Andrej Plenković: omalovažava građane, političke oponente, ali i zdravu pamet

I najnovija zbivanja oko rekonstrukcije Vlade ponovno su pokazala kako premijer Andrej Plenković smatra da nema tako velikog problema ili krize koju njegova retorika ne bi mogla umanjiti, ublažiti i marginalizirati. Ozbiljne optužbe na račun korupcije, ozbiljne afere koje se vežu uz pojedine ministre on pretvara u problem „percepcije“, u problem medijske slike i komunikacijski problem. Smatra da će takvo eufemiziranje situacije ljude uvjeriti da problema i nema, odnosno da je mnogo više „dobrih stvari“ koje „zločesti mediji“ previde jer su zaokupljeni nekim eto banalnim imovinskim karticama, prenamjenama zemljišta, malverzacijama i slično. Takva retorička taktika svojstvena je premijeru, ali nosi negativne posljedice koje premijer, čini se, zaboravlja. Podcjenjuje javnost i sve koji propituju, ispituju i kritički misle. Elokvencija je recept za zamagljivanje problema, a ne za njihovo rješavanje. I ako se taj recept elokvencije prečesto koristi, osobito u ozbiljnim političkim situacijama, on postaje kontraproduktivan pa tako onome tko ga koristi može nanijeti više štete nego koristi. I noseći se s aferom Hotmail, Plenković je prvo pokušavao umanjiti problem, misleći da će on nestati ako ga uspije kamuflirati, što je bilo pogrešno. Što mu se dogodilo? Počeo je docirati i obraćati se ljudima svisoka, kao da su glupani. Premijer je demonstrirao omalovažavanje publike, ali ne samo omalovažavanje građana i političkih oponenata nego i zdrave pameti.”

Zoran Milanović: kada uspije kontrolirati svoju taštinu, postaje izvrstan

Objavljujući svoju kandidaturu putem društvenih mreža Zoran Milanović iznenadio je javnost. Potom je i njegovo javno uvodno obraćanje najavilo drugačijeg Zorana Milanovića: smirenijeg, staloženijeg, komunikacijski zrelijeg. Ukratko, ulazak u kampanju za predsjedničke izbore izveo je manje arogantnom, manje docirajućom, zapravo manje konfliktnom retorikom. Milanović je prije toga sebi priskrbio atribute konfliktnog retoričara, koji je ulazio u potrebne, ali nerijetko i nepotrebne sukobe s političkim protivnicima, ma koliko to uvijek bilo retorički efektno izvedeno. To mu je istodobno bio i najveći teret, ali i kvaliteta, koliko god to apsurdno zvučalo. U svakom slučaju, bio je političar s karakterom. Njegov slogan “Predsjednik s karakterom” definitivno je dobro izabran jer on ima ono što se zove karakter, a nije samo puka marketinška priča. Ljudi ga doživljavaju jer ih ne ostavlja ravnodušnima. Ne prolazi nezamijećeno, iako ga neki vole, a drugi opet jako ne vole.

Za njega se ne može reći da je neupečatljiv kao što je on svojedobno rekao za neke članove Mosta. Ali ne kontrolirajući aroganciju, svoje obraćanje svisoka, patroniziranja svima koji misle drugačije od njega, ostavljao je loš dojam. Po svemu sudeći, i sam je toga postao svjestan i u ovu je kampanju krenuo drugačije. Tako će ova kampanja, po svemu sudeći, pokazati jedno drugačije lice koje, pretpostavljam, postoji i kod njega. Može se, dakle, kontrolirati, a kada uspije kontrolirati svoju taštinu, on postaje izvrstan. Njegove govorničke vještine su neupitne. U političkoj karijeri pokazao je da se može nositi s provokacijama, da može odgovarati na neugodna pitanja novinara i političkih protivnika. On sve to može, ali bio je problem što je prelazio granicu dobrog ukusa pa je vrijeđao sugovornike i političke protivnike. Umijeće je znati dozirano odgovarati na kritike, kao i dozirano kritizirati druge.

