Tri prvakinje Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 31-godišnja Rumunjka Miruna Miciu, godinu mlađa Australka Natalia Kosovac i 35-godišnja Japanka Rieka Suzuki, te dvije solistice Baleta, Japanka Asuka Maruo i 22-godišnja Zagrepčanka Anamarija Marković, uz prvakinju Baleta Zagrepčanku Ivu Vitić Gameiro, plesat će naslovnu ulogu u novom baletu “Giselle” koji će premijerno biti izveden 19. veljače. Jedan od najstarijih i najpoznatijih klasičnih baleta u HNK u Zagrebu koreografirao je i režirao Španjolac José Carlos Martínez, a dirigirat će Dian Tchobanov. Nacional je s pet balerina razgovarao o toj ulozi, koja je nekima od njih debi, o međusobnoj suradnji i podršci, o ljubavi prema baletu i izazovima budućnosti koje baletna umjetnost nužno nosi sa sobom.

Romantična priča Théophilea Gautiera i glazba Adolphea Adama zahtijevaju visoku razinu plesnoga umijeća, vrhunsku tehniku i sposobnost dramskog oblikovanja likova, što je zagrebački Balet mogao pružiti još 1897. godine, kada je to djelo prvi put uvršteno u standardni repertoar. Od tada je već izvedeno nekoliko produkcija ovog baleta pa tako neke od Nacionalovih sugovornica imaju iskustva s plesanjem Giselle, dok će drugima biti prvi put da je plešu. Priča o nesretno zaljubljenoj i prevarenoj mladoj seljančici kojoj srce pukne od ljubavi i koja se zatim pridruži vilinskome svijetu u kojemu obitavaju bivše zaručnice umrle prije vjenčanja i prije negoli su zadovoljile svoju strast za plesanjem, sadrži sve elemente umjetničkog djela – glazbu, pokret, glumu, slikarstvo, a prije svega svakako ples.

Nacionalove sugovornice pojasnile su zašto je balet “Giselle” tako zanimljiv i poseban, zašto ga se publika ne može zasititi. Anamarija Marković kaže da je to zbog estetike, zbog plesnih pokreta, dok Miruna Miciu ističe da je i sama priča baleta posebna, jer govori o snazi ljubavi, o smrti, izaziva jake emocije – ljubomoru, mržnju, ljubav, strast. Što je snažnija ljubav, to su snažnije i ljubomora i mržnja. Natalia Kosovac plesala je već ulogu Giselle, ali kaže kako to ne znači da joj je imalo lakše plesati istu ulogu u ovoj produkciji: “To jest isti balet, ista je ideja koreografije, uglavnom su i slični koraci, ali različit je moj pristup ovoj ulozi s obzirom na onu prije, različiti su detalji koji je čine ponovno zanimljivom i uzbudljivom. Nije lakše plesati, tehnički je izazovno, ali nije tu riječ samo o plesu. Izazov je i uz ples ‘pogoditi’ pravi karakter uloge i njene specifičnosti. Potrebno je pronaći neku čaroliju u sebi.”

Koliko je teško spojiti pokrete uz emociju i je li oboje jednako važno? Miruna Miciu smatra da je to stvar plesačkog iskustva, ali svakako i životnog:

“Evo, u ovoj produkciji HNK-a u Zagrebu bit će pet ili šest Giselle, ali nijedna neće biti ista, sve su potpuno drugačije, posebne, svaka ima svoje pokrete i osjećaje, drugačije životno iskustvo i drugačiji način iskazivanja emocija. Da, plešemo iste korake, ali nikako ne plešemo jednako. Svaki trenutak u životu, trenutačna situacija, sve to utječe na tvoju izvedbu. To je vrlo fragilna uloga, ja je dosad nisam plesala, ali osjećam veliko zadovoljstvo i uzbuđenje tijekom plesnog istraživanja te uloge.”

Miruna Miciu, Rieka Suzuki, Natalia Kosovac, Asuka Maruo i Anamarija Marković, balerine HNK u Zagrebu koje plešu Giselle, naslovnu ulogu istoimenog baleta koji će se premijerno izvesti 19. veljače. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Asuka Maruo plesala je Giselle, ali ne u Zagrebu, već u beogradskom baletnom ansamblu pa ima iskustva s ulogom, a Anamarija Marković još nije bila Giselle. Izazov joj je pronaći nešto novo u svakoj ulozi, pa tako i u Giselle. Pojasnila je kako to namjerava postići: “Teško je, ali svakoga dana se te stvari rade korak po korak, svakoga dana uz svaki novi korak vidim da se mijenjam, nešto novo učim, pokušavam se razviti u nekom novom smjeru.”

Često pitanje koje se postavlja svim balerinama jest zašto vole balet, kao i kako prevladavaju silne izazove u situacijama kad neumorno treniraju. Svih pet balerina objasnilo je da je balet jednostavno u njima, odmalena ga žive.

