Godinama, bolje rečeno sad već i desetljećima, otkad je naše nove i neovisne države, s veseljem pratim “grupisanja” i “pregrupisanja” na medijsko-novinarskoj sceni, igre uvlačenja i odmicanja, kupovanja simpatija i zasluga u budućoj vlasti, a koja nepogrešivo započinju u godini pred izbore.

UZVRPOLJE SE VLASNICI, glavni urednici strižu ušima i lupaju petama, u tzv. javnom mediju bude se spavači, a ni novinarima vulgaris nije svejedno što će od njih početi naručivati. Ili što će im zabranjivati. Možda će im, da bi se gazda svidio pretpostavljenoj novoj vladajućoj nomenklaturi, u redakciju uvaljati kakvog novog ozloglašenog kolumnista koji će za velike pare stvarati privid tzv. balansa iliti ravnoteže između lijevih i desnih, ustaša i partizana, urbanog i primitivnog, nacionalističkog i kozmopolitskog. Jest da spomenutog često nitko ne čita i doživljava kao strano tijelo ubačeno među otupjele novinske nadničare – ali – važno ga je imati u impresumu. A one druge, s mozgom i stavom, maknuti iz njega. Impresuma, naravno. Ili s druge na predzadnju stranicu. Tek toliko da se zna da su vlasnici razumni ljudi. I da je politika kurva, a profit uvijek i samo profit.

Koga gaditi, o kome ili čemu ni zucnuti, kako balansirati između sadašnjih i budućih – teške su to dileme za mozak prosječnog urednika koji odgovara gotovo isključivo svemoćnom vlasniku, manje javnosti, a najmanje redakciji. Jer tko zna, ako nisi baš dobro procijenio, pa se previše zaletiš u gađenju vlasti na izdisaju, a sadašnji nekim čudom (ko onomadne Sanader 2007.) postanu i budući, moglo bi te koštati privilegija, pozivnica na vladine domjenke ili visokog koeficijenta, a Bože moj, ima načina da se kazne neposlušni, otkad je novinarstva u Hrvata, a i šire.

ZA RAZLIKU OD LJEVICE – koja je, kad god je bila na vlasti, ravnodušno gledala propast onih rijetkih neovisnih medija za koje se valjda podrazumijevalo da promoviraju njihove navodno ljevičarske ideje – desnica se, praktična kakva jest, uvijek pobrine za svoje medije i svoje novinare. Dapače, angažira čovjeka koji je još od vremena neumrlog predsjednika Tuđmana vješt svim vrstama vlasničkih i uredničkih “dogovora”, pregovora, ucjena i trgovine.

Desnici, za razliku od škrte ljevice, nikad nije skupo ispod žita domoći se nekog medija kojem hitno trebaju novac i reklame ili “motivirati” nekog tzv. novinara da svira u njihove gusle. I raspiruje sve što se već raspirivati mora kad su ankete na knap. Desnica će znati osigurati dolazak svojih pretorijanaca u emisije provjereno njihovih urednika, pa makar i bili osuđivani kriminalci koji se kočopere po fejsu obučeni u ustaške uniforme, dok u slobodno vrijeme plaćaju prostitutke drogom. Sva sreća, ušli smo u tu famoznu Europsku uniju i sada nam je – baš kao nekad Silviju Berlusconiju ili danas Viktoru Orbanu – sve dopušteno. Nema više monitoringa, ni mrkve ni batine. Samo drugarska kritika za koju Tomislava Karamarka, da prostite, zabole, čak i ako dolazi iz redova njemu naklonih europskih pučana.

Ako zanemarimo doba prvobitne akumulacije kriminala i političku diktaturu devedesetih, kada su stasali neki od naših najvećih medijskih preobraćenika svih vremena, dovoljno je da se osvrnemo tek na noviju povijest i izborne krugove u ovom mileniju.

