Građevinski lobi na čelu s bivšim ministrom Lovrom Kuščevićem, koji je 2016. bio predlagatelj novog zakona o stanovima, i sadašnjim Predragom Štromarom, ali i cijelom Hrvatskom narodnom strankom, zbog vlastitog interesa tjera na ulicu 10.000 zaštićenih najmoprimaca u Hrvatskoj. Tako tvrde Nacionalovi sugovornici koji sumnjaju u, kako su rekli, “opako koruptivne” radnje povezane s tim zakonom. Hrvatski savez udruga stanara podnio je u prosincu prošle godine Ustavnom sudu Prijedlog o ocjeni ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, a nekoliko je i privatnih tužbi.

Prema tom zakonu koji je donesen 13. srpnja prošle godine, dan prije povijesnog nogometnog finala između Hrvatske i Francuske, kad je doslovce, kako tvrde Nacionalovi sugovornici, “proguran” u Saboru, zaštićeni najmoprimci – ljudi koji žive u oko 3000 stanova kojima nisu vlasnici, ali koji su njima odnosno njihovim precima dodijeljeni tijekom nacionalizacije u SFRJ – osuđeni su na deložaciju jer neće moći plaćati cijenu najamnine koja je dosad iznosom bila prihvatljiva. Nakon što im je 1. rujna prošle godine zaštićena najamnina porasla 120 posto, kako je tim zakonom propisano, 1. rujna ove godine iznos te najamnine porastao je još 120 posto. I tako će biti – 120 posto veći iznos godišnje – do 1. rujna 2023., kad je zakonom predviđen izlazak tih ljudi iz stanova. No taj je scenarij nemoguć jer će nakon toga, tvrde upućeni Nacionalovi izvori, uslijediti tužbe i idućih deset godina to se pitanje neće riješiti, a zaštićeni najmoprimci bit će neadekvatno stambeno zbrinuti, uz činjenicu da će do 2023. plaćati najamninu koju si neće moći priuštiti.

Odvjetnik Hrvatskog saveza udruge stanara Marko Fak pojasnio je situaciju:

“Udruživanje i organiziranje nositelja stanarskog prava seže u daleku 1992., kada je donesen Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Tim zakonom omogućen je otkup stanova nositeljima stanarskog prava na nacionaliziranim stanovima, dok su njihovi susjedi, nositelji stanarskog prava koji su svoje pravo stekli na stanovima koji su naknadno izuzeti od nacionalizacije, lišeni mogućnosti otkupa. Stanarsko pravo, bilo ono stečeno na nacionaliziranom stanu ili na stanu koji je naknadno izuzet od nacionalizacije, imovinsko je pravo i ulazi u imovinu svog nositelja. Tadašnji zakonodavac to je razumio pa je u Zakonu o prodaji predvidio da će se sredstva stečena prodajom društvenih stanova upotrijebiti namjenski za stambeno zbrinjavanje osoba koje su Zakonom zakinute pa im nije bilo dozvoljeno otkupiti stan na kojem su stekli stanarsko pravo, kao ostalima. Međutim, ta sredstva nikada nisu bila utrošena za predviđenu namjenu. Današnje stanje je takvo da su na istom katu jedne zgrade jedan stan koji je nositelj stanarskog prava sukladno Zakonu o prodaji otkupio pa je sada vlasnik i drugi stan koji nositelju stanarskog prava nije bilo dozvoljeno otkupiti pa je pretvoren u zaštićenog najmoprimca i po sada važećem zakonu čeka iseljenje 1. rujna 2023. godine. Dakle, eklatantan primjer diskriminacije i nejednakog postupanja prema nositeljima istog imovinskog prava.”

