Izostanak okvira za dijalog / raspravu, pa i dijaloga samog, sputava nas u iznalaženju najboljih rješenja. U samom procesu donošenja odluka ne sudjeluju svi ili većina koja bi mogla pridonijeti kvaliteti tog procesa i odluka, a kad odluka ili prijedlog budu javnosti predstavljeni, doživljavaju „rovovsku“ kritiku i „rovovsku“ obranu. Vjerojatnost da je sve „idealno“ ili da ništa nije (dovoljno) dobro je vrlo mala. Umjesto da energiju i resurse usmjerimo k poboljšanju mjera, neprekidno traje iscrpljivanje u dokazivanju (po)grešnosti s jedne i bezidejnosti s druge strane. Živimo u, najblaže rečeno, disruptivnim okolnostima već nekoliko godina. Gotovo da se i ne sjećamo što je to „normalno“, ali ni to nije dovoljno utjecalo na definiranje okvira nužnog za kreiranje (naj)boljih mjera i aktivnosti u postizanju zajedničkog cilja. Snaga vlasti ogleda se u zazivanju potrebe za zajedničkim iznalaženjem najboljih opcija, a snaga oponenata u nadmetanju idejama i obostranoj želji i potrebi da odluke budu u danom trenutku najbolje moguće, bez obzira na to tko ih predlagao.

Umjesto stvaranja i širenja prostora dijaloga i rasprave, dojma sam da se on svakim danom sužuje, a kakofonija povećava. Fascinirajuća je količina nagluhosti u političkim procesima odlučivanja. Ne samo da se nema potrebe saslušati, razumjeti, argumentirano raspravljati, nego nema želje ni da se čuje. Zaglušujući je huk nečujnosti. U poslovnom odlučivanju takav pristup, u najmanju ruku, vodio bi smanjivanju mogućnosti da se iskoriste svi potencijali i postigne bolji, iznadprosječni rezultat. Mjere o kojima se raspravlja mogli bismo generalno razvrstati u nekoliko kategorija:

Redistributivne – prikupljeni i posuđeni novac po manje ili više jasnim kriterijima redistribuira se određenim ciljanim skupinama.

Fiskalne – porezno se rasterećuje rad, umanjuju se ili oslobađaju poreza određene vrste roba ili usluga.

Razvojne – mjerama se želi utjecati na dugoročnije efekte povećanjem proizvodnje, efikasnosti i/ili uštedom nekog od resursa.

Mjere su kreirane kao mogući odgovor na izazove s kojima se već jesu ili će se građani i gospodarstvo suočiti u neposrednoj budućnosti. Rast potrošačkih cijena s jedne strane te troškova poslovanja s druge, ima više uzroka. Uz još uvijek nedovoljno oporavljeni opskrbni lanac (supply chain), rast cijena energije kao posljedice rata (ali i ne samo njega), kao i drugih sirovina uslijed, između ostalog, suše, pojačan je povećanom potražnjom uz još uvijek jeftin novac. To i štošta drugo, kao primjerice „helikopterski novac“ iz doba covida, utjecalo je na povratak „nezdrave inflacije“, koja u nekim članicama EU-a, poput Njemačke, doseže polustoljetne rekorde.

Još od doba početka pandemije „invisible hand“ sputana je vidljivom rukom državnog intervencionizma, koji se zorno danas ogleda u ograničavanju cijena bilo energije, nekih osnovnih namirnica ili slično. Je li „single market“ ustuknuo pred ekonomskim suverenizmom, tek ćemo vidjeti sljedećega proljeća.

Vratimo se mjerama o kojima se ovih dana vodi rasprava. Prije svega, osim spoznaje o sveopćem rastu cijena, posebice energenata, nije napravljena analiza uzroka, koji i koliko pojedini input doista doprinosi tom rastu, kako bi se bolje mogle kalibrirati mjere. Nedovoljno jasno je definiran i cilj, prije svega kako će to utjecati na rast cijena, inflaciju i gospodarski rast. Hoće li „helikopterski novac“ utjecati na veću potražnju, koja će pak za posljedicu imati rast cijena pa i inflaciju?

Iako su svi svjesni „vruće jeseni“ u koju ulazimo, građane se nije pozvalo na štednju, nego se s druge strane stvara privid da će „vidljiva ruka“ pronaći rješenje za većinu problema s kojima će se građani suočiti.

Zahvaljujući turističkoj sezoni koja je po prihodima iznad očekivanja i iznadprosječnom rastu cijena dobara i usluga, prihodi državnog proračuna značajno su iznad planiranih, a stoga je i značajno povećan redistributivni kapacitet. Skupine i pojedinci na koje se mjere odnose uvijek će reći da nije dovoljno, no uz mjere ograničavanja rasta energenata, prema današnjim uvjetima, mogle bi dostajati za očuvanje kvalitete života građana.

Turistička sezona bit će po prihodima najmanje 20 posto bolja od rekordne 2019., ali uz manje dolazaka i noćenja. To znači da su cijene značajno veće nego prije dvije godine i stoga bi u analizi sezone bilo važno vidjeti kako će to utjecati na konkurentnost turističkog proizvoda.