SA SUZOM U OKU sjećam se liričnih tekstova o neimaru našemu, vođi našemu, velikanu našemu na svjetskoj sceni, doktoru Ivi Sanaderu kojem su slagali ditirambe mnogi poznati “urbani” kolumnisti i prosvijetljeni novinari. Kad je dr. Ivo koji je, ruku na srce, u usporedbi sa sadašnjim vodstvom HDZ-a imao mnoge svjetske kvalitete, ali i jednu neizlječivu manu – a to je kleptomanija – doista završio u buksi, prvo austrijskoj, a onda i onoj našijenskoj remetinečkoj u kojoj za sad još uvijek čami (u očekivanju da rijetki preostali prijatelji napokon založe neku legalnu nekretninu za njegovu jamčevinu), isti ti likovi krenuli su ga cipelariti do iznemoglosti, ističući svoj novinarski instinkt i intelektualnu neovisnost zbog koje su, navodno, davno detektirali kuda sve to vodi. Kao da je “vascelu” naciju pogodila teška amnezija i eto, ničeg se, ama baš ničeg, ne sjećaju iz ere Sanaderove omnipotentne dominacije javnom i političkom scenom. Osim hvalospjeva, u to doba su njegove fotografije s naglaskom na plave oči, ehoton u kosi i Brioni odijela, preplavljivale dnevni tisak, a glavni urednici su se natjecali u tome tko će ga glasnije oslovljavati s “PREDSJEDNIČE!!”

ZOKU, MORA SE PRIZNATI – otkad se razbahatio na čelu jedne anonimne i prilično neprepoznatljive vlade – mediji nisu nikad baš tako jako voljeli. Znali bi mu čak podmetnuti neku gadnu fotku s prištevima u prvom planu, veselilo ih je kad je onomadne tresnuo s vojnog vozila, njegov nemušti pokušaj empatije s pukom vulgaris u nevolji koji se sveo na priču o puknutoj cijevi u vlastitoj kupaoni, svi su zlurado prenosili i reinterpretirali više puta, ali – ipak su ga se klonili. Jest da mu je jedan okorjeli vlasnik polovice hrvatskih medija bio navodno jako sklon pa ga je štedio i veličao njegove poteze, ako i kad je zatrebalo. Prešućivao je što nije bilo zgodno objaviti. Objavljivao je intervjue po narudžbi, pa i mijenjao naslovnice kada je bila frka. A Zoka mu se odužio žmirenjem na jedno oko ili možda oba kad su u pitanju sve kriminalne radnje kojima se bavio posljednjih dvadeset i kusur godina u svom tzv. medijskom carstvu.

Pa, da ne bi bilo preočito, ti mediji nisu ga uvijek dizali u nebesa, ali ga nisu baš ni kritizirali pretjerano. No kad mu je krenuo rejting nizbrdo, započeli su tektonski pomaci na medijskoj sceni. U tome je uvelike pripomogla i pobjeda predsjednice Kolinde i njen medeni mjesec sa ženskim časopisima i političkim magazinima. S Karamarkovim medenim mjesecom, unatoč brojnim pokušajima, pretpostavljam da će biti malo teže! Nije čovjek kriv što je antipatičan, pa unatoč govornim vježbama, tečaju komunikacija, novom odijelu, novoj frizuri i novim zubima – ne ide, pa ne ide! Ne vole ga čak ni njegovi, ostao je šampion na top listi negativaca već godinama. Da bi se nekako dosjetili jadu, urednici u diskretnom dogovoru s HDZ-ovim PR-ovcima počeli su u prvi plan stavljati Karamarkovu donedavno djevojku, a za potrebe izborne kampanje odnedavno crkveno vjenčanu suprugu koja je u doba pretkampanje ostala prigodno u blaženom stanju. A onda i pravovremeno rodila, netom pred izbore. Slažemo se – to je puno ljepša i humanija slika HDZ-a od one koju utjelovljuju muškarčine na čelu stranke. No iako Karamarko još uvijek nije postao miljenik medija, mnogi se trude raditi u korist njegove opcije. Na čelu s tzv. javnom televizijom koja je uvijek dobro njušila promjene i spremno ih dočekivala. Osobito na 4. programu koji je postao prava oaza nekadašnjih MOKRIŠTARACA. Republika Mokrišta, u nadi da će jednog dana, ako može što prije, prijeći na Prvi program. Tutti completi, na čelu s neuništivom Hlo koja će nesumnjivo uskrsnuti iz penzije i nedalekog Mostara.

