„Dugo, toplo ljeto počinje

Sve su škole prazne ostale

Ti si na put s ocem otišla

Sad ne mogu da te dodirnem“

Robert Ćaleta

Postoje razne pravilnosti. Recimo, hapsi se rano ujutro, krajem tjedna. Školska godina završava petkom, prvim u drugoj polovici lipnja. Prvog srpnja se usklađuju mirovine. A 15. srpnja kreće saborska ljetna stanka. Dovršetkom redovitog saborskog zasjedanja, iako se smiruju samo parlamentarne aktivnosti, gotovo cjelokupna politika ulazi u fazu hibernacije, političke krugove može uzbuditi samo nešto uistinu izvanredno i neočekivano. No kod političke doktrine aktualnog premijera svodi se na dedramatiziranje, prisilno umirenje političke scene. Tako se izbjegavaju sva iznenađenja, rutina je pravilo. Pa ljetnih zasjedanja nema.

Dakle, od prošloga petka saborska je pozornica utihnula. Saborski heroji u brk si vele „e, vaja poć leć, finila je i ova“, pa kidaju, poput Krezumice. Nalijevo i nadesno. Do jeseni nema selfieja iz Sabora, snimki slobodnih govora koje govornici stavljaju na mreže. Modne rubrike neće donositi fotografije crvene haljine saborske zastupnice ili kravate zanimljivog uzorka. Neće nas uzbunjivati medijski napisi o normativnim rješenjima oko kojih se sučeljavaju pozicija i opozicija, raznoraznim zakonskim prijedlozima koji su sve samo ne presudni za živote građana. Sabornici će se javljati preplanuli, u lanenoj kombinaciji, iz Istre ili Dalmacije. Neke ćemo vidjeti u loži Sinjske alke, druge nasmiješene u prvom redu Pulskog festivala. Ili na Bikijadi, u niskom startu da zapasaju najslađe od rebara. Umjesto saborske, u ljeto posluži okićena govornica u sportskoj dvorani na proslavi dana otočne općine. Velike riječi odzvanjat će s lakoglazbenom zvučnom kulisom festivala zabavne glazbe. Nakon što ga župnik blagoslovi. Politika na djelu neće biti posebna, „ljetna“. Ne, samo posve logičan nastavak saborskog (ne)rada. Jer ljeto razotkriva političku scenu.

Tko su političari, oni kojima smo demokracijom povjerili da odlučuju u naše ime? George Jean Nathan, američki novinar, podosta je jezgrovito zaključio da je politika skretanje pažnje beznačajnih ljudi koji time, u očima još beznačajnijih osoba, postaju silno značajni i važni. Jer, što rade ti naši prevažni ljudi? Sjede u klupama i mršte se dok prebiru po vijestima na internetu. Namještaju frizure i prikladan smiješak dok fejsbuče ili iksaju nešto poput „baš sam im dobro rekao“ ili #zaboljuHrvatsku. Ima li što upečatljivije od toga kad si zastupnici iste opcije repliciraju slabo smislenim improvizacijama? Urnebesnija je samo snishodljivost pokušaja zastupnika da pohvale mudrog premijera, dobrog vođu ili, pak, hrabrog predsjednika, ovo ovisno o preferencijama. Politika u Hrvatskoj svedena je na dojam, sliku, vic ili štos, gostovanje u „Otvorenom“ ili „Bujici“. Većina sanja doći kod Šprajca ili Stankovića, priznajem i ja sam, samo teško se tamo probiti, oni ipak sugovornike biraju.

S malo sadržaja, još manje duhovitosti, akteri naše političke scene pokušavaju se praviti važni izgovarajući otrcane fraze ili naučeni tekst, sve da bi došli u medije. To je mjerilo relevantnosti, prognoza političke budućnosti, karijerno jamstvo. A kada ih čovjek sluša, zapita se koliko bi njih palo na maturi, više ili manje od ovogodišnjih maturanata?

Prigodom stanki saborskih zasjedanja rutinski se pobroji što se sve učinilo. Toliko i toliko točaka dnevnog reda, zakona, izvješća za ovu i onu godinu. Normativni optimizam euforično prikazan brojevima potvrda je da smo izabrali najbolje. Uz to, 726 puta zagovarana su prava nerođenog djeteta, politički se profitiralo na seksualnim manjinama, ljevici se prigovaralo da 1991. nije bila za Hrvatsku. I, da, najhrabriji su prkosno politički pljunuli po Pupovcu. Milijunti put. Brojevi su proizvoljni. Situacija ne.