‘Ova vlada je nakon 70 godina nepravde pronašla rješenje. Vlasnici stanova dobivaju točan dan kada mogu raspolagati svojom nekretninom, a do tada im se povećava zaštićena najamnina’, kažu u Ministarstvu graditeljstva

Kako je rekao Fak, njihova udruga jako je aktivna i organizirana pa su razgovarali s brojnim saborskim zastupnicima koji su im dali potporu, iz redova opozicije i iz redova vladajuće većine. Gordan Maras i Peđa Grbin, saborski zastupnici SDP-a, inicijatori su prikupljanja potpisa svojih kolega zastupnika kojima daju podršku zaštićenim najmoprimcima. Gordan Maras o tome je rekao:

“Kolega Grbin i ja prikupili smo u kratkom roku 30-ak potpisa svojih saborskih kolega jer smatramo da je ovaj zakon loš i ne štiti interese ljudi koji su, ne svojom krivnjom, u situaciji da nemaju riješeno stambeno pitanje. Jugoslavija i socijalistički sustav omogućavali su ljudima dobivanje stanarskog prava i mijenjanje manjih stanova ili kuća u privatnom vlasništvu za veće stambene prostore nad kojima su onda imali stanarsko pravo. Sada, u državi pravnoj sljednici koja se mora brinuti o svim svojim građanima, ti isti ljudi dovedeni su u situaciju da gube sve i da ne mogu platiti stanovanje. Mi smo potpisima stekli uvjete za podnošenje Prijedloga za ocjenu ustavnosti tog zakona Ustavnom sudu. Ako taj prijedlog na tom sudu ‘padne’, predložit ćemo izmjene zakona kojima bi se trebala ukinuti ta povećanja zaštićenih najamnina.”

Osobama koje nisu interesno vezane uz donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, koji je stupio na snagu u prosincu prošle godine, jasno je da su učinjene nepravda i diskriminacija, kao i da nije poštovan Zakon iz 1992., smatra Marko Fak. Dodao je da, nažalost, u Ministarstvu graditeljstva i prostornoga uređenja, koje je izradilo taj zakon, nemaju s kime razgovarati:

“Glavni pravnik Ministarstva, načelnik samostalnog sektora za pravne poslove Josip Bienenfeld, uhićen je u akciji USKOK-a i protiv njega je određen istražni zatvor zbog korupcije. Najuža obitelj državnog tajnika Željka Uhlira ima u vlasništvu nekoliko stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo je državnog tajnika Uhlira novčanom kaznom jer je ‘zaboravio’ jedan od svojih brojnih stanova navesti u imovinskoj kartici. Isto povjerenstvo pokrenulo je protiv Uhlira i drugi postupak jer je kreirao zakon koji direktno pogoduje članovima njegove obitelji. Prošloga ljeta, neposredno pred izglasavanje Zakona u Saboru, državni tajnik Uhlir u medijima je objavio da će, kako bi otklonio sumnju da izrađuje zakon koji njemu pogoduje, stanove sa zaštićenim najmoprimcima darovati Ministarstvu državne imovine. Nije ih darovao. U dvama razgovorima koja smo vodili, potpredsjednik Vlade i ministar Predrag Štromar pokazao je da je dosta skromnih mogućnosti. O učincima Zakona kojim se od 1. rujna 2018. najamnina povećava 120 posto godišnje i kojim se s danom 1. rujna 2023. legalizira deložacija stanara koji u trima generacijama više od 60 godina žive u svojim domovima, upoznali smo i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. No izostala je njezina reakcija u javnosti, očito je procijenila da je bolje ne zauzimati stav. Puno veće razumijevanje pokazali su sugovornici iz institucija Europske unije. Brojne članice EU poznaju i danas stanarsko pravo, a i one koje su taj koncept napustile našle su pravična rješenja u okviru stambene politike. Hrvatsko ‘rješenje’ deložacijom je najrigoroznije.”

