Oni bi – voljom građana izabrani na slobodnim i demokratskim izborima – trebali biti najbolji od nas. Uzor vrijedan divljenja, primjer i poticaj svima ostalima. Jer oni su izabrani predstavnici naroda, zastupnici u Hrvatskom saboru i samim tim politička i društvena elita. Na prisezi su se obvezali da će sav svoj umni potencijal staviti u službu naroda i svojski se zalagati za boljitak nacije.

I, što se dogodilo u međuvremenu?

Sjeli su u saborske klupe, dolaze na posao kad im se prohtije, imaju najduže godišnje odmore u Hrvatskoj, s obzirom na radni učinak primaju najviše plaće, a imat će i najviše mirovine. A koliko im tek vrijedi trijumfalni osjećaj da svome narodu daju „sve od sebe“, bolje i od najboljeg?

Što nam, nakon slatkorječivih predizbornih obećanja, glasačkog povjerenja i saborske prisege, pružaju zauzvrat? Čime nagrađuju našu vjeru i nadu da će se svim svojim umijećima zalagati za dobrobit zajednice?

Visokom školom prostakluka. Kao da su ih educirale ekstremne skupine Bad Blue Boysa, Torcide ili Armade, sklone verbalnom i fizičkom nasilju. Dosegnuli su vrhunac nekulturne komunikacije, pretvorivši Hrvatski sabor u mjesto neartikulirana nadglasavanja i čašćenja uvredama, lansirnu rampu pučkih dosjetaka, neumjesnih metafora i trivijalnih (ne)duhovitosti.

Televizijske postaje pažljivo selekcioniraju najveće prostakluke i uvrštavaju ih u program kao saborske bizarnosti, pretpostavljajući kako one najviše zanimaju i uveseljavaju gledateljstvo. I ne pomišljaju na to da dio gledatelja, pripadnika i zagovornika građanske kulture isključuje emitiranje kad se najavljuje prilog o „burnoj saborskoj raspravi“. Protagonisti te „burne scene“ znaju da su svojim prostaklukom rezervirali mjesto u saborskim izvješćima, a kako im je politička estradnost glavni cilj zastupničkog trabunjanja, osjećaju se kao parlamentarne zvijezde i u tome uživaju.

Surogati narodnih zastupnika

Ni trenutka se ne želim baviti sadržajem njihovih zastupničkih ispada, a još manje stranački ih diferencirati, jer sve je to isto jato surogatnih narodnih zastupnika koji nisu ovladali ni abecedom kulture komuniciranja. Najveće su žrtve među njima – stigmatizirane općim saborskim ozračjem – oni rijetki pristojni govornici u koje nikad nisu uperene televizijske kamere i koji svojom uljuđenošću pripadaju nezapaženim i marginalnim narodnim predstavnicima. A najmudriji su oni koji šute i primaju plaću za svoju „omertu“, doimajući se kao pričuvni zastupnički sastav koji će na teren istrčati tek kad ovisnici o mikrofonu ostanu bez glasa.

Nedostatak kulture komuniciranja u Hrvatskom saboru jasan je pokazatelj kako je u najvišem tijelu zakonodavne vlasti u Hrvatskoj obezvrijeđena građanska kultura. Neovisno o tome je li ustuknula ili je nadglasana, građanska kultura istisnuta je na marginu društvenog i političkog života. Ne mislim da bi se zastupnici u Saboru jedni drugima trebali obraćati kao Relja Bašić „milostivama“ u kultnom filmu Kreše Golika „Tko pjeva zlo ne misli“, ali sam uvjeren da uličarskom jeziku, pučkim dosjetkama i parlamentarnom talibanizmu nije mjesto u povijesnom hramu hrvatske državnosti.

Mnogi će upozoriti da takav način parlamentarnog ponašanja nije nepoznanica ni u mnogo starijim i razvijenijim demokracijama, primjerice u engleskom ili talijanskom parlamentu, u kojem su žustre rasprave katkad na rubu fizičkog incidenta, ali ne mislim da bi to trebalo biti opravdanje za naše najokorjelije bukače. Iskreno me žalosti što su se tom muškom prostakluku i bahatluku priklonile i neke parlamentarke koje u izricanju svojih stavova gube dostojanstvo, čak i ženstvenost, ponašajući se kao radikalne predvodnice verbalne agresije. Posve nalik na svoje muške kolege.

Kapilarno širenje prostakluka

Obrasci komunikacijskog prostakluka iz Hrvatskog sabora kapilarno se šire prema drugim društvenim sredinama. Ako se tako ponašaju zastupnici u Saboru, navodno pomno birani dijelovi društva, zašto se čuditi vršnjačkom, obiteljskom ili stadionskom nasilju? Spušten na niže razine, potkrijepljen alkoholom i osnažen alatima nasilja, prostakluk nerijetko završava ljudskim tragedijama. Ako predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković krajnjim naporom i sa svim ovlastima koje su mu na raspolaganju, jedva obuzdava goropadnike u saborskim klupama, kako možemo očekivati od ravnatelja škole ili čuvara reda na stadionima da će obuzdati verbalno ili fizičko nasilje maloljetnika koji će uskoro biti potencijalni protagonisti obiteljskog nasilja? Ako su uzori na Markovu trgu, zašto se čudimo dogovorenim obračunima ekstremnih skupina Dinamovih i Hajdukovih „navijača“ na autocestama? Zbog njihovih izgreda odani navijači u strahu zaobilaze stadione, a njihovi omiljeni klubovi – zbog navijačkog divljanja drastično kažnjavani – uplaćuju stotine tisuća franaka u blagajnu UEFA-e. „Privrženost“ omiljenu klubu očito nema granica.

Kultura komuniciranja preduvjet je uređenog društva u kojem se verbalna i svaka druga agresija strogo kažnjava. Predvodnici prostakluka u Hrvatskom saboru ne bi smjeli biti glavni likovi medijskih izvješća jer se time samo ohrabruje njihov primitivizam i pokazuje da nam je borba za građansku kulturu posve nevažna.

Žalosno je što se sužava prostor za pristojne ljude, dobro odgojenu djecu, uzorne sportaše i uljuđene i odmjerene estradne umjetnike, a ohrabruju verbalni izgrednici nadahnuti ponašanjima u krovnoj državnoj instituciji – Hrvatskom saboru. Nedavno su u Saboru, organiziranom medicinskom akcijom, zastupnicima mjerili krvni tlak. Rezultati mjerenja pokazali su da je većini zastupnika – a da oni to uopće nisu očekivali – krvni tlak povišen. Objašnjavali su to stresnim i napornim poslom kojim se bave. Prostakluk je, dakle, stresniji nego što smo pretpostavljali.

Neslužbeno doznajemo da su im liječnici preporučili da u saborskim raspravama smanje doživljaj, stišaju strasti i kontroliraju koleričnost. Preporučili su im i svakodnevnu terapiju – vježbanje komunikacijske kulture. Zadaća nije laka, ali zastupnici naroda – znajući koliko su narodu važni – žrtvovat će se za poboljšanje svog zdravstvenog stanja. Kako? