U vruću fotelju gradonačelnika Zagreba zasjeo je u razdoblju kad je grad bio nalik na bačvu koja propušta sa svih strana i prijeti da će iz nje iscuriti i ono malo preostala vina. Ne bi se moglo reći da to nije znao – još manje da je bio iznenađen – jer se sa svojom strankom Možemo! dugo pripremao za osvajanje vlasti i vjerojatno nije očekivao da ga čeka lagodan posao.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević uspio je sa svojom ekipom barem donekle začepiti otvore na bačvi, ali ga je dočekao i mnogo složeniji zadatak: od preostala sadržaja bačve trebalo je napraviti vino kojim će građani Zagreba nazdraviti novoj vlasti i nadati se vedrijoj budućnosti grada. Jer stanovnici

Zagreba, koji već četrdesetak godina čekaju da njihov grad prijeđe u fazu razvoja dostojna metropole, zaslužuju vlast koja ne samo što ne krade, nego ima i jasnu viziju budućnosti. I koja prijašnji lopovluk nije zamijenila kuknjavom nad zatečenim.

Od Univerzijade 1987., kad je Zagreb radikalno promijenio izgled i društveni obrazac, sve do danas napravljeno je malo toga spomena vrijedno. Grad je uglavnom tapkao u mjestu ili se iscrpljivao u faraonskim projektima kao što je sljemenska žičara, a dvadesetak godina Bandićeva vladanja obilježeno je nekontroliranim raspolaganjem golemim gradskim budžetom i ulaganjima u područja koja su donosila izborne glasove za njegovu dugovječnu vladavinu.

Usporedimo li dva desetljeća Bandićeve vladavine s razdobljem uoči Univerzijade, u kojem je Zagreb doživio strateški, graditeljski, restauratorski, ugostiteljski, kulturološki i socijalni preobražaj, suočavamo se s posljedicama jedne od najpromašenijih era u dugoj povijesti Zagreba.

Tapkanje u mjestu

Uspješan razvoj grada uoči Univerzijade nije ni ponovljen ni nastavljen. Iako je to bilo razdoblje inflacije, produbljivanja političke krize u bivšoj državi koja je prethodila skorom raspadu Jugoslavije, Zagreb je zahvaljujući Univerzijadi doživio preobrazbu kao nikad prije i nikad poslije toga. Jednom simpatičnom, ali ipak samo „sletskom“ priredbom mladih, upisao se na kartu svijeta, a manifestacija je proglašena „drugim ilirskim preporodom”.

U razdoblju koje je prethodilo otvaranju Univerzijade u Zagrebu je izgrađeno ili obnovljeno oko 130 objekata, uključujući rekonstrukciju tadašnjeg Trga Republike. Završen je današnji dom Hrvatske radiotelevizije, Cibonina dvorana i Cibonin toranj, vodeni parkovi Mladost i Šalata, obnovljeni su stadioni Dinama i Zagreba, studentska naselja Sava i Cvjetno, hoteli Dubrovnik i Esplanade. Sagrađen je i tramvajski prsten u Novom Zagrebu. Najveća je dobit za Zagreb bila izgradnja sportsko-rekreacijskog centra Jarun, novog središta za rekreaciju, sport i razonodu stanovništva cijeloga grada, djelo arhitekta i urbanista Fedora Wenzlera (1925. – 2008.). Izgrađeni su i olimpijski bazeni u sportskom parku Mladost. Grad je doživio prijevozni preporod izgradnjom Autobusnog kolodvora – danas zapuštenog objekta i jedne od mnogih sramota grada – te obnovom Željezničkog kolodvora. Uređenjem sedamdesetak pročelja u središtu grada, izgradnjom Centra za automatsku obradu podataka (SRCE) i Centra za kulturnu djelatnost omladine u Teslinoj ulici, Zagreb je poprimio nov izgled. Ulice su živnule, kafići postali omiljena okupljališta, a grad je počeo disati životom suvremene metropole. Od Univerzijade (gradonačelnik je tada bio nedavno preminuli dr. Mato Mikić, rođen 1937. u Vidovcima pokraj Požege) do danas u Zagrebu prevladavaju partikularni interesi beskrupuloznih profitera, a nedostatak bilo kakvih suvislih urbanističkih rješenja pogodovao je divljoj gradnji i devastaciji podsljemenske zone, Trešnjevke, Trnja i mnogih drugih četvrti.

Ograničimo li se na posljednjih tridesetak godina, otkako je Zagreb glavni grad samostalne Republike Hrvatske, od čega su dva desetljeća bila Bandićeva vladavina, vidjet ćemo da su od važnijih objekata izgrađeni Muzej suvremene umjetnosti, Arena Zagreb, Muzička akademija, nova stambena četvrt u Strojarskoj ulici i stambeno-poslovna interpolacija Centar Cvjetni na Preradovićevu trgu.

