Hrvatska metropola od osnutka države pa sve do danas nije bila u gorem stanju. Zagreb sustavno propada ili se unakazuje pred očima svojih pretežno rezigniranih i frustriranih stanovnika, uz punu potporu gradskih vlasti i nezainteresiranost državnih struktura, kojima je jedina veza sa Zagrebom okupacija Gornjeg grada, pretvorenog u političku tvrđavu. Poneki vapaj gradoljubaca i kompetentnih ljudi, koji Zagrebu žele dobro i predlažu suvisla rješenja, guši se u zaglušujućoj buci gradskih vlastodržaca i diletanata koji nas pred buketima medijskih mikrofona obasipaju nebuloznim razvojnim vizijama i lažnim obećanjima. Mediji marljivo prenose njihove šuplje misli, bez ikakva kritička odmaka ili sučeljavanja, a javnost pomno sluša ili odmahuje rukom. Krug je zatvoren.

U podzemlju grada gotovo svakodnevno pucaju vodovodne, vrelovodne, plinske i sve ostale infrastrukturne instalacije, a katastrofe pogubnih razmjera izbjegnute su pukim slučajem. U četvrtima puknuća cijevi ljudi se opskrbljuju vodom iz cisterni. I tako iz dana u dan.

Zastrašujuće nadzemlje

Nadzemlje grada, svima vidljivo prostim okom, i dvije godine nakon potresa izgleda zastrašujuće. Ozbiljna, sustavna obnova potresom razorena grada, unatoč europskom novcu pruženom na dlanu, praktički nije ni počela, izuzmu li se malobrojni popravci oštećenih javnih zgrada i rijetki individualni pokušaji stanara da svoja boravišta osposobe za sigurno stanovanje. Pročelja spomeničkih zgrada i dalje su unakažena tzv. grafitima, a najprivlačnije su mete rijetke obnovljene kuće kao ona u Mihanovićevoj, nasuprot Hotela Esplanade. Promet je kaotičan, bez ikakvih znakova poboljšanja i novih prometnih rješenja, a svaka prometna nesreća blokira veliki dio grada. Cijela podsljemenska zona, pretrpana divljom gradnjom i nedostatkom suvisle urbanizacije, slijeva se automobilima na križanje Grškovićeve ulice i Ribnjaka, najuže grlo između sjevernog dijela Zagreba, povijesnog središta i južnih dijelova grada. Kad su na Mirogoju veći pogrebi, kolone automobila protežu se uzduž Mirogojske ceste. U doba najskupljeg goriva u povijesti vozači tapkaju u mjestu, a milijuni potrošeni na benzinskim crpkama sagorijevaju u zrak i zagađuju ga.

Prekrasna Ksaverska dolina unakažena je gradnjom koje bi se postidjele i najneciviliziranije zemlje svijeta. Prebetonirana je memorija grada, pregažene su najvrjednije zelene površine, a prekrasan vrtić na Mihaljevcu, remek-djelo arhitekta Borisa Magaša, novovjekim graditeljskim diletantima nije poslužio ni kao nadahnuće ni kao uzor. Vulgarno profiterstvo sustavno uništava grad.

Spomeničko središte Zagreba, najvećim dijelom nastalo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i između dvaju svjetskih ratova, doima se otužno i pokazuje krajnji nemar prema naslijeđenoj baštini. Teško oštećeno u potresu znatnim je dijelom iseljeno jer više nije ni sigurno ni poželjno za život.

Prvi zagrebački gradonačelnik Janko Knauf (1851. -1857.) i samo neki od njegovih velikih nasljednika na tom položaju – Pavao Hatz (1872. – 1873.), Josip Hoffman (1881. – 1885.), Milan Amruš (1890. – 1892.), Adolf Mošinsky (1892. – 1905.), Vjekoslav Heinzel (1920. – 1928.), Većeslav Holjevac (1952. – 1963.) i Pero Pirker (1963. -1967.) – zacijelo bi imali mnogo razloga za sram kad bi znali tko ih je naslijedio u razdoblju nakon osnutka samostalne Hrvatske, kad je Zagreb postao glavni grad države.