Natalia Kosovac to je ovako opisala: “To vam je vrsta vječne ljubavi koju osjećamo prema baletu, prema plesu, ljubav koja je toliko snažna da ju je teško opisati. Sve smo mi, osim Anamarije, zbog baleta otišle iz svojih domovina, iz svojih domova i od svojih obitelji, a nemamo društveni život zato što puno radimo. Ponekad si razočaran i bezvoljan, ali sve se to zaboravi jer balet je zaista ono što nas čini živima. Koliko ljudi radi posao koji zaista žele raditi, koji zaista vole? Ne mnogo. Puno djevojčica kaže da će kad odrastu biti balerine, a mi to zaista i jesmo. Živimo svoj san.”

Miruna Miciu smatra se sretnicom zato što je pronašla strast od koje može živjeti. Ali, kako kaže, puno je izazova: “Na dnevnoj bazi prolazimo kroz neuspjehe, ali svi ti neuspjesi pretvore se u uspjehe i grade nas u snažnije osobe. Isto tako, svjesne smo da moramo dati sve od sebe u svakom trenutku jer je baletna karijera tako kratka, a doslovno u pola sekunde sve se može uništiti.”

Japanka Rieka Suzuki dodaje da ima dana kad je od treninga boli svaki mišić, kad je razočarana, kaže da balerine žele odustati više puta u danu, ali još uvijek su tu, plešu, ne daju se.

Što balerinu čini odličnom, to je pitanje na koje se ne može dati generalni odgovor, smatraju Nacionalove sugovornice, riječ je o nekim individualnim kvalitetama svake od njih. Ali Miruna Miciu smatra da je najvažnija odlika dobre balerine iskrenost na pozornici: “Upravo se na pozornici odmah vide taj karakter, ta snaga, ta osobnost, bez obzira na to kakav je dan iza tebe. Druga važna stvar kod balerine jest rad – uz puno vježbe i treninga može se doći do rezultata, svaki dan treba biti bolji od prethodnog.”

Za rad na ovoj produkciji ključan je i koreograf, Španjolac José Carlos Martínez. Natalia kaže da je s njim divno raditi zato što je jako strpljiv i opušten, a u isto vrijeme iz svakog plesača izvlači maksimum.

Kao i iz svake predstave koju su dosad plesale, sve su, kako kažu, nešto novo naučile i kroz pripremu ovog baleta. Anamarija Marković dodaje da se to ne može izbjeći, jer učite iz svakog novog iskustva u plesu, ali i u životu. Kad je baletna karijera u pitanju, često se ističe njena kratkotrajnost. Nacionalove sugovornice otkrivaju razmišljaju li o tome i jesu li zbog toga zabrinute, pogotovo s obzirom na to da ne mogu svi nakon plesanja biti koreografi.

Rieka Suzuki u tom smislu ističe: “Ta razmišljanja za nas nisu nešto novo, toga smo itekako svjesne još odmalena, otkako smo se i počele baviti baletom. Uvijek je to negdje u nama, taj osjećaj nesigurnosti i razmišljanje o budućnosti. Briga je razumljiva i zato što za posao trebamo tijelo, to je naš alat, a znamo da bilo kakva ozljeda može sve prekinuti. Stoga ne možemo pobjeći od tih misli.”

Natalia Kosovac nadovezala se i rekla da ljubav prema baletu, prema svom poslu, ipak redovito pobjeđuje sve te brige i sva ta razmišljanja:

“Posebno sam intenzivno razmišljala o svemu tome tijekom lockdowna i silnih samoizolacija koje smo imali u ansamblu zbog covida. Mnoge je umjetnike to mučilo, kako ćemo bez publike, kako ćemo bez pozornice. Pogotovo smo time okupirani u situacijama kad si kod kuće i pokušavaš vježbati, a da u isto vrijeme ne razbiješ cijeli stan.”

No kada dođu na pozornicu, sve to ishlapi i ništa se ne vidi, a Miruna Miciu primjećuje da čak i sva ta teška iskustva s covidom, ali i s potresom koji je sve šokirao, mogu pomoći u iskazivanju emocija:

“Naravno, imali smo sreće zato što su nakon potresa izgubljene samo kuće, a ne ljudi, osim one jadne djevojčice. Ali sve te emocije zaista možeš prenijeti i na pozornicu. Meni, primjerice, pomaže prisjetiti se nekih iskustava, trenutaka ili situacija u kojima sam bila tužna, pa se onda ti osjećaji mogu izraziti na sceni. To je važno koliko i tehnika, možda je čak i važnija ta emocija koju publika osjeti dok plešeš, jer ne znaju mnogi jesi li neki korak izvela savršeno ili ne. Ta emocija je ključna. Publika dolazi po priču, po emociju, dođu da bi nešto osjetili.”

