Na zidiću pokraj moje zgrade, neovisno o vremenskim prilikama, dio dana sjedi Nusret, postariji čovjek prema kojem život nije bio nimalo milostiv i koji se pri hodu podupire štapom. Stanari mu donose prazne boce od vina, gazirane vode i jogurta. Nusret je vrlo pristojan, pozdravlja sve stanare koji mu uzvraćaju pozdrav, a katkad ga u prolazu zapitaju: „Kako je?“. Mahne rukom i odgovara uvijek na isti način: „Dobro je.“ Nikad nikakve žalopojke. Pažljivo razvrstava boce u vreće, potom ih stavlja u kolica i odvozi u trgovinu gdje dobiva povratnu naknadu.

Prije nekoliko dana, posve neočekivano, pita me je li istina da u nas ima milijardera, malo zamuckujući dok izgovara u njegovu slučaju teško izgovorljivu riječ. Zatečen u prolazu, odgovaram mu: „Ima, ima…“

U svijetu siromaštva, u kojem živi i naš kvartovski sakupljač boca, do kojeg je – tko zna odakle – doprla informacija o milijarderima, taj pojam zvuči nestvarno. Nisam siguran razumije li ga uopće ili ga svrstava među one „Marsijanci se spustili na Zemlju“.

Ipak, moj je odgovor sakupljaču boca bio istinit, temeljen na statističkim pokazateljima Hrvatske narodne banke. Depoziti građana u hrvatskim bankama do kraja kolovoza 2022. iznosili su 263,4 milijarde kuna, što je 9,4 posto više nego u istom razdoblju prošle godine. Trend rasta depozita kontinuirano se nastavlja i do kraja godine – zahvaljujući i pristupanju euro području – vjerojatno će se znatno povećati.

Istodobno, jedna druga, jako utišana statistika upozorava da je svaki peti stanovnik Hrvatske siromah. Tih 20 posto stanovništva nimalo ne tješi to što se 13. studenoga u svijetu i u nas obilježava Dan siromaštva.

Goleme razlike

Statističari su izračunali da prosječno svaki građanin Hrvatske ima ušteđevinu od, otprilike, 10.000 eura. Najveća je prosječna ušteda u Istarskoj županiji, oko 107.000 kuna po stanovniku, u Zagrebu – u kojem je pohranjeno gotovo 30 posto svih depozita – oko 100.000 kuna, u primorskim županijama oko 90.000 kuna, a najmanja je u Vukovarsko-srijemskoj županiji, oko 29.000 kuna po stanovniku. Depoziti građana u razvijenim područjima zemlje gotovo su četiri puta veći nego u slabije razvijenim županijama, što govori o dramatičnoj razvojnoj neravnomjernosti u Hrvatskoj.

Ipak, statistički su pokazatelji nepotpuni i stoga nepouzdani jer nemamo uvid koliko je love pohranjeno u madracima i čarapama. Štediše tog tipa ne vjeruju ni bankama ni državi. Jedinu opasnost vide u glodavcima koji bi mogli nanjušiti lovu u kućnim zakutcima, a nešto manju u kriminalcima koji imaju razvijenu mrežu praćenja kućnih štediša, osobito među starijom populacijom pa je samo pitanje vremena kad će navratiti kod neopreznih. Sigurno ima i mnogo onih koji su ušteđevinu stekli slalomom kroz hrvatske nesređene gospodarske i financijske prilike pa smatraju kako je „crnu lovu“ pametnije skrivati kod kuće, nego je pohranjivati u bankama koje ionako služe samo kao sef, a ne kao poticatelj štednje koji će štediše nagraditi makar najskromnijom kamatom.

Mrtvi kapitali

S druge pak strane, što nam govori enormna štednja građana, evidentirana u bankama? Dobro poznatu istinu o tome da u Hrvatskoj ima gomila novca, neravnomjerno raspoređena na bogataše i sirotinju utišanu do nepostojanja, koja se hrani u pučkim kuhinjama, prekapa po kontejnerima, prosjači na ulicama, živi u privremenim nastambama na potresom pogođenom području i smrzava se u nezagrijanim stanovima.

Omjeri te socijalne nejednakosti nisu iskazani ni u jednom statističkom izvještaju o depozitima građana u bankama, a još je veća enigma „čaraparenje love“. Jedno im je ipak zajedničko: i bankovni depoziti i madrac-lova mrtvi su kapitali u siromašnoj zemlji koja tone u recesiju, a šire pučanstvo u kuknjavu zbog ubrzana rasta cijena energenata i prehrambenih proizvoda.

Neoplođeni novac siguran je put u financijsku sterilnost, što pak ukazuje na izostanak poticajne investicijske klime koja bi građane motivirala na ulaganje u poslovne djelatnosti koje bi donosile profit, stvarale novu vrijednost, pogodovale zapošljavanju i obuzdale masovno iseljavanje.

Tko se pravi lud?

Država naoko nema ništa s tim, jer nema pravo zadirati u odluke građana hoće li svoj novac hibernirati za „bolja vremena“ ili će ga aktivirati na financijskom tržištu. Ali država je kreator pravno-financijsko-poreznog okvira za koji građani procjenjuju je li poticajan ili nepoticajan, isplativ ili neisplativ za ulaganja. Sudeći po golemim depozitima i umrtvljenoj štednji, građani nemaju povjerenja u državne institucije i njihove razvojne programe koji bi trebali biti temeljeni na pravnoj sigurnosti.

Ako su jedina ulaganja koja se doimaju isplativima sportske kladionice, rentijerstvo, pekare i kafići, onda su investicije u proizvodnju – možda s iznimkom proizvodnje hrane, razvoja digitalne industrije i obnovljivih izvora energije – izjednačene s poslovnom eutanazijom.

Država bi jasno definiranom gospodarskom i financijskom politikom trebala pronaći izlaz iz „bermudskog trokuta“ koji tvore golemi depoziti građana, nedostatak investicija i široko rasprostranjeno siromaštvo. Možda je to pretjerano očekivati od države kojoj čak 35.912 pravnih osoba, građana i samostalnih djelatnika duguje 8,55 milijardi kuna poreza, doprinosa, carina, trošarina i ostalih davanja. Dok neke građane država ovršuje za dugovanje od nekoliko tisuća kuna, drugima gleda kroz prste i samo što ne kleči pred njima moleći ih da plate svoje dugovanje.

Zato mi je jasno zašto Nusret, sakupljač boca ispred moje zgrade, na pitanje „Kako je?“, redovito odgovara „Dobro je“. Nikad se ni na što ne žali, vjerojatno svjestan da bi moglo biti i gore.