Sramotno razdoblje

Danas nema ničeg lakšeg od upiranja prstom u dva desetljeća Bandićeve vlasti, jedne od najmračnijih u dugoj povijesti Zagreba. Klijentelizam, mreža mafijaških veza, faraonski projekti za zamagljivanje gradskog truleža, nedostatak razvojne strategije i nebrojene političke i gospodarske malformacije, obilježili su mandat najdugovječnijeg zagrebačkog gradonačelnika. Kako nikad nije sve ili crno ili bijelo, u njegovoj je ekipi bila i malobrojna skupina kompetentnih ljudi, koji su – nažalost – poslužili samo kao pokriće i maska sveprisutnom lopovluku. Danas su stigmatizirani kao i cijela Bandićeva koruptivna mreža, čiji su predstavnici poslužili kao važan koalicijski partner aktualnoj vlasti. Bandića više nema, putinovski koncept njegova vladanja postupno pada u zaborav i pravosudno je ad acta, a novoj je gradskoj vlasti idealna prigoda za upiranje prstom u grijehe prošlosti koji bi ih trebali amnestirati od vlastite nesposobnosti, a javnosti objasniti zašto je metropola najzapušteniji grad u Hrvatskoj.

Živimo u zemlji na brzinu sklepane demokracije u kojoj je najvažnije pravo svakog građanina izlazak na slobodne izbore. Ali što su, zapravo, naši „slobodni“ izbori, od državne do lokalne razine? Najprije, pola rezigniranih građana uopće ne izlazi na izbore, a druga polovica ne glasuje ZA novu opciju, nego protiv političkih varalica koje su prethodno iznevjerile njihova očekivanja. I tako već tri desetljeća.

Već je i najvećem glasačkom tupežu postalo jasno da se Bandić morao maknuti s vlasti, ali to se nije dogodilo demokratskim izbornim procesom, nego gradonačelnikovom iznenadnom smrću, što je na trenutak zaprijetilo i koalicijskom mešetarenju u Hrvatskom saboru. Građani/birači spas su potražili u stranci Možemo! koja obećava radikalan otklon od bivše politike. Dovoljno za pobjedu jer je najvažnije zaokružiti NE bivšoj vlasti, a povjerenje dati promjenama, ma kakve bile i tko ih zagovarao. Nitko i ne pomišlja da i od najgoreg katkad može biti gore.

Tko su oni?

Stranka Možemo! preuzima vlast u metropoli. Naš Zagreb više nije Bandićev, nego njihov. A tko su oni? Profesionalni aktivisti bez radnog staža i stručnih kompetencija, poštena čeljad koja će ispraviti sve Bandićeve stranputice i utrti put posve novom razvojnom procesu grada. Pamtimo ih kao ekipu koja se spustila sa stabala u Varšavskoj, gdje su prosvjedovali protiv izgradnje Cvjetnog, jedine interpolacije u središtu grada koju je potpisao ugledni europski arhitekt Boris Podrecca. Jedine reprezentativne interpolacije od 18 zapuštenih zagrebačkih blokova u središtu grada, tzv. štakornjaka. Interpolacije kojom je procvjetao ljupki Cvjetni trg, a kao novi javni prostor otvoren prolaz s Preradovićeva trga u Varšavsku ulicu. Podzemna garaža omogućila je građanima da parkiraju u središtu grada i mogu ponešto kupiti u gotovo opustjelim trgovinama, a ne samo u kontejnerskim šoping-centrima u Jankomiru. Prosvjednike iz Varšavske nije nimalo smetala zgrada poslovnog moćnika u Preradovićevoj ulici, stražnjicom drsko okrenuta Zagrebu, kao izraz prezira prema gradu u kojem si svojim bogatstvom uzurpirao elitni položaj.

Studijom Nenada Fabijanića ‘Integrirani grad I., II., III.’ Predviđeni su parkovi i trgovi, zgrade kulturne, sportske, edukativne i socijalne namjene

Put od stabala u Varšavskoj do Gradskog poglavarstva i Hrvatskog sabora bio je dobro osmišljen. Aktivisti će ozelenjeti ionako zeleni Zagreb, očistiti ga od smeća i regulirati njegov odvoz, suprotstavit će se svemu što utječe na klimatske promjene, građane starije dobi stimulirat će da se voze biciklima i romobilima, a prometnice će pretvoriti u pješačke zone. Kako plemenito, kako usklađeno s odavno proklamiranim svjetskim trendovima! Možemo mi to, samo da su na vlasti pravi ljudi, a ne „bandićevci“ ili, ne daj Bože, stručnjaci koji – za razliku od aktivista – nešto znaju o svom poslu.

