Zar MILIJAN BRKIĆ misli da mu vjeruju kad kaže da će zaustaviti uništavanje sela? Misli li da ne znaju tko je otjerao industriju u stečaj i prodao ih za kunu?

Političke kampanje su jedan od profitabilnijih biznisa. U takozvanom civiliziranom svijetu već nekoliko stoljeća, na brdovitom Balkanu tek nekoliko desetljeća, ako ne računamo na razdoblje pretprošle Jugoslavije kad smo imali kralja i kad su se stranke u parlamentu obračunavale mecima.

NOTORNA JE ČINJENICA da su se europske kampanje odavno amerikanizirale i usvojile personalizirani cirkus koji se kao perpetuum mobile ponavlja. I eto, tek što smo se oporavili od predsjedničkih, već stižu parlamentarni, a onda će i lokalni – da ti pozli od silne demokracije za koju smo se tako grčevito borili. Ne znaš je l’ gore gledati i slušati one iste od prije dvadeset godina, o kojima sve znaš i koji su u međuvremenu namirili potrebe uže i šire familije i naučili nositi odijela, jednobojne kostime do koljena, rezati nokte, pristojno se šišati i čistiti cipele, ili ove mlade lavove koji riču iz svojih jazbina u provinciji, lokalne moćnike u talu s opskurnim tajkunima, stranačke nade namontirane u Chanel, Vuitton, Pradu, Givenchy i sve te marke koje se osobito cijene izvan metropole, željne vlasti, slave, medija i para.

U našoj maloj prćiji od države kampanjske predizborne aktivnosti odavno su poprimile karikaturalne oblike i ja se svako malo s čuđenjem pitam – a kome se to oni, a pod oni mislim na političke stranke i njihove PR satelite i magove komunikacije – zapravo obraćaju? Misle li oni svi zajedno da je njihovo vlastito biračko tijelo totalno retardirano?

Dobro, priznajem, obrazovna slika Hrvatske prilično je obeshrabrujuća, sa 17 posto visokoobrazovanih i preko 27 posto onih sa samo osnovnom školom ili čak bez nje, možda nije pametno u kampanji i u obraćanju javnosti težiti pretjeranim apstrakcijama, povijesnim usporedbama, filozofskim analizama, ekonomskim projekcijama i slično.

Ali postoji nešto što se zove zdrav razum, a ima ga većina građana Hrvatske, ma koliko bili opčinjeni svojom političkom opcijom. Dapače, pokazalo se da su neki jako obrazovani i sofisticirani predstavnici političke elite gluplji od prosječnog seljaka s tri razreda osnovne, čak i kad u sebi ima nekoliko gemišta previše. Znaju li stranke tko je njihovo biračko tijelo i što od njih očekuje, ili ga sustavno podcjenjuju – i prvi i drugi i famozni treći put.

PITALA SAM SE TO JOŠ ONOMAD dok je samozatajna IMgrid Antičević Marinović u predizbornoj ekstazi otvarala liftove, a vođa naš i neimar, dr. Ivo sedmi put svečano najavljivao gradnju Pelješkog mosta na istoj lokaciji. Ili dok je ministar Ivan Šuker treći ili četvrti put otvarao autoput do Siska, a Mile Bandić puzao u čarapama po snijegu i skliskim grobovima na koje je predano postavljao vijence.

Priznajem, ni kad je Račan stavio na listu Cro Copa, dok mu je na skupovima razdragane mase uveseljavala Severina, ili dok je Zoka nedavno držao ruku na srcu za vrijeme himne, nije mi bilo jasno kome se to SDP nastoji svidjeti? Kome se dodvoravao Gordan Maras kad je izvrijeđao generala Damira Krstičevića zato što je u Hrvatsku vojsku prešao iz JNA? Nije li mu sinulo da je time izvrijeđao i pokojnog Martina Špegelja i Imru Agotića, kao i najuspješnije hrvatske vojne stratege koji su donijeli pobjedu u Domovinskom ratu – poput Petra Stipetića i Antona Tusa? Je l’ to Maras izjavio sam od sebe ili mu je šapnuo neki komunikacijski genije?

Ili što je bilo na pameti Domagoju Hajdukoviću kad je izvalio da SDP-u ni HDSSB nije mrzak? Čak i da na to računaju – što su, nažalost, djelomično dokazali ignoriranjem crnokošuljaške sportske pokazne vježbe na Markovu trgu – zbog vlastitih birača i koalicijskih partnera SDP-ovci su to trebali oštro demantirati jer je sve drugo ravno političkom samoubojstvu.