Miruna Miciu i Rieka Suzuki (gore) te Natalia Kosovac, Asuka Maruo i Anamarija Marković zajedno se pripremaju za novu produkciju ‘Giselle’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

A kakav je osjećaj bivanja na pozornici? Natalia Kosovac uvjerena je da nema ničega boljega na svijetu, dok Asuka Maruo o tome kaže:

“Za mene taj osjećaj kad staneš na pozornicu znači ultimativnu slobodu. U tom trenutku ništa te ne može oneraspoložiti, u tom trenutku postojite samo ti i publika. Osjećam se tako slobodno, otvoreno. Tijekom vježbanja, treninga, uvijek razmišljam o tome što sam napravila, kako sam otplesala, gdje sam pogriješila i što mogu popraviti. Ali kad sam na pozornici, sva ta razmišljanja ne postoje, ni o čemu ne razmišljam, to je oslobađajuće.”

Miruna Miciu slično je to opisala: “Taj je trenutak neponovljiv. Kod mene je svaki put nekako drugačije, nijedna izvedba nije i ne može biti ista, ali taj osjećaj kad prvi put staneš na pozornicu, to je neponovljivo. Od publike se dobije velika energija, ali ja u tim trenucima ne vidim nikoga i ništa, samo uživam, stvorim vlastiti svijet.”

Balerine su objasnile i zašto im se sviđa ansambl HNK-a u Zagrebu, zašto upravo tu vole plesati. Miruna Miciu naglasila je kako osjeća da ih publika jako cijeni i voli, da publika voli umjetnost: “Nakon korone je teško uklopiti se u taj svijet, ali zaista osjećamo ljubav i podršku publike. To je iznimno važno, to osjećamo kao nagradu u ovim teškim vremenima i zaista je ponekad upravo to ono što nas tjera naprijed.”

Rieka Suzuki u Zagrebu apsolutno uživa i osjeća se sretnom što može raditi posao koji voli, posebno u ovim pandemijskim okolnostima tijekom kojih je mnogo plesača i umjetnika izgubilo posao.

Natalia Kosovac o tome je rekla: “Ja prije svega uživam u samoj zgradi kazališta, koja je jedan tako prekrasan podsjetnik na prebogatu kulturnu povijest Zagreba. U Australiji jako cijenimo povijest. Kad si na pozornici i zastor se podigne, zaista se osjeća čarolija, poseban je to osjećaj. Osim kad se dogodi da zastor zapne pa se ne može dignuti ili spustiti. I to se dogodilo! Puno je zanimljivih događaja iza pozornice, svaki dan je novo iznenađenje i uzbuđenje.”

Iako balerine djeluju nježno, za taj je posao potrebna iznimna mentalna snaga. Miruna Miciu smatra to jednom od osnovnih kvaliteta koje balerina mora imati da bi uopće mogla izdržati sve te tjelesne i mentalne oscilacije. Neke vježbaju jogu, neke su pred nastup šutljivije i ne razgovaraju ni s kim, dok su druge sušta suprotnost – samo bi razgovarale.

Natalia Kosovac ističe da svaka od njih ima vlastite metode pomoću kojih se nosi s izazovima posla: “Primjerice, prije svakog nastupa Rieka ili Miruna ne razgovaraju, trebaju tišinu, mir. Ja sam ona koja pije kavu, opušta se, razgovara. Svaka od nas drugačije se opušta, i to ne samo prije nastupa već i prije proba. Primjerice, uglavnom imamo problem s buđenjem rano ujutro. Zanimljivo je da kad dođem na posao, ako nema Rieke odmah se zabrinem i pitam se gdje je, zašto je nema. Čim se pojavi, odmah se opustim i sve je u redu. To su ti neki rituali, neke stvari zbog kojih se osjećamo sigurno. Navikneš se na tu rutinu, zapravo smo robovi navike jer stalno vježbamo. Te konstantne vježbe, ti treninzi, to nam je rutina jer samo tako možeš i znaš, a očito su ti treninzi doveli do toga da i u malim stvarima tražimo rutinu. Tako smo nekako povezane i u kazalištu i izvan njega. Kao obitelj smo. Mentalno stanje neizmjerno je važno jer balerine na sceni izgledaju tako ranjivo, fragilno, a zapravo iza toga stoje veliki rad i trud i može se reći da smo snažne kao željezo.”

Rieka Suzuki slaže s time da je osjećaj mentalne snage i u životu i na pozornici jako važan: “Jer kad si mentalno spremna, kad si u trenutku, kako mi to kažemo, zaista možeš što god zamisliš. Naravno, važno je i životno iskustvo koje nekako samo po sebi imaš i preneseš ga na pozornicu. I to iskustvo čini te jačom.”

Miruna Miciu podsjetila je i na neuspjehe koje balerine doživljavaju na dnevnoj bazi. Ali upravo je prevladavanje tih neuspjeha ono što ih čini mentalno jakima. Ili se suoči s tim i prebrodi sve ili odustani. I eto, zaključila je, još smo tu.