I TAMAN KAD SU SVI LIJEPO KRENULI tetošiti HDZ-ejce i pozivati njihove simpatizere i ideološke poklonike da logoruju na ekranima i u eterima, nastao je problem. Veliki problem. Otkako su šatoraši zaprijetili plinskim bocama i navalili u crkvu, otkako je Zoka pokazao nacionalni ponos u ratu s notornim Slovencima oko Piranskog zaljeva, pa onda s Mađarima i Srbima oko izbjeglica, otkad mu je američki savjetnik naredio da hvali Franju Tuđmana i ističe svoje domoljublje, medijski vlasnici, urednici i ravnatelji javnog servisa totalno su se uzbunili. Iznenađeni su i uvrijeđeni jer ne znaju s kim da se dogovaraju. Kome da laskaju. Koga da hračkaju. Nema više čvrste točke za koju se mogu primiti.

Još je gore nakon nedavno objavljenih anketa – trend se okrenuo – ništa više nije sigurno. Medijski tajkuni naprosto su očajni. SDP raste, HDZ pada. Jest da iz iskustva znamo da se desno biračko tijelo manje izjašnjava, da ankete obično idu u korist ljevice, a rezultati u korist desnice, no sličnu situaciju gledali smo i sada već davne 2007. Kada je Zoka uspješno i arogantno, kako samo on to zna, izgubio dobivene izbore. Sve je isto, osim što je sada u Zokinoj poziciji Karamarko. Jednako bahat, manje drčan i intelektualan. Vladu je već posložio, koalicijske partnere namirio, maknuo sve što je urbano iz Vasina vidokruga – neke poslao u Bruxelles, neke otjerao u neovisne, neke u MMF u Beograd i što sad???

ŠTO AKO JE toj tihoj i uglavnom ravnodušnoj građanskoj većini ipak draže da ZOKA – kakav je, takav je – ipak ne padne, pa makar nije posebno simpatičan i sasvim sigurno ne zna razgovarati s običnim ljudima, a socijalna inteligencija mu je ravna kandelabri, što reče jedan njegov partijski drug. Što ako Zoka ostane tu gdje jest – je li oportuno medijski navijati za takav scenarij? Čovjek ima nezgodnu narav, a i zlopamtilo je – možda bi trebalo malo povući ručnu???

Jer ruku na srce, iako mu Vlada nije nešto sposobna i efikasna, Zoka ipak zastupa neke vrijednosti koje su temelji hrvatske demokracije. Antifašist je, antinacionalist je, nije korumpiran, obrazovan je i načitan i kad baš zapne, zna nas predstavljati u svijetu. Ako nije indisponiran.

I što će mediji sada? Odnosno, oni koji su preostali. Oni koji su u rukama dviju velikih korporacija i hrpe malih Kutlinih tajkuna? Nemojmo zaboraviti da je isti taj Zoka cijeli svoj mandat nezainteresirano pratio propast ono malo nezavisnih koje je poharala ekonomska kriza i koji su zauvijek nestali s medijske scene. Uzdao se u twittere i facebooke i zanemario činjenicu da je tisuće najboljih novinara u svim hrvatskim medijima ostalo bez posla u posljednje četiri godine.

ZLURADO ME VESELI DALJNJI RAZVOJ DOGAĐAJA. Sve do 8. studenog show će poprimati nepredvidljive oblike! Pažljivo čitajte, osobito one šaljivdžije koji se prave da deru po svima. Ako se sjetite i pokušate analizirati prošle tekstove – nekih važnih i moćnih imena u nekim prilično skupim satiričnim kolumnama nikad nije bilo. Na primjer, onog Sanaderova. Pametnom dosta.