Ograničavanje cijene električne energije racionalan je porez budući da 75 posto potreba proizvodimo vlastitim kapacitetima po vrlo niskim cijenama. Većina postrojenja je amortizirana pa prestaju samo operativni troškovi proizvodnje. Dilema je mogla biti ograničiti cijenu energije i protom smanjiti dobit HEP-a ili dopustiti HEP-u da isporuči extra profit pa ga onda transferirati u proračun i redistribuirati. Puno je pravednija i povoljnija postojeća varijanta smanjivanja troška inputa električne energije.

‘Nije napravljena analiza uzroka rasta cijena, koji i koliko pojedini input doista doprinosi tom rastu, kako bi se bolje mogle kalibrirati mjere. Nedovoljno jasno definiran je i cilj’, smatra Zvonimir Mršić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Plinska afera“ pak nam je pokazala da s drugim energetskim resursima, naftom i plinom, ne znamo, ne želimo ili ne možemo upravljati u kriznim vremenima u nacionalnom interesu. I ne radi se samo o korporativnom upravljanju jednom kompanijom, jer država ima i druge mehanizme sada već „omiljenog“ državnog intervencionizma. Ako sada možemo zahtijevati da se „hrvatski plin“ po „netržišnim cijenama“ prodaje građanima i gospodarstvu u Hrvatskoj, zašto to nismo učinili na vrijeme? I što je s naftom? Možemo li isti deal zahtijevati i za hrvatsku naftu ili barem razmjenu za derivate po istim uvjetima?

Ograničavanje cijena energije imat će pozitivan utjecaj na konkurentnost gospodarstva pa bi bilo dobro predložiti dodatne mjere koje bi pomogle, prije ostalih, izvoznicima da iskoriste ovaj tržišni trenutak i dohvate veći volumen ili market share. U ovom paketu dvije su mjere smanjivanja poreza na plin privremeno i na ugradnju solarnih sustava. Kad već Vlada nije iskoristila svoju ovlast donošenja uredbe sa zakonskom snagom i solare trenutno oslobodila PDV-a, bilo bi dobro razmotriti njenu retroaktivnost na sve sustave koji su ove godine već instalirani. Mjeri nedostaje cilj – koliko i u kojem roku želimo imati sunčanih krovova i snage u njima. Kako se solarni sustavi ne postavljaju dok je na krovu snijeg, doseg mjere ove godine bit će vrlo ograničen.

U Hrvatskoj se svega dva posto energije proizvodi iz solara. Građani Njemačke, koja ima najviše solar W per capita, instalirali su ove godine na svoje krovove povijesno najviše snage, a građani Španjolske ove godine su instalirali 10 puta više nego lani. Podaci za Hrvatsku nisu poznati, ali bi mjeri nulte stope PDV-a na solarne sustave trebalo dodati cilj, ambiciju. Iako nema dostatne proizvodnje solarnih panela i dodatne opreme u zemlji, instaliranje velikog broja malih sustava ima nekoliko značajnih multiplikatora na gospodarstvo i mrežu.

Dio za koji bi bilo poželjno povećati alokacije i ubrzati, odnosno pojednostaviti, procese je razvojni. Alokacija za neke od mjera je definirana, ali bez jasnih ciljeva i rokova. Što i koliko će nam donijeti zelena i digitalna tranzicija? Konkretno, koliko više obnovljivih izvora, koliko manje? Upravo repetitivnost i održivost pojedine mjere / alokacije osigurat će i energetsku i svaku drugu neovisnost i povećati konkurentnost gospodarstva.

‘Plinska afera nam je pokazala da s energetskim resursima ne znamo, ne želimo ili ne možemo upravljati u nacionalnom interesu’

Digitalna transformacija pruža mogućnost za kvantni skok države. Danas IT sektor kontribuira GDP-u više nego, primjerice, poljoprivreda! Radi se o poduzećima koja posluju na globalnom tržištu i nude globalno konkurentne proizvode. Davanje mogućnosti IT sektoru da akcelerira digitalnu transformaciju, imalo bi višestruko pozitivan učinak na sve segmente države i društva.

Nova kriza i gotovo nepresušni izvor novca za redistributivne mjere ponovno odgađaju provođenje nužnih reformi javne uprave i službi te njihovu prilagodbu novoj realnosti. Primjerice, veliki broj usluga danas je moguće ostvariti potpuno digitalno, ali to za posljedicu nije imalo, u poslovnom smislu rečeno, restrukturiranje isporučitelja usluga. Što je izvor sredstava za redistribuciju nepresušniji, to je otpor nužnim promjenama veći. Kakvi bi efekti mogli biti da dio tih sredstava investiramo u reforme, odnosno, zovimo to poslovnim rječnikom, promjenu poslovnog modela javnog sektora.

Za razliku od njih, poduzeća gotovo svakodnevno vrše prilagodbu svojih poslovnih modela uvjetima na tržištu, težeći povećati efikasnost i konkurentnost. Poduzeća danas djeluju na otvorenom tržištu gdje njihovi kompetitori uglavnom djeluju u okruženju efikasnije i jeftinije države. To konkretno znači da domaća poduzeća taj „teret“ moraju nadomjestiti povećanjem vlastite efikasnosti žele li biti konkurentna na tržištu.

Nažalost, javni sektor i dalje je Trnoružica u iščekivanju princa!