Projekti nove vlasti

Nakon godinu dana dosadnog ponavljanja kako „iz Bandićevih ormara neprestano ispadaju novi kosturi“, vrijeme je da se analiziraju razvojni projekti nove vlasti.

Jedan je od njih najava prometne regulacije i parkovnog uređenja Trga Franje Tuđmana, u koje nije uključeno ni jedno stručno ili profesionalno tijelo, a prijedlog je povjeren Vijeću Gradske četvrti Črnomerec. Posve je jasno da iza tog prijedloga – protivnog svim pravilima struke i zakona – stoji nova gradska vlast. 

Potpuno se ignorira činjenica da postoji prvonagrađeni, izvrsni projekt arhitekta prof. dr. Nenada Fabijanića, za koji je dobivena lokacijska dozvola, ali ga je osobno osporio Milan Bandić. Bivši gradonačelnik htio je – još jednim od svojih faraonskih projekata – park potkopati tunelom koji vodi pravcem Ulica Grada Mainza – Ulica baruna Filipovića do Prilaza Gjure Deželića. Time bi se sav promet sa zapadne strane grada usmjeravao u podzemnu garažu na Trgu Republike Hrvatske u središtu grada i time pridonio još većem prometnom kaosu.

Fabijanić je sa svojim suradnikom prof. dr. sc. Damirom Pološkim, internacionalno afirmiranim prometnim stručnjakom, odbio taj prijedlog i onemogućio realizaciju Bandićeve fantazmagorije.

Sadašnji je prijedlog svjedočanstvo metoda nove gradske vlasti, mnogo gorih od Bandićevih. Riječ je o potpunoj nekompetenciji i ignoriranju struka, što se potvrđuje i na primjeru nove pješačke zone u Vlaškoj ulici. Svim tim apsurdnim i populističkim projektima upravlja arhitekt Luka Korlaet, zamjenik gradonačelnika Zagreba, koji u svojem dosadašnjem radu nema nijednu važniju referenciju za urbanističko i prostorno planiranje.

Postavlja se logično pitanje – znaju li gradonačelnik i njegov zamjenik da je urbanističko-arhitektonskih studija Nenada Fabijanića i njegova tima za uređenje prostora od Trga dr. Franje Tuđmana do Trga Krešimira Ćosića, dovršena i predstavljena 2010. godine? Predložen je javni parkovni prospekt od Ilice do središnjeg trešnjevačkog trga, a uvjet tog povezivanja izmještanje je željezničke pruge u podzemni tunel. Izmještanjem pruge dobio bi se duž nje prostrani pojas, a zapušteno, višestruko zagađeno područje postalo bi prostor integracije dosad razdvojenih četvrti.

Studija nazvana „Integrirani grad I., II., III.“, fokusirana na taj oslobođeni prostor, najveći je urbanistički izazov u novijoj povijesti Zagreba. Predviđeni su parkovi i trgovi, zgrade kulturne, sportske, edukativne i socijalne namjene. Studija je temeljena na simultanom arhitektonskom istraživanju, odnosno trodimenzionalnoj vizualizaciji koja se doima kao projekt. Osim detaljne razrade parkovnog prospekta od Ilice do Trešnjevke, studija sadrži i generalni prikaz cijelog urbanog poteza duž pruge, od Črnomerca do Borongaja, te prijedlog novog prometnog rješenja.

Sveučilišna aleja

U drugom dijelu studije „Integrirani grad“ iz 2013. razrađuje se važna sekcija urbanog poteza pruge: nedovršena Sveučilišna aleja s prijedlogom proširenja Fakulteta elektronike i računarstva. Uklanjanje/izmještanje pruge omogućilo bi ne samo završno uređenje Sveučilišne aleje, nego i novi znanstveni, kulturni i socijalni sklop s trgovima i parkovima u Trnju. Studija je prvo cjelovito rješenje prostora od Botaničkog vrta do Ulice grada Vukovara,.