Hrvatski savez udruga stanara u prosincu 2018. uputio je Ustavnom sudu Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova s Ustavom RH, zbog niza nepravilnosti koje su pratile donošenje tog zakona. Marko Fak pojasnio je neke od nepravilnosti:”Zakonom je povrijeđeno nekoliko ustavnih odredbi i očekujemo od Ustavnog suda da pokrene postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te da ukine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova u cijelosti. Smatramo da su šanse za to dobre. Ugledni pravni stručnjaci Ivan Padjen i Hrvoje Kačer također smatraju da je Zakon neustavan. Ali i laiku mora biti jasno da Zakon koji određuje deložaciju osam do deset tisuća ljudi koji generacijama žive u svom domu, zato da bi se namirili apetiti osoba okupljenih oko gotovo zanemarive političke stranke, ne može biti ustavan. Riječ je o organskom zakonu kojim se vrijeđaju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode. Takav Zakon donosi se natpolovičnom većinom svih zastupnika. To ovdje nije bio slučaj jer je čak i dio vladajuće većine glasovao protiv Zakona, a izglasalo ga je umjesto polovice svih zastupnika Sabora, odnosno 76 ili više od ukupno 151 zastupnika, svega 72 zastupnika. Zakon je izglasan u petak 13. srpnja 2018., uoči finala svjetskog nogometnog prvenstva, kako bi prošao ispod radara javnosti.”

Postavlja se i pitanje zašto je donošenje tog zakona došlo u ingerenciju Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja. Sukladno Zakonu o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave, pitanje ograničenja prava vlasništva ulazi u ingerenciju Ministarstva pravosuđa. Pitanje stanarskog prava u nominalno tuđem vlasništvu, pitanje je ograničenja prava vlasništva, pojasnio je Fak i dodao da to nema veze s graditeljstvom, a još manje s prostornim uređenjem:

“Ali interesantno je kako se HNS noktima drži da normativno uređuje to područje. Sad je budućnost Zakona u rukama Ustavnog suda. No realno je očekivati i da će drugačiji sastav vladajuće većine, bez sadašnjeg manjinskog partnera, donijeti drugačiji zakon prije nastupanja njegovih konačnih posljedica 1. rujna 2023. Zakon je u suprotnosti s Ustavom i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te grubo krši temeljna ljudska prava. Nominalni povod Ministarstvu za donošenje Zakona bila je presuda Statileo protiv Hrvatske iz 2014., u kojoj se ocjenjuje da postojeće normativno uređenje nije dobro. a zakonodavcu je ostavljeno na volju da to pitanje uredi najboljim mogućim rješenjem. Partikularni interesi u Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja presudili su da je deložacija najbolje moguće rješenje, za njih, kako bi im se oslobodile nekretnine kojima su se nakrcali. Puno normalnije bilo bi proučiti normativna uređenja drugih država koje su imale pravno-povijesni put sličan Hrvatskoj. Sasvim je jasno da se zaštićeni najmoprimci neće iseliti 1. rujna 2023. i to zato što nemaju kamo. Nominalni vlasnici tada će ustajati s tužbama na iseljenje pa će se prvo i drugostupanjski parnični postupci protegnuti na iduće desetljeće. U međuvremenu će se sastav vladajuće većine nekoliko puta promijeniti i iskristalizirat će se praksa domaćih sudova i Europskog suda za ljudska prava. Nadam se da će priča stati na Ustavnom sudu. Zakon krši pravo na dom zaštićeno Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Razlozi donošenja Zakona leže u ucjeni većinskog partnera od manjinskog unutar vladajuće koalicije.”

‘Zaštićenim najmoprimcima zakonom se govori da se ili isele ili plaćaju nerealne iznose najamnina, što za njih – jer većina je starija od 70 godina – znači beskućništvo’, kaže Višnja Drenški Lasan

