Predstava “Govori glasnije!” autora i redatelja Bobe Jelčića, premijerno postavljena u nedjelju u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, autorsko je poigravanje s motivima stvarnosti i fikcije koje teatar pretvara u mjesto konfrontacije – unutarnjeg i vanjskog, osobnog i zajedničkog, našeg i njihovog, moralnog i nemoralnog, stvarnog i izmišljenog.

Predstava je koncipirana kao poligon za polemično promišljanje stanja u kojemu se nalazi suvremeno društvo, povezivanjem sadašnjega trenutka – trenutka moralne degradacije gospodarski i politički devastiranog postratnog krajobraza – s trenutkom podjednako ideološki korumpiranog početka rata koji je taj krajobraz proizveo.

Država o kojoj je u predstavi riječ implicitno je današnja Bosna i Hercegovina, čije je stanovništvo trajni taoc statusa quo socijalnih slabosti društva razdiranog nacionalnim i inim ideologizacijama. Eksplicitno, bezizlaznost tog začaranog kruga stradanja maloga čovjeka potencirana je smještanjem radnje u Hrvatsku, u 1992. godinu, u vrijeme početka rata u BiH.

U preklapanjima onodobnog i sadašnjeg trenutka krije se kritika indiferentnosti društva općenito i poziv na preispitivanje lakonske nezainteresiranosti za sudbine svih koji nisu ‘ja’.

Polazište za to preispitivanje je sudbina Branke, 56-godišnje Srpkinje koja, bježeći pred ratom, dolazi prijateljima u Hrvatsku pokušati stvoriti okolnosti za bolji život. Privremeno se useljava u dječju sobu, gdje se osjeća ‘kao uljez i lijevo smetalo’. Oni ju prihvaćaju s toplinom i željom da joj budu od pomoći, ali su nesposobni istinski se zainteresirati za njezin jad.

U tom srazu prijateljskog prihvaćanja osobe u nevolji i stvarne odsutnosti interesa za tu istu osobu, nalazi se prostor polarizacije i esencijalne krize ljudskosti.

Preispitivanja se odvijaju kroz improviziranu igru glumaca i publike, koju se izravnim obraćanjem čini dionikom njihovih sudbina, koje tako postaju – ili bi trebale postati – dijelom kolektivne svijesti.

Polarizacija se odvija i kroz igru zamjene uloga i preklapanja stvarnog i izmišljenog – osobnosti likova na sceni dijelom su glumljene a dijelom glumljeno stvarne, odnosno, svi glumci istodobno su i oni sami i likovi koje igraju.

Zato se svi zovu svojim stvarnim imenima pa predstava graniči s igrokazom u kojemu glumci uskaču i iskaču iz uloga likova koje problematiziraju, čitavo vrijeme preispitujući i polemizirajući njihove reakcije, razmišljanja i osjećaje.

Branku igra Jadranka Đokić, zadržavajući svoje pravo ime, Vilim Matula je student-aktivist privremeno deložiran iz svoje sobe, što mu teško pada jer nema privatnosti sa svojom djevojkom, Ninom Erak-Svrtan. Njegovi otac i majka su Nikša Butijer i Petra Svrtan, Marko Makovičić je susjed, a Damir Poljičak prijatelj koji se dobro snašao u strukturama vlasti i kojega se zove kad treba ‘nešto negdje pogurati’.

Kako je sve zamišljeno samo kao improvizirana igra za publiku, scenografija Miljenka Sekulića je ‘u radu’; nedovršena dnevna soba i kuhinja jednog zamišljenog stana.

Dok tako promišljaju što bi jeli, s kim bi spavali i jesu li predebeli, čitavo se vrijeme klackaju između osjećaja distancirane odgovornosti prema osobi u nevolji, kontrapunktiranog s osjećajem odbojnosti prema nametnutim pitanjima savjesti.

Kao što naglo počinje, tako naglo i završava taj kazališni “povratak u budućnost”, jer (poručuje Jelčić) ista nas pitanja muče danas kao i onda, ista pravila preživljavanja jačeg vrijede i danas kao i onda, nepravde se perpetuiraju, povijest se ponavlja, mogli bismo tako u nedogled, a čitavo to vrijeme moramo i jesti i spavati i voljeti se i razmišljati o tome jesmo li predebeli.

Laže onaj tko kaže da teatar danas može išta promijeniti, zaključuju naglo, dižu ruke od jalovih rasprava i sjedaju za stol, to iskonsko mjesto okupljanja i zaborava. Jedan glas, ipak, odbija odustati, a dok postoji taj jedan glas, postoji i nada da je mrak moguće pobijediti, pobijediti ga riječima, “pretvoriti ga u rječiti mrak, uporno govoreći glasnije, dok naša rječitost ne pobijedi”.