na to da je plivanje jedan od najatraktivnijih olimpijskih sportova, dvorana ima 15 tisuća sjedećih mjesta. Ovaj vodeni centar završen je u veljači 2020., ali je otvorenje zbog pandemije koronavirusa odgođeno za listopad. Njegova izgradnja stajala je 542 milijuna dolara. Time je oboren olimpijski rekord koji je držao vodeni centar izgrađen za potrebe Olimpijskih igara u Londonu koji je stajao, uključujući i inflaciju, 351 milijun dolara. Za usporedbu, u Parizu će se održati Olimpijske igre 2024. godine, Francuzi grade novi centar za vodene sportove koji će stajati 126 milijuna dolara. Čak i uz rast troškova cijenom se neće približiti centru u Tokiju. Zato i ne treba čuditi što je predviđena najskuplja ulaznica za plivačka natjecanja trebala iznositi 970 dolara, što je jedna od tri, pored košarke i atletike, najskuplje ulaznice na Olimpijskim igrama u Tokiju. Za usporedbu, na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru najskuplja ulaznica za plivačka natjecanja iznosila je 387 dolara, uključujući inflaciju.

Veslačka natjecanja održavat će se u Sea Forest Waterway koji se nalazi u Tokijskom zaljevu. PHOTO: Hiroyuki Ozawa; via www.imago-images.de/Guliver Image

Jednak broj sjedala, 15 tisuća, ima i novoizgrađena Ariake Arena u kojoj će se održavati natjecanja u odbojci. Zanimljivo, smatralo se da Tokiju ne treba ova dvorana te da je Yokohama Arena sa 17 tisuća sjedećih mjesta odgovarajuća dvorana za natjecanje u odbojci. Ipak, guvernerka Tokija Yuriko Koike nije se s time složila. Izgradnja nove dvorane stajala je 340 milijuna dolara, a već se sada zna da će nakon Olimpijskih i Paraolimpijskih igara postati koncertna dvorana i dvorana za razne druge kulturne događaje. Tome se posebno veselio John Boyle, predsjednik japanskog ogranka kompanije Live Nation, najvećeg svjetskog organizatora koncertnih događanja. Naime, on je upozorio da je Tokio grad s 37 milijuna stanovnika koji je prije Olimpijskih igara imao samo šest dvorana koje mogu primiti više od 10 tisuća ljudi, dok u Los Angelesu postoji između 15 i 20 dvorana koje primaju više od 10 tisuća ljudi. Pri izgradnji Ariake Arene također se koristilo drvo, čak 880 tisuća kubika, samo je na izgradnji nacionalnog stadiona korištena veća količina drva.

Musashino Forest Sport Plaza podjednako je skupa kao i Ariake Arena, službeno je izgradnja stajala više od 300 milijuna dolara, neslužbeno je cijena došla do 390 milijuna dolara, a ima 7200 mjesta i u njoj će se odvijati natjecanja u badmintonu te mačevanju kao jednoj od pet disciplina modernog petoboja. Nakon Olimpijskih igara, broj sjedećih mjesta povećat će se na 10 tisuća. To je dvorana koja je prva završena, još prije tri i pol godine. Zašto je cijena izgradnje bila tako visoka? Zato što su izgrađene dvije zgrade, veća će služiti za sportske događaje, koncerte i izložbe dok će manja biti korištena za dvoranske sportove kao što je badminton a u njemu se ujedno nalazi i bazen dužine 50 metara. Badminton je iznimno popularan u Aziji, Japan, Kina, Malezija, Indonezija, Južna Koreja i Indija daju najbolje svjetske igrače, najbolji na svjetskoj rang listi je Japanac Kento Momota pa nije čudo da se očekivalo kako će badminton u Tokiju moći pratiti dvostruko više gledatelja od, recimo, vaterpola koji će se igrati u dvorani s 3600 mjesta, dakle dvostruko manje.

Od osam novih lokacija izgrađenih u Tokiju za potrebe Olimpijskih igara, pored nacionalnog stadiona tu su tri nabrojane dvorane te još četiri lokacije za sportove koji se održavaju na otvorenom. Vjerojatno najzanimljiviji je Kasai Canoe Slalom Centre čija je gradnja stajala 84 milijuna dolara. Čemu, ako su se natjecanja u kajaku i kanuu na mirnim vodama odvijala na rijekama? Organizatori su zaključili da je to neprikladno za publiku pa su prvi put u povijesti izgradili umjetnu sportsku lokaciju namijenjenu ovim sportovima. Radi se o 200 metara dugoj stazi a kako je sve to napravljeno da bi došlo što više gledatelja, izgrađene su tribine sa 7500 sjedećih mjesta.Gledatelja, na žalost, neće biti. Što se tiče veslanja i za taj sport izgrađena je nova sportska lokacija nazvana Sea Forest Waterway s čak 16 tisuća sjedećih mjesta. Ujedno, na toj lokaciji održavat će se natjecanja u kanu sprintu. U ovom slučaju nije bilo potrebno graditi umjetni stazu, već je iskorištena prirodna lokacija u tokijskom zaljevu koja se nalazi između dva otočića.

OI Hockey Stadium ističe se vrhunskom samoodrživom podlogom, odnosno umjetnom travom. PHOTO: Atsushi Taketazu / yomiuri/ Guliver Image

Nepoznato je jesu li organizatori štedjeli prilikom izgradnje stadiona za hokej na travi. Zapravo taj se sport već neko vrijeme zove samo hokej jer se sve manje igra na travi a sve više na umjetnim, sintetičkim podlogama. Oi Hockey Stadium u Tokiju prima 15 tisuća gledatelja i ističe se vrhunskom samoodrživom podlogom, odnosno umjetnom travom. Natjecanja u streličarstvu održat će se na također novoizgrađenoj lokaciji nazvanoj Yumenoshima Park Archery Field koja prima 5600 gledatelja. Na prethodnim dvjema Olimpijskim igrama korištene su postojeće sportske zelene površine (u Londonu je to bilo igralište za kriket), dok se u Tokiju izgradila potpuno nova lokacija. Domaćini najavljuju da će se i nakon Igara ta lokacija i dalje koristiti za streličarstvo. Najzanimljivija od 10 tzv. privremenih dvorana je i Ariake Gymnastics Centre koja ima 12 tisuća sjedećih mjesta i čija je izgradnja stajala 188 milijuna dolara. Zanimljivo, izgrađena je na lokaciji koja je prije služila kao skladište za drvo pa je i njen dizajn i izgradnja bazirana na korištenju drva. Čak su i sjedeća mjesta napravljena od drva. Ukupno je korišteno 2300 kubnih metara drva.

Kada se pogledaju cijene izgradnje samo ovih osam novih sportskih lokacija, jasno je zašto će ovo biti do sada najskuplje Olimpijske igre. Kada je Tokio izabran kao organizator Igara, bilo je predviđeno da one stoje 7,2 milijarde dolara. Krajem 2019. objavljeno je kako je potrošeno 12,6 milijardi dolara, da bi godinu dana kasnije bilo objavljeno kako je potrošeno 15,4 milijarde dolara. Međutim, japanska državna revizija tvrdi kako su troškovi daleko veći i da će organizacija Olimpijskih igara stajati državu 25 milijardi dolara.

Izgradnja Ariake Arene u kojoj će se održavati natjecanja u odbojci stajala je 340 milijuna dolara. PHOTO: YUTAKA via www.imago-images.de/Guliver Image