Unatoč tome što je protiv tog zakona podneseno nekoliko tužbi Ustavnom sudu – jedna je već odbijena – zbog nepravilnosti, ali i ne samo zbog, kako se tvrdi, kršenja prava na dom kao jednog od temeljnih ljudskih prava, već i zbog kršenja niza europskih konvencija, u Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja tvrde da je zakon pravedan: “Ministarstvo je, polazeći od obvezujuće presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo te uzimajući u obzir stavove zaštićenih najmoprimaca i najmodavaca odnosno vlasnika stanova, izradilo izmjene i dopune Zakona o najmu stanova. Glavne zamjerke Europskog suda za ljudska prava bile su neograničeno trajanje ugovora o najmu, uslijed čega odnos najma može trajati ‘kroz dvije, ponekad čak i tri generacije’, nepostojanje odgovarajućih procesnih jamstava putem kojih bi vlasnici stanova odnosno najmodavci mogli ostvariti zaštitu vlastitih interesa, odnosno koja bi omogućila postizanje ravnoteže između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca, te niska najamnina čiji je iznos u očitom nesrazmjeru s visinom tržišne najamnine. Izmjenama Zakona otklanjaju se navedeni nedostaci postojećeg zakonodavstva.”

U Ministarstvu su istaknuli da je problem zaštićenih najmoprimaca izrazito složen, ali da je ova vlada nakon 70 godina nepravde i 20 godina nečinjenja pronašla rješenje problema izradom Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova kojim se postiže ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca. Vlasnici stanova dobivaju točan dan kada mogu u potpunosti slobodno raspolagati svojom nekretninom, a do tada im se postupno povećava zaštićena najamnina, smanjujući jaz u odnosu na tržišnu:

“Taj datum bit će 1. rujna 2023. Zaštićeni podstanari pored pet godina zadržavanja statusa zaštićenog najmoprimca dobivaju i državnu subvenciju pri plaćanju tržišne najamnine nakon isteka postojećeg statusa, u trajanju dodatnih pet godina. Također, zaštićeni najmoprimci imat će pravo prvokupa stanova u vlasništvu države i jedinica lokalne samouprave, prvenstvo pri kupnji stanova iz programa POS-a, prvenstvo pri najmu POS stanova, prvenstvo pri subvencioniranju stambenih kredita te prednost prijema u domovima za starije i nemoćne. Da je takvo rješenje dobro, potvrđuje i nedavna Odluka Ustavnog suda kojom su odbačeni svi tužbeni zahtjevi. Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. srpnja odbacio više prijedloga kojima se sporila ustavnost Zakona o najmu stanova. Problem je star sedam desetljeća, a u zadnjih 20 godina njegovo se rješavanje odgađalo, ni jedna vlada prije ove nije se uhvatila rješavanja tog pitanja, a vremena je bilo.”

U Ministarstvu su napomenuli i da ne posjeduju evidenciju zaštićenih najmoprimaca, odnosno njihov točan broj, jer je tu riječ o privatnim stanovima. APN je do 8. lipnja 2019. provodio poziv za prikupljanje podataka o stanovima i osobama koje plaćaju zaštićenu najamninu te iskazivanje interesa za pomoć u rješavanju stambenog pitanja putem najma, odnosno kupnje stanova POS-a ili subvencija stambenih kredita:

“Pozvali smo sve zaštićene najmoprimce koji imaju potrebu da im država pomogne u rješavanju stambenog pitanja, da iskažu svoj interes putem ovog javnog poziva kako bismo mogli krenuti rješavati svaki pojedini slučaj. Nadamo se da ćemo nakon obrade svih pristiglih zahtjeva dobiti konačan broj osoba kojima je zaista potrebna pomoć države u stambenom zbrinjavanju. Na poziv APN-a 595 zaštićenih najmoprimaca iskazalo je interes za državnu pomoć u rješavanju stambenog pitanja, putem kupnje ili najma u sklopu programa POS, odnosno putem subvencioniranja stambenih kredita.”