Mislim da je Milanović ozbiljan pretendent da postane predsjednik Hrvatske koliko god on osobno bio svjestan činjenice da ta dužnost ima sužene ovlasti. Mislim da će njegova najveća prednost biti u sučeljavanju s drugim kandidatima. Tu prednost ima zbog iskustva, zbog karaktera, ali i zbog iznimnih govorničkih vještina. Pitanje je, doduše, kako će se te njegove osobine odraziti na publiku, slušatelje, odnosno potencijalne birače. Hoće li on prelaziti granicu pa vrijeđati, ismijavati, izrugivati se, diskreditirati protivnika na osobnoj razini, što je često radio, još uvijek ne znamo. Mislim da se to ne bi svidjelo dijelu publike jer tada izgleda agresivno i nedostojno predsjednika države. Nekada su njegove rasprave s političkim suparnicima sličile raspravama na parkiralištima, u birtijama, nečemu što je nedostojno političkog diskursa i kultivirane rasprave u demokratskom društvu. Možda je to i mogao raditi kao premijer, ali kao predsjednik ne bi trebao. I sam je rekao da je predsjednik funkcija koja predstavlja zemlju, a onda to treba činiti s dostojanstvom. Činjenica je da je vrlo direktan i da u pravilu ne nastupa s figom u džepu. To mu je retorička prednost. Kod njega nema sivila, stvari su nedvosmisleno jasne: ili su crne ili bijele.

Miroslav Škoro: neće se lako dati isprovocirati

Miroslav Škoro je, osim što je popularan pjevač, iznenađujuće dobar govornik. Taj estradni resor u kojem je godinama boravio pridonio je tome da kod njega nema nikakvog straha u komunikaciji s publikom. Vješt je, mikrofon preko kojeg će se obraćati i potencijalnim biračima nije mu stran, a to može biti velika retorička prednost. Dapače, to je posve razumljivo s obzirom na profesiju u kojoj je bio. On je ozbiljan pa onda za protivnike i opasan kandidat na predsjedničkim izborima, i mnogima je već do sada pomrsio račune. Miroslav Škoro duhovit je i zna zabavljati ljude, a ne samo pjevati. Ali pokazao je da može biti i ozbiljan. Mnogi su bili iznenađeni razinom njegove ozbiljnosti, a usudila bih se reći da čak djeluje preozbiljno. Ta njegova ozbiljnost djeluje mi kao kompenzacija za njegov dosadašnji imidž. Mislim da su svi kandidati svjesni negativnih elemenata u svom imidžu pa će sada nastojati izbalansirati te nedostatke ne bi li neutralizirali te svoje negativnosti. Dok Milanović nastoji neutralizirati svoju dosadašnju aroganciju i bahatost, Miroslav Škoro pokušava neutralizirati svoju zabavljačku dimenziju, vic-maherstvo, ono – šalim se, zezam se, neformalan sam. Činjenica je, doduše, da predsjedniku Stjepanu Mesiću slične pošalice i doskočice nisu štetile u predizbornoj kampanji, ali to je bilo drugo vrijeme. Nisam zaboravila njegovu doskočicu kada su ga novinari napadali pitanjem koje strane jezike govori, a on im je u jednom trenutku odgovori da se on ne natječe za prevoditelja nego predsjednika države.

Ali Stjepan Mesić postao je predsjednik poslije desetljeća vladanja preozbiljnog Franje Tuđmana pa je to bilo osvježenje. On je bio antipod Tuđmanu i to je osjetio kao svoju prednost, a pokazalo se da je bio u pravu. Miroslav Škoro je, pak, neočekivano ozbiljan unatoč neozbiljnom političkom programu koji je predstavio. Najveće kritike koje idu na njegov račun usmjerene su populizmu koji je ugradio u svoj politički program, a po prilici glasi: “Jedan sam od vas, dolazim od naroda i polagat ću račune samo narodu. ” Kako to misli odgovarati samo narodu, ostaje nepoznato. Dobro marketinški zvuči, retorički efektno, lijepa je i zgodna metafora, ali je beskrajno apstraktno i nemoguće je objasniti što bi to trebalo značiti. Koji su bili njegovi motivi da kaže nešto takvo ne možemo znati, ali ono što mi pada na pamet je da je to učinio da bi bio pamtljiv i prepoznatljiv. To je tipičan populizam u koji se on udobno smješta. To narod želi čuti, da će netko narodu polagati račune, iako od toga neće biti ništa. I on će se morati uklopiti u politički sustav demokratski uređene države, ma što govorio.