ZAR SVEPRISUTNI MILIJAN VASO BRKIĆ koji se u javnosti svim silama trudi nalikovati muževnom Benitu Mussoliniju (sljedeći put preporučujem kacigu!) smatra da mu vjeruju kad tvrdi da će zaustaviti uništavanje hrvatskog sela, na čemu su HDZ-ovi uvozni lobiji marljivo radili zadnjih dvajst i kusur godina? Misli li da na selu ne znaju tko je otjerao prerađivačku i prehrambenu industriju u stečaj, prodao ih za jednu kunu i podijelio kumovima i stranačkim simpatizerima? Možda je ovo malo entuzijasta koji se uporno nastoje i dalje baviti poljoprivredom, sklonije desnoj nego lijevoj opciji, ali toliko omamljeni nisu da povjeruju Vasi s prepisanom diplomom i problematičnom ulogom u propasti Karlovačke banke?

I konačno, je l’ Milijan stvarno vjeruje da na njegovu morbidnu perverziju s krunicom i djevojčicom koja boluje od tumora na mozgu prosječno inteligentni birači HDZ-a gledaju sa simpatijama i razumijevanjem? Skrušeno jer ni oni sami, kao i Vaso, nisu dostojni predati krunicu Velikom vođi s malim ustima Tomislavu Karamarku?

Koji se, by the way, kune u retuđmanizaciju Hrvatske na čijoj je detuđmanizaciji predano radio. Zar HDZ-ovu sinu razmetnom Tomi Karamarku nije palo na pamet da ipak ima onih koji se nečega i sjećaju? I na njegov užas još uvijek glasaju, bili lijevo ili desno?

Kome se obraća Josipa Rimac, kad HRVATICAMA I HRVATIMA poručuje da će se, kad njeni osvoje apsolutnu vlast, boriti protiv svake vrste korupcije? I to baš ona?! K’o da je narod, pa makar i tradicionalno glasao za HDZ, slijep i gluh i ne zna ništa o njenom stanu, a i ne vidi njene ubojite modne kombinacije koje si službenice na istoj plaći ne mogu priuštiti? Fascinantna transformacija djevojke sa sela u političkog vampa za kojim uzdišu i oni s druge strane političkog spektra, vjerujem, nije zaslijepila baš sve koji misle desno.

ZAŠTO O SVETOSTI BRAKA i zaštiti tradicionalne obitelji koja je temelj naše ognjištarske nacije, kao i o brizi o svakom novorođenom djetetu, govore uglavnom raspuštenci i raspuštenice, oni koji su djecu ostavili bivšoj ili se u poznim godinama ponovno oženili za znatno mlađu, ljepšu i medijski zanimljiviju, pa tako napaljeni nadoknađuju svoju dosadašnju demografsku neaktivnost? Na što Katolička crkva, dakako, blagonaklono gleda i s oltara preporučuje da se glasa baš za tu opciju: Bog je rekao Petru, bacite mreže desno (!?).Sjećate li se vi nekog programskog načela HSS-a, HSLS-a ili DC-a – koji su se skupo prodali Sanaderu – na kojem su inzistirali ili demonstrativno izašli iz vlade? Koliko me pamćenje služi, mjesta ministara i potpredsjednika vlade ostala su popunjena do kraja mandata. A iz vlade je izišao Sanader, sigurno ne iz principijelnih razloga.

Nemojmo se zavaravati, kakve kampanje, kakvi bakrači, pobijedit će onaj koji milom ili silom, autobusima ili pješke dovuče najviše svojih vojnika na birališta u domovini i osobito dijaspori. Onaj koji u izbornim odborima po selendrama i gudurama kontrolira najviše članova i kutija u koje se ubacuju nevažeći listići.

I zato, čemu gluparanje i trošenje para, osim da se zadovolje apetiti nezajažljivih PR agencija koje ionako ništa novo i provokativno nisu u stanju smisliti. Dapače, čini mi se da su neke kampanje s kraja devedesetih bile pametnije i sadržajnije od onoga što gledamo i slušamo u novom mileniju. Ne zato što sam nostalgična za tim vremenima, nego zato što ih se, nažalost, vrlo dobro sjećam. Petnaest godina kasnije bojim se da se ne nadamo ničemu. Osim da ćemo možda izabrati manje zlo da se ne bismo ukopali još dublje u devedesete iz kojih Hrvatska još dugo neće moći izaći.