Tome treba dodati završetak gradnje Radničke ceste čime je Domovinski most – jedan od najskupljih infrastrukturnih objekata izgrađenih u novije doba – napokon stavljen u funkciju. Proširen je Jankomirski most i rekonstruiran rotor u Remetincu. Izgrađene su podzemne garaže na Langovu trgu, u Tuškancu i na Kvaternikovu trgu. Uređen je Bundek koji je, uz Jarun i Maksimir, postao omiljena rekreativna zona Zagrepčana. Sportsko-rekreativnoj kulturi grada pridonijela je i izgradnja bazena na Sveticama.

Na Žitnjaku je izgrađen pročistač otpadnih voda o čijoj se cijeni nije prestalo raspravljati sve do danas, a u Ulici Hrvatske bratske zajednice izgrađeni su vodoskoci, prema projektu arhitektice Helene Njirić starom gotovo trideset godina.

Zagreb je napokon – nakon kontejnerskog aerodroma nalik na trgovački centar – dobio suvremenu Zračnu luku Franjo Tuđman.

Grad u rasulu

Što je Tomaševićeva ekipa – osim golemih dugova – zatekla nakon Bandićeva upravljanja gradom, premreženom klijentelizmom i korupcijskim aferama, prema kojem se gradonačelnik s nadimkom „idemo delat!“ odnosio kao prema seoskom imanju u privatnom vlasništvu?

Zagreb u potpunom rasulu, bez jasne vizije urbanog razvoja, grad prepun tzv. crnih rupa, s dotrajalom vodovodnom, toplovodnom i kanalizacijskom mrežom, konstrukcijski narušenim mostovima preko Save, Holdingom kao sjedištem besposličarenja i stvaranja enormnih gubitaka, nedovršenom žičarom, ruglom od Dinamova stadiona, zapuštenim bivšim industrijskim i infrastrukturnim kompleksima kao što su Gredelj, Zagrepčanka, Blok Badel, Cementara u Podsusedu, Velesajam, Paromlin i ruševina od bivšeg sjedišta Zagrebačke banke nasuprot Poglavarstva grada Zagreba.

Slamovi na Martinovki, u Trnju i na rubnim dijelovima grada mogu se usporediti s onima u Rio de Janeiru. Kulturno-povijesna jezgra razorena potresom i unakažena tzv. grafitima, grad zatrpan smećem, reciklažni centar ni na vidiku, kaotičan promet koji priječi normalnu gospodarsku aktivnost… to je naslijeđe Bandićeve vladavine gradom. I ono najbolnije: razočarani, ogorčeni i frustrirani stanovnici koji sa žaljenjem priznaju kako grad u koji se ugurala petina stanovništva Hrvatske, a raspolaže budžetom koji doseže gotovo trećinu državnog proračuna, više nije ugodan za življenje. Bolno, ali istinito.

Začepiti otvore

Sve je to Tomašević znao i prije ustoličenja, jednako kao i većina Zagrepčana, ali se ipak odvažio začepiti otvore na bačvi koja je propuštala na sve strane. Kad je ponovio ono što svi znamo o Holdingu i svim ostalim zagrebačkim holdinzima, prionuo je na posao. Nakon očekivanih otkrića kostura koji ispadaju iz svakog ormara i svakog pisaćeg stola, financijskih dubioza koje ne bi bilo lako riješili ni sanacijskim fondovima Europske unije i nereda koji ne bi počistila ni mnogo bolje organizirana Čistoća, počeo je najavljivati svoju viziju razvoja grada, ne zaboravljajući istaknuti koliko će mu vremena i truda trebati da počisti Bandićev nered. Ukratko i indikativno: još jedan mandat.

Nije Tomašević u tome sam. Ima on ekipu kvalificiranih stručnjaka, među kojima se ističe njegov zamjenik Luka Korlaet koji je s nekoliko radikalnih zahvata već potvrdio svoj stručni kredibilitet. Prvi mu je pothvat bio onaj „ficlek“ pješačke zone između Palmotićeve i Draškovićeve ulice. Ružnim betonskim žardinjerama i besmislenim pozicioniranjem u ionako uskom prometnom grlu izazvao je dodatni prometni kaos i razbjesnio Zagrepčane. Drugi mu je pothvat biciklistička staza u Deželićevoj ulici, kojom je automobilima oduzeo jednu prometnu traku, a zahvat opravdao potrebom da se u gradskom prometu preferiraju bicikli.

Da se njegov šef Tomašević umjesto biciklom vozi kočijom, Luka Korlaet bi u središtu grada vjerojatno izgradio stazu za promet kočijama. Zamjenik gradonačelnika nije shvatio da se od Zagreba preko noći ne može napraviti Amsterdam i da uvođenje bicikla i romobila u gradski promet, iako poželjno, ne počinje nasilništvom na kolnicima i pločnicima, nego ciljanom i postupnom edukacijom (mladih) ljudi o prednostima takvog kretanja gradom.