Treći dio studije „Integrirani grad“ iz 2015. godine bavi se područjem bivše tvornice „Janko Gredelj“ u opsegu Branimirova – Držićeva – Vukovarska – Trnjanska – produljena Petrinjska ulica do Glavne pošte. To područje potencijalna je prostorna premosnica između Donjega grada i Trnja, odnosno, između povijesnog središta i dijelom oblikovanog novog središta. Ova studija sadrži cjelovitu viziju tog prostora, zahvaljujući mogućnosti izmještanja pruge iz urbanog područja, pruge koja presijeca grad na dva dijela.

Trodijelna studija „Integrirani grad“ jedinstveni je doprinos rekonstrukciji grada i autentična umjetnička vizija konverzije degradiranog područja u novu kvalitetu. Izvedbom bi se bavio višedisciplinarni tim, u kojem uz Nenada Fabijanića iznimno važnu ulogu ima prometni stručnjak Damir Pološki, ali i drugi stručnjaci uključeni u projekt. Posebne programske studije 2015. izrađene su za pripremu dvaju gradskih projekata – Gredelja i Paromlina.

Projekt uređenja Trga Franje Tuđmana detaljno je razrađen dio studije „Integrirani grad“ (2013.), a 1998. Fabijanić je dobio prvu nagradu za djelomično rješenje Trga, umjesto kojeg je naknadno predložio cjelovito parkovno rješenje. Riječ je o arealu bivše tzv. Rudolfove vojarne (sagrađene 1889., srušene 1976.). Potpuno je sačuvao tlocrt dvorišta vojarne, aleje i pojedinih grupa stabala, usklađujući staro i novo u jedinstveni projekt.

Urbanističko-arhitektonskih studija Nenada Fabijanića za uređenje Trga dr. F. Tuđmana, cjelovito parkovno rješenje

Ali onda se pojavljuju gradonačelnik Tomašević i njegov zamjenik Korlaet, koji kao da su nadahnuti zastrašujućim ostacima bivše zgrade Zagrebačke banke nasuprot Poglavarstva Grada Zagreba, koja podsjeća na ostatke zgrada u Mariupolju. I predstavljaju nam svoju viziju Zagreba, u kojoj pompozno najavljuju preobrazbu Paromlina u novi kulturni centar, a područje devastirane tvornice „Janko Gredelj“ prepuštaju nekim budućim vremenima. Ne zanima ih studija „Integrirani grad“, idealna za dobivanje europskog novca kojim bi se Stari i Novi Zagreb spojili u jedinstvenu cjelinu, što je projekt jednako važan kao i Pelješki most. Jer sve počinje od nove vlasti, kojoj je evolucija nepoznat ili nepriznat pojam. Hrvatskom metropolom zavladali su diletanti.

Posljednji veliki razvojni projekti u Zagrebu ostvareni su uoči Univerzijade 1987. godine. Sve poslije toga, s iznimkom Domovinskog mosta i Bundeka, moglo bi se svrstati u tiho odumiranje grada s tragičnim posljedicama potresa iz 2020. godine.

Zagreb zbilja nema sreće. Možemo bolje, jer ljubav prema gradu u kojem živimo nije usahnula, ali ne možemo s ljudima koji ne poštuju ni znanje, ni struku, ni svoje sugrađane. Oni se ne savjetuju sa Snješkom Knežević, Marijanom Hržićem, Draženom Juračićem, Nenadom Fabijanićem, Puljizom i Medićem, Matekovićem, Ćurkovićem i Zidarićem, Vedranom Ergić i drugim doajenima zagrebačkog urbanizma i arhitekture. Oni su možemokracija, nedostojna i nedorasla vođenju metropole.

Gradske uprave Sv. Nedjelje ili Jastrebarskog za Zagreb su nedostižan model upravljanja, a upropaštavanje metropole trajat će sve dok im netko glasno i autoritativno ne poruči: „Ne Možete više, dosta je bilo!“

Znamo li nekog takvog?