Promjene Ustava koje zaziva da bi povećao ovlasti predsjednika države, a umanjio važnost premijera i sabora, politički su neozbiljne i nepromišljene. Izrečeno je naprečac koliko god retorički zvučalo efektno. Ako o tome kritički promišljate, ako razmišljate o posljedicama takvog programa, onda shvatite koliko to postaje i opasno. Bit će zanimljivo vidjeti Miroslava Škoru u sučeljavanjima, u konfliktima sa suparnicima. Zasad odaje dojam smirenog i staloženog čovjeka, koji se neće dati lako isprovocirati, dovesti u agresivnu retoriku, ali se još nije izravno suočio s ostalim političkim konkurentima.

Kolinda Grabar-Kitarović: ispada nepromišljena i sama sebi nanosi štetu

Što se aktualne predsjednice tiče, ceremonijalna retorika je nešto što je njoj najdraže, što joj dobro ide. Kad bi se nju pitalo ona bi najradije išla na različite svečane događaje, držala prigodne govore, otvarala objekte, sjekla vrpce. To je trenutno i glavna uloga predsjednika, a ona je u tome dobra. Što se tiče ustavnih ovlasti, ona je možda i najbolji politički reprezent za ulogu predsjednika države. Zato joj je bio dobro smišljen projekt seljenja predsjedničkog ureda po Hrvatskoj što joj je, s druge strane, omogućilo da kontinuirano bude u kampanji za sljedeće predsjedničke izbore. Vidi se da je to naučila za vrijeme svog diplomatskog mandata u Americi, gdje je to uobičajeno. Rekla bih da je to američki izborni standard, koji upražnjava i aktualni američki predsjednik Donald Trump. Ali tamo predsjednik ima najvažniju ulogu u izvršnoj vlasti jer je riječ o predsjedničkom sustavu. Relativno je bila uspješna i u simboličkom predstavljanju države u svijetu, ima diplomatske vještine i znanje stranih jezika. U tom je smislu, retorički gledano, ona možda i ponajbolja kandidatkinja za tu dužnost.

Međutim mislim da se ona u toj svojoj kampanji u kojoj pokušava dobiti još veći broj birača pomalo izgubila. Ona bi sada htjela sve. Kada je nedavno išla s pograničnim policajcima na granicu s Bosnom i Hercegovinom, ono što je tamo pred kamerama govorila djelovalo je tragikomično. Opisujući teren na kojem su se nalazili sugerirala je da se migranti koji prelaze granicu ozljeđuju isključivo zbog terena, a potom pred kamerama pokazuju masnice po tijelu maltene kao da se samoozljeđuju samo da bi onda bezrazložno optuživali hrvatske policajce za grubosti. To su nepromišljene izjave kao što je svojedobna bila nepromišljena ona njena izjava u manje ozbiljnoj situaciji: kada su se djeca žalila da nemaju sportsku dvoranu, a ona im je odgovorila da imaju livadu. Zna izbaciti niz nepromišljenih rečenica kada nisu u pitanju njeni ceremonijalni nastupi.

Kada želi poslati političku poruku izvršnoj vlasti, kada hoće dati neki savjet, ona često ispada nepromišljena i sama sebi nanosi štetu. Kada bi se zadržala samo na ceremonijalnoj retorici bila bi izvrsna. Međutim, upravo zato što je stalno u kampanji ona ulazi u različite situacije koje su politički ozbiljne i zahtijevaju ozbiljan pristup, a ona se na tom terenu gubi. Nije uopće nužno da se ona očituje u takvim situacijama, ali ona osjeća da mora poslati poruku, a brojne ispadnu neozbiljno i nepromišljeno. Velik broj ljudi u Hrvatskoj nju ne doživljava ozbiljno. Stipe Mesić je rekao da je sve ono što je ona donijela estradizacija politike, u čemu je bio u pravu. Ljudi je cijelo vrijeme doživljavaju kroz promjenu njenog vanjskog izgleda, odjevnih predmeta kao da je manekenka, a ne političarka. Da je znala dozirati svoje pojavljivanje u određenim situacijama, ne bi se suočila s takvim doživljavanjem kod publike, a to su birači. Isto tako, nije se naučila nositi s kritikama. Jako bi dobro funkcionirala kao predsjednica kad je nitko ne bi kritizirao. Međutim, visoka funkcija sa sobom nosi i veliku odgovornost, pa i kritike. Ona jest na meti kritika, ali funkcija koju obnaša to podrazumijeva. Mora se naučiti nositi s kritikama i adekvatnije i primjerenije na njih reagirati.