Naravno, ne radi se o saborskim zastupnicima. Imamo cijelu političku klasu. I par ešalona u pričuvi da zamjene one koji otpadnu po putu. Politika tu nije cijenjena društvena dužnost, poziv res publicae. Ona je profesionalno zbrinjavanje. Princip je jednostavan: kad si neostvaren, najlakše je biti političar. Moć nosi privilegije, ne i odgovornost. Glasaš radi plaće i odvojenog života, nisi vođen društvenim dobrom. Cilj je postati instant zvijezda, zaslužiti položaj. Jer to nosi veći koeficijent. Kao City kad igra s Dinamom. U takvim uvjetima Sabor i politika postaju dekoracija, ne demokracija. U ljeto ni to. Jer kako o važnim temama raspravljati u sezoni kupanja? Nije ekološki ni trošiti na klimatiziranje. Još nismo ugradili solarne panele na krov Sabora. Treba, osim toga, pridonijeti i turističkoj sezoni, otići na odmor, biti ugošćen od selonačelnika ili budućeg direktora državnog poduzeća. Političari to vole, zazivaju pozitivne teme, ne samo medijsko crnilo. Osramotit ćemo se pred gostima iz Slovačke, dajte slike oborite ribe, izvješća s punih kupališta i gužve na Lučkom.

Politika ljeti postane ogoljen makijavelizam. Samo što probitak nije društveni. Ideje naše, benzin vaš! „Ja na konju, oni dole, u jebote što me vole“, dometnuo bi Bora. Ljeto donese očiti moto politike: „Čini sve za osobnu korist i ugodu, primijeni i sve amoralno, samo nemoj bit uhvaćen. Ključno je činiti se dobar i pošten! Ne brinite se ako niste.“ Politika je društvena „švaleracija“ 21. stoljeća. Primamljivo je da ti proračun plaća hotelski smještaj u Zagrebu. I Korčuli. Odvojeni život privlačan je i za one koji zajedno žive. Veliki političar postaje se kada kažeš da je politika pragma i da tu moralna metrika ne vrijedi. Ili da je cilj političkog djelovanja doći na vlast, ne samo politički postojati. Krilatica je to političke misije koju sam čuo mnogo puta, par excellence temeljna politička vrijednost. Tko to izjavi, odmah se kvalificirao za savjetnika vladara. Negdje tamo u Firenci, u prva dva desetljeća šesnaestog stoljeća. Barem tako misli.

No ti koji se hvastaju kako nije bitno što je ispravno, a što ne, već da je politička nužnost jedini moral politike, oni koji se bore za „običnog malog čovjeka“, a čim se kamere ugase postanu „neobični“ i „preveliki“, koji bježe od odgovornosti moći za koju su se grčevito borili, koji misle da su u svom šalabajzerskom kiču i patetikom travničkog diplomanta postali ovovjeki Niccolò M., zaboravljaju jedno. Suprotno očekivanom, Niccolò je bio pristao čovjek, poštena osoba, dobar prijatelj, odani sluga Firentinske Republike. Jest, bio je poprilično loš suprug, ali je volio ženu i djecu. I, da, u životu je bio protjerivan. I mučen. Nije stigao do švedskog stola. Ni prvog reda uz plažu.

Našu smo političku scenu prispodobili Stevensonovoj kako je politika jedina profesija za koju se potrebnom ne smatra nikakva priprema. Ambiciozni političar ne polaže ispit za svoju poziciju, nema komisije za odabir, moralan si ako se takvim pokažeš, nije presudno jesi li zaista. Ako govoriš kako je posao političara nadljudski napor kakav ljudi ne poznaju, možda i povjerujemo. Danima se ne spava, građane se sluša, s njima se ispijaju kave i fotografira na trgovima. Efekt je dobar ako se to još medijski potvrdi.

No stigne ljeto i pokaže da to i nije tako. Stručnjaci za ljudske potencijale znaju da onog koga ne trebate dva mjeseca u godini, ne trebate uopće. A političara nema. I svi to vidimo. Kad ih primijetimo da pohode ljetna događanja i fešte uz plažu. Kupaju se o javnom trošku nakon važne dužnosti u klimatiziranoj dvorani. I što s tim? Neće se to promijeniti samo od sebe. Ne dok ne upitamo kako to da mi imamo četiri tjedna odmora, a oni dva mjeseca samo ljeti. Mi četrdesetosatni radni tjedan, oni prijavu u Sabor. Kako se naš rad mjeri u rezultatima, njihov u (valjda dobrim) namjerama. Koja je, konačno, njihova dužnost? Jer o tome se radi, o dužnosti narodu, službi društvu!

Ne kompromitira politika političare, bilo bi dobro da je tako. Tad bismo znali da nešto i rade. Bave se politikom, razvijaju je. Ne, političare kompromitiraju političari sami. Njihov nerad i ugodna bezbrižnost. Komotnost političkog bivanja. A to se ljeti u „saborskoj stanci“ najbolje vidi.