Jedna od ishitrenih mjera nove gradske vlasti – ona o naknadama roditeljima-odgojiteljima – već se pokazala nepromišljenom i dijelom umotvorine „svijet počinje s nama“. Ili – narodski rečeno – „trčanje pred rudo“. Polako, dečki, na bačvi treba začepiti rupu po rupu, jer pokušate li sve odjednom, iscurit će i ono malo preostalog.

Ne sumnjam u dobronamjernost ideje o novom načinu zbrinjavanja otpada, ali tek će praksa pokazati koliko je ideja ostvariva, opravdana i pravedna za sve odlagatelje otpadnih tvari. I u tom slučaju edukacija stanovništva, od školaraca do odraslih, važnija je od raznobojnih plastičnih spremnika. Dok dio građana istresa smeće kroz prozor, vlasnici kućnih ljubimaca ne rabe vrećice za skupljanje izmeta, a pušači prazne pepeljare na mjestima gdje im je parkiran automobil, teško je vjerovati u „Beli Zagreb grad“. I u primjenu urbane kulture stanovnika s ruralnim navikama življenja pa tako i u Tomaševićevu „smetlarsku“ revoluciju.

Čekaju se projekti

Ako je dolaskom Tomaševića i njegove ekipe na čelo hrvatske metropole prekinut serijal lopovluka, od najskupljeg javnog zahoda na svijetu do pročistača otpadnih voda i žičare kapacitirane za alpska skijališta, tek sada slijedi ono najvažnije: predočenje vizije budućeg Zagreba. Čekaju se projekti koji će pridonijeti dobrobiti zajednice i pojedinaca i pomaknuti Zagreb s točke na kojoj je zastao nakon Univerzijade 1987. Za tako zahtjevnu zadaću potrebni su najbolji stručnjaci, a to znači da Tomašević ne bi smio računati samo na ljude s etiketom Možemo!, uvjerene da ovaj grad počinje s njima i njihovom genijalnošću.

Tomašević i suradnici trebali bi se podrobnije obavijestiti o davnim velikanima na čelu Zagreba. Morali bi znati kako su djelovali Janko Kamauf (prvi gradonačelnik Zagreba), Milan Amruš, Adolf Mošinsky, Vjekoslav Heinzel, Većeslav Holjevac, Pero Pirker i mnogi drugi ugledni gradonačelnici usredotočeni na boljitak grada. Trebali bi pročitati knjige, studije i znanstvene radove dr. sc. Snješke Knežević, naše najuglednije povjesničarke umjetnosti enciklopedijskog znanja, vrsne poznavateljice zagrebačkog urbanizma i arhitekture koja nas je zadužila knjigama nemjerljive vrijednosti, od studije o Milanu Lenuciju i Zelenoj potkovi do knjige o doprinosu Židova razvoju Zagreba. Trebali bi zamoliti savjete i pomoć uglednih arhitekata kao što su Marijan Hržić, Dražen Juračić, Nenad Fabijanić, Andrija Rusan i mnogi drugi. Trebali bi… ako im njihova pamet nije sasvim dovoljna.

Trodijelni grad Zagreb, ispresijecan željezničkom prugom i Savom, vapi za stručnjacima najviše razine, međunarodnim natječajima i mobilizacijom građana odanih gradu koji će zajedničkim snagama pomoći da metropola postane cjelovita urbana sredina po uzoru na druge srednjoeuropske gradove.

Zagreb vapi za urbanistima, vrhunskima planerima, arhitektima, građevinarima, konzervatorima i povjesničarima umjetnosti, kulturnjacima i sportskim stručnjacima koji bi multidisciplinarnim djelovanjem gradu otvorili vrata budućnosti. Nadam se da Tomašević ne misli da sve te ljude ima u svojim stranačkim redovima. Članska iskaznica stranke Možemo! nije nikakvo jamstvo da će dojučerašnje klijentelističko gnijezdo biti pretvoreno u suvremenu metropolu.

Skupštinske piljarice

Za upravljanje Zagrebom iznimno je važno djelovanje Gradske skupštine koja u ovom trenutku, pretvorena u jalovu brbljaonicu, nalikuje na tržnicu posvađanih piljarica. Sasvim po uzoru na hrvatski parlament. Tomašević bi trebao angažirati volontere koji bi prebrojali godine radnog staža članova Gradske uprave i Gradske skupštine u nekom ozbiljno valoriziranom poslu.

Najprije bi trebalo uspostaviti jasnu razliku između „hoćemo!“ i „možemo li?“. „Idemo delat!“ više ne pali: građani žele znati tko i kako „dela“ i čijem je nadzoru „delanje“ podvrgnuto. Ako Tomašević smatra da njegov zamjenik Luka Korlaet, sa svojim ishitrenim idejama, može biti njegov Milan Lenuci, onda je najbolje sjesti na prvi bicikl i napustiti grad koji toliko volimo. I popiti posljednje kapi vina preostale iz bačve koja propušta na sve strane.