Odvjetnica Višnja Drenški Lasan “autorica” je Prijedloga o ocjeni ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova pa je detaljnije pojasnila spomenutu presudu Statileo iz 2014. oko koje nastaju prijepori. Problem nastaje zato što svaka strana drugačije iščitava tu presudu Europskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske:

“Ne slažem se s navodima Ministarstva da je ovaj zakon dobar zato što je ‘tangirao’ jedno od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na dom. To pravo zaštićeno je ne samo Ustavom, već i Europskom konvencijom o temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Osim toga, posljedično je tim zakonom tangirano i pravo na osobni i obiteljski život, koje je također temeljno ljudsko pravo. U domu živimo sa svojom obitelji, ostvarujemo obiteljski život, emocionalne obiteljske veze među članovima obitelji i upravo u domu ostvarujemo prava demokratskog života. Ne slažem se, dakle, s time što je zakonom rečeno. Prijedlog za ocjenu ustavnosti nije bilo moguće pisati samo iz aspekta ustavnosti, već je trebalo u njemu napisati jedan ‘background’ oko toga što se sve događalo u stambenom pravu u SFRJ, na koju se u najvećem broju slučajeva ovaj zakon referira, iako ima i slučajeva neriješenih odnosa iz NDH kad su u pitanju zaštićeni stanari. Nekad smo u SFRJ imali društveno vlasništvo, a postojala je i kategorija stanarskog prava. Promjenom društvenog sustava te su kategorije nestale. Nakon toga se moralo zakonski riješiti i kategoriju stanarskog prava koja je na kraju i ukinuta pa su nositelji stanarskog prava postali zaštićeni najmoprimci. Kroz taj vremenski tijek svašta se s tim ljudima i tom imovinom događalo. Jednoj kategoriji ljudi dogodilo se to da su se zatekli u stanovima u kojima su imali stanarsko pravo, a ti su stanovi zapravo u privatnom vlasništvu. Kad je došlo do promjene sustava, bivši vlasnici legitimno su zahtijevali svoje vlasništvo. Oni su Ustavom dobili pravo za povrat imovine oduzete tijekom komunističke vladavine. U isto vrijeme imate čovjeka koji je stekao stanarsko pravo nad stanom u koji je legitimno ušao, za koji je u trenutku kad je on u stan ušao država jamčila da je to prenosivo pravo, koje se ne može ukinuti.”

‘I laiku je jasno da Zakon koji određuje deložaciju 10.000 ljudi koji generacijama žive u tom domu, zato da bi se namirili apetiti osoba oko zanemarive političke stranke, nije ustavan’, smatra Marko Fak

Europska unija donijela je neke propise kojih se naš zakonodavac u ovom slučaju zaboravio držati, smatra odvjetnica Drenški Lasan. Prije svega, “zaboravljena” je činjenica da je Hrvatska, prema Ustavu, socijalna država:

“Što znači socijalna država? Pa to nije samo mrtvo slovo na papiru. To znači da država mora poduzeti sve da poštuje socijalnu pravdu među ljudima i da tamo gdje postoji disbalans nastoji smanjiti taj disbalans u najvećoj mogućoj mjeri, tako da ona podmetne leđa. Citirat ću jedan dokument na koji smo se pozvali pri pisanju tužbe Ustavnom sudu: ‘S obzirom na to da je Hrvatska tranzicijska zemlja, na nju se odnosi rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 27. lipnja 1996. o mjerama za ukidanje naslijeđa bivših komunističkih i totalitarnih sustava. Skupština savjetuje da imovina, uključujući i crkvenu, koja je bila nezakonito ili neopravdano oduzeta od strane države za vrijeme komunističkih ili totalitarnih sustava, u načelu treba biti vraćena izvornim vlasnicima, ako je to moguće učiniti bez kršenja prava sadašnjih, novih vlasnika koji su stekli tu imovinu u dobroj vjeri, ili prava stanara koji su unajmili tu imovinu u dobroj vjeri. U slučaju kad to nije moguće, treba se dodijeliti pravedna materijalna naknada.’ Dakle, Vijeće kaže da se mora voditi računa i o jednima i o drugima. U našoj situaciji imate, da vam dam primjer, čovjeka koji je imao stan od 40-ak kvadrata. To je bio njegov stan, za koji je on izdvojio svoj novac ranih 1960-ih. Nakon što je proširio obitelj – imao je troje djece – on je taj stan, dakle svoje vlasništvo, dao u tadašnji stambeni fond Grada Zagreba da bi dobio stanarsko pravo za stan od 65 ili 70 kvadrata, dakle ništa luksuzno, već stan dostojan normalnog života s troje djece. E sad, taj stan koji je on dobio – ispostavilo se – bio je svojevremeno konfisciran. Pojavio se bivši vlasnik tog stana i zahtijevao svoje vlasništvo nazad. U međuvremenu država zakonom ukida stanarska prava, prelazi se na vlasnički sustav i čovjek o kojem pričam odjednom nema više ni svoj stan niti ima stan za koji je imao stanarsko pravo! Nemamo više, zbog najnovijeg zakona, ni zaštićenog najmoprimca koji je prije tog zakona mogao živjeti neograničeno dugo u takvom stanu, plaćajući određeni iznos najamnine. To se zakonom ukinulo i sada se zapravo zaštićenim najmoprimcima govori da se do 2023. ili isele ili da plaćaju najamninu po tržišnoj cijeni koja je za ljude o kojima mi govorimo, a riječ je o umirovljenicima, osobama u najvećoj mjeri starijima od 70 godina, postala nemoguć iznos. Ti ljudi ostaju ogoljeni, bez ičega. To je društvena nepravda i zorni primjer kako zakon ne smije izgledati ako se Hrvatska drži postulata o socijalnoj državi.”

Presuda Statileo protiv Hrvatske od 10. listopada 2014. prepoznala je, smatra odvjetnica, problem koji nije razriješen u Hrvatskoj – nije pronađeno rješenje za obeštećenje vlasnika stanova, ali nije uređena ni zaštita najmoprimaca. Odvjetnica tvrdi da se država izmiče iz tog problema, nastojeći situaciju riješiti tako da ne ulazi između dvije suprotstavljene strane, a upravo je država ta koja se morala za sve pobrinuti. Pogotovo zato što je nestao novac koji je početkom 1990-ih tvorio fond iz kojeg su se mogle rješavati mnoge stvari iz te domene.

Taj novac dobiven je od kupnje odnosno otkupa stanova koji su se mogli kupiti po cijeni od deset posto tržišne vrijednosti stana. Tako je, rekli su Nacionalovi sugovornici, kupljeno oko 350.000 stanova, uglavnom u centrima Zagreba, Splita, Dubrovnika. Međutim, tog novca nema, a rješenja koja Ministarstvo nudi nerealna su, smatraju članovi Udruge s kojima je Nacional razgovarao. Kako je rekla članica Udruge, mogućnost smještaja u dom za starije i nemoćne, primjerice, kao rješenje zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca ne postoji za osobe između 65 i 70 godina, a takvih je puno. Da se ne govori o tome da mjesta u domovima, unatoč eventualnoj prednosti, jednostavno nema. Budući da je velika većina zaštićenih najmoprimaca starija od 70 godina, nisu ni kreditno sposobni, a mirovine su im toliko male da vrlo skoro neće moći plaćati 120 posto uvećanu cijenu najma. Osobi koja je, primjerice, plaćala oko 1300 kuna zaštićene najamnine, od 1. rujna prošle do 1. rujna ove godine ta je cijena skočila na oko 2500 kuna. Od 1. rujna ove pa do 1. rujna 2020. cijena će biti oko 3500 kuna, a do te 2023. još će poskupljivati. Dakle, velikoj većini zaštićenih najmoprimaca novi zakon znači samo jedno – beskućništvo.

Hoće li Ustavni sud srušiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, ostaje vidjeti. Kako kaže Ksenija Podgornik, predstojnica Ureda predsjednika Ustavnog suda, “u ustavnosudskom predmetu kojim se traži ocjena ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (NN 68/18.) Ustavni sud RH pribavio je očitovanja nadležnih tijela te se na predmetu intenzivno radi”.