Mislav Kolakušić: želi vladati kao monarh i biti mesija

Mislav Kolakušić je čovjek koji je na nedavnim izborima za Europski parlament najviše iznenadio i sebi osigurao petogodišnji mandat. Gotovo da i nije javno nastupao, a uspio je u svom naumu, zbog čega je podnio i ostavku na dužnost suca. Za potrebe te kampanje osnovao je i udrugu pod privlačnim nazivom: Antikorupcija. On je cijelu kampanju vodio svojim statusima preko društvenih mreža, što će i na ovim izborima biti jako važan alat. To je jedan novi vid komunikacije s građanima. Prednost tog načina komunikacije je da možete reći što hoćete, bez vremenskog ograničenja, ne odgovarati na kritike i negativne komentare, birati teme o kojima ćete govoriti, birati koga ćete napadati, a koga pohvaliti. Društvene mreže, s druge strane, ne omogućavaju samo pisani izričaj nego i audio ili videozapis preko kojeg se obraćate biračima kao na televiziji. Govornik je u takvim slučajevima i scenarist i redatelj onoga što želi poručiti, a u poziciji je odrediti i vrijeme i temu o kojoj će govoriti. Političaru je puno elegantnija situacija kada je sam redatelj, iako treba znati da iza njihovih poruka stoje i timovi stručnjaka koji pripremaju te njihove nastupe. Tu je Mislav Kolakušić našao svoju izbornu platformu, ali na predsjedničkim izborima to mu neće biti dovoljno.

Problem kod njega su, međutim, političke ideje s kojima je nastupio. Mislav Kolakušić kao da je pomislio da istodobno može biti i zastupnik u Europskom parlamentu, i predsjednik države, i premijer, i ministar unutarnjih poslova, i ministar pravosuđa. Naravno da je to nemoguće, a on je to naglašavao i svojim uvjerljivim govorom tijela pred kamerama. To zvuči toliko nevjerojatno, a sve je ostalo načelno. Nije objasnio kako bi tehnički proveo taj nevjerojatni politički projekt. To bi bilo moguće u slučaju da Hrvatska postane monarhija. Zvuči i vrlo, vrlo opasno. To bi trebala biti apsolutistička monarhija, a Mislav Kolakušić mesija i spasitelj poput Isusa Krista, koji bi Hrvatima riješio sve njihove probleme koji ih muče posljednjih 25 godina, četvrtinu stoljeća.

Hrvate zasigurno muči mnogo toga i zato je dobio podršku na europskim izborima. Sve veći broj građana nalazi se u bezizlaznim situacijama, na pragu su siromaštva, neizvjesne budućnosti, a krivce za svoj položaj dominantno nalaze u političkim elitama, bilo onima iz HDZ-a ili onima iz SDP-a, koji su se izmjenjivali na vlasti iako je u tome HDZ bio znatno dominantniji. Ne može jedan čovjek apsolutistički promijeniti sve kao što je poručivao Niccolò Machiavelli, talijanski političar i pisac koji je živo na prijelazu 15. na 16. stoljeće, a sve je to napisao u svom najpoznatijem djelu “Vladar”. Njegova temeljna teza bila je da ako želite nešto promijeniti u društvu onda prvo mora postojati apsolutistička, autokratska vlast. Tek potom možemo razgovarati o demokraciji. Uvjerena sam da nije vrijeme vraćati se u doba Machiavellija pa zato mislim da Kolakušićev projekt ne može uspjeti čak i ako on pobijedi na izborima. Kolakušić kao da je čitao Machiavellija pa pomislio da bi i on mogao postati vladar.

