Zabavno društvo iz Mosta POD KRILATICOM ‘JA REKO, JA POREKO’ valjda misli i vladati državom, bivši goropadnici s obje strane sami su sebe usukali, dok puk vulgaris tone u rezignaciju

Pod utjecajem halucinogenih para u Delfima proročica Pitija bi padala u trans i takva smantrana izgovarala dvosmislene rečenice. Na primjer, onu najpoznatiju: Ibis redibis numquam in bello peribis!

Ovisno o zarezu, kao što zna svaki prosječni klasičar, ovo se proročanstvo moglo dvojako tumačiti – ili ćeš poginuti u ratu i nikad se nećeš vratiti, ili nećeš poginuti i vratit ćeš se. Odgovornost za zarez preuzima tumač, a ne proročica Pitija koja je prema tome, naravno, uvijek bila u pravu.

Tako se otprilike izražavaju i junak postizbornog coitusa interruptusa Božo Petrov i njegov glasnogovornik, zemljak iz Metkovića, Nikola Grmoja, kada objašnjavaju urbi et orbi što zapravo kane učiniti sa svojih 18, 16, 15 ili 14 – što je po svemu sudeći također stvar dvosmislenog tumačenja – mjesta u Saboru.

POKUŠAJTE NEDVOSMISLENO OBJASNITI OVE IZJAVE i prognozirati s kim će Most.

“Ne, mi smo jasno rekli da nećemo ni desne ni lijeve. Neće biti, nije bilo nikakvih dogovora. Mi ćemo dati potporu onima koji pristanu na naše uvjete.”

Ili: “Dvije zastupnice koje su otišle u Hrid ostaju u okviru političke platforme Mosta. Imamo i dalje 18 zastupnika, njih dvije su u Hridi, ali i dalje su u Mostu, ali će se morati odlučiti kojem klubu pripadaju.”

ILI: “75 POSTO ČLANOVA MOSTA radije bi išlo s koalicijom Hrvatska raste, ali ne smiju zbog Petrova”, izjavio je osebujni Stipe Petrina u Slobodnoj Dalmaciji, pa onda drugi dan najavio odlazak kod svog odvjetnika da bi potpisao demanti da to nije rekao. Zabavno neko društvo koje pod krilaticom “Ja reko, ja poreko” valjda misli i vladati državom.

I dok padaju avioni po Siriji, bombaši se raznose po Europi, izbjeglice preplavljuju europske granice, čini se da se napaljenoj publici koja je u noći 8. studenog napeto čekala rezultate “svojih” na izborima, sve se više fućka na koju će stranu Božo i tko će zapravo biti premijer. Dosadni ste, brate, teško vas je gledati, a još teže slušati, gospodo pregovarači iz Mosta.

Tko još može pratiti nove nebuloze koje tražite od potencijalnih koalicijskih partnera s kojima nećete u koaliciju – misli si puk vulgaris. I dok isti taj puk vulgaris tone u rezignaciju, potencijalni partneri, bivši goropadnici s obje strane političkog spektra, sami su se u sebe usukali kao ispuhani baloni, pristajući bespogovorno na sve iracionalnije zahtjeve Mosta. I onako usput, međusobno si lagano piju krv na slamku zbog optužbi tko je kriv za poraz, spremajući giljotinu za velike vođe, svatko za svojega.

U toj je situaciji “sikira pala u med” predsjednici Kolindi, zvijezdi političkog vakuuma koja je napokon imala prilike koristiti svoj novomeksički američki akcent u društvu potpredsjednika SAD-a Joea Bidena.

I onda, utegnuta u novi bijeli kompletić s pripadajućim štiklama, s predsjedničkim jaranima iz bivše Juge, razgovarati o omiljenim joj svjetskim temama – sigurnosti, vojsci, generalima, ugrozbi, zračnom prostoru, vojnoj suradnji, pa ako baš treba – i u “regionu”. U kojem će, ma koliko god da ga je prije izbora prezirala, rado preuzeti lidersku ulogu koju joj je umalo preotela srpska snajka Sevka, intenzivno posvećena pomirenju nas i njih već dulje vrijeme. Eh, još da joj se na samitu ukazala prilika za selfie u maskirnoj uniformi s pripijenim hlačama, sreći naše predsjednice ne bi bilo kraja.

REZULTATI IZBORA I MANDATAR zadnja su joj rupa na svirali, što je dokazala i ambicioznim odlaskom na motivacijski intervju za doktorske studije, baš to prijepodne kada su trebale početi konzultacije sa strankama. Iako je u prisnom susretu nasamo s Božom nesalomljivim izrazila veliku zabrinutost zbog neizvjesne situacije, imam dojam da bi predsjednica nekako rado htjela da ovo stanje potraje još neko vrijeme. Ugodan je osjećaj biti stožerna figura u državi i to ne samo fizički, nego i simbolički, zar ne?

PA AKO JE CILJ besmislenog “zamajavanja” “Mostovljana” s dvosmislenostima bilo iscrpljivanje i otupljivanje nacije, da bi se na kraju ipak završilo u HDZ-ovu toru, mora im se priznati da su majstorski odradili posao. A jedini pozitivan rezultat te višetjedne trakavice je činjenica da se Hrvatska pretvara u politički dosadnu zemlju. Dosadnu, kao što su neke tradicionalno demokratske zemlje u kojima je padanje vlada, višemjesečno pregovaranje svih sa svima i usto normalno funkcioniranje sustava uobičajeno, kao dobar dan. Nisu se Talijani baš previše nervirali kad im je padala i 63. vlada u 70 godina, a ni Belgijanci kada su 530 dana bili bez nje i imali samo kralja, inače razumnog čovjeka. Dapače, baš im je bilo dobro.

I zato glasam za prosvijećeni apsolutizam, pa makar uvezli kralja iz Belgije kako bi predsjednici ostavili što više vremena za bavljenje seminarima za doktorat i možda usput NATO paktom. Koliko znamo iz priča, a i povijesti, u doba dok smo imali cara, svaka je selendra imala popa, doktora, učitelja i školu, svaki grad muzej, kazalište i kino, a svaka zgrada fasadu. I svi su govorili barem dva jezika. Njemački i mađarski. Talijanski i latinski. Slovenski i hrvatski.

ZA MALU NACIJU koja će postati još manja, takvo rješenje političke krize ne bi uopće bilo loše. Jer pokazalo se da demokracija nije baš za svakoga, a osobito ne za lokalne moćnike iz Trećeg putića koji ni sami ne znaju što ih je snašlo i zašto su uopće išli na izbore, a kamoli što će raditi kad se jednom pod krilaticom “Ja reko, ja poreko” ipak nađu u vlasti.

Odnosno, kao što bi rekla Pitija: ako Krez prijeđe rijeku Halis, uništit će veliku državu. A vi – tumačite kako znate.