Dalija Orešković: manje euforična spasiteljica

I Dalija Orešković predstavlja se spasiteljicom, doduše manje euforično i spektakularno od Mislava Kolakušića. Prizemnija je i zato racionalnija, ali i ona poput Mislava Kolakušića naglasak u svom političkom programu stavlja na borbu protiv korupcije, zbog svog velikog iskustva koje je stekla kao predsjednica Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa. Pitanje je, međutim, koliko se borba protiv korupcije može voditi s pozicije predsjednika države. Treba imati na umu da korupcijski sindrom uopće postoji u društvu kao i kod svakog pojedinca. I birači kada izlaze na birališta razmišljaju na način: gdje je tu i moj osobni interes kada zaokružim jednog od kandidata, mogu li i ja računati na neki privilegirani status u perspektivi? Zato je izborna kampanja vođena na borbi protiv korupcije ograničenog dometa, ona može samo donekle donijeti rezultat. Činjenica je da antikorupcijski program privlači pozornost. Činjenica je, doduše, da politički neafirmirani kandidati moraju pronaći neku sintagmu kojom će privući pozornost. Nepotizam, dobivanje posla preko veze, politička podobnost u svim sferama društva je nešto što većinu građana muči. Međutim, to neće biti dovoljno ako se ne ponude i konkretna rješenja za sve te nevolje građana. Nažalost, tog rješenja s pozicije predsjednika države nema, a posebno ne u jednom njegovom petogodišnjem mandatu. Ono što treba mijenjati je i svijest ljudi. Dalija Orešković traži to sa svojeg prethodnog političkog etosa, predsjednice Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, pozicije pravnice i odvjetnice, jer se u tom prostoru zasigurno dobro snalazi. Ona je bila i velika svjedokinja sukoba interesa, brojni su joj korupcijski predmeti stizali na stol, pa sada nastupa s velikim poznavanjem tog fenomena, kao da raspolaže mehanizmima kojim bi se to moglo spriječiti. Dobro je izabrala temu za svoju kampanju. U vanjskopolitičkim i europskim temama ona nije doma. Hoće li moći graditi svoju kampanju samo na predmetu koji dobro poznaje, nisam sigurna. Činjenica je da su u temama iz vanjske politike Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović daleko upućeniji od nje. Dobro je za nju što je i ona, po svemu sudeći, bila svjesna te činjenice.

Ivan Pernar: jedini cilja na mlađu publiku, orijentirao se na generaciju budućnosti

Ivan Pernar gura priču kako se on, eto, brine o malom čovjeku s pozicije marginalnog političara, ali ne po obrascu kako to radi Miroslav Škoro kao “čovjek iz naroda i koji će odgovarati samo narodu”. I Pernar uspješno djeluje preko društvenih mreža, ali cilja na mlađu publiku. Komunicira preko Facebooka i bira teme kao što je, primjerice, legalizacija lakih droga, što nije blisko ljudima srednjih godina, ali mlađima jeste. Njegov nastup i politička karijera izgrađeni su na ekstravaganciji, na performansu, ekscentričnom izričaju, na teorijama zavjere u kojima hrvatskom politikom upravljaju gotovo nadnaravna bića s nebeskih visina. On ima spektakularne ideje kao i spektakularne govorničke nastupe, koje emitira preko interneta, a privlače mlađu publiku. Doduše, privlači i neodlučne i razočarane građane. Uvjerena sam da Ivan Pernar ima političku budućnost jer se ukotvio u mlađoj populaciji, ne libi se posjećivati srednje škole gdje se obraća i srednjoškolcima koji još nisu punoljetni, a na njih ostavlja dojam. I oni će jednog dana postati punoljetni građani s pravom glasa. Orijentirao se na generaciju pred kojom je budućnost, a njima se drugi političari gotovo uopće ne obraćaju. Znam samo koliko ga ozbiljno shvaćaju roditelji te djece, koji pokušavaju sinove i kćeri odvratiti od djelovanja u Živom zidu, koji se nakon unutarstranačkih sukoba sada našao pred raspadom. Mnogi aktualni političari u Ivanu Pernaru će u budućnosti imati vrlo ozbiljnog političkog protivnika, koliko god im on danas izgledao neozbiljno. Doduše, s Pernarom bih spomenula i jedan novi pojam u politici, a to je klaunizacija politike. Dok predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ide u estradizaciju politike, Ivan Pernar ide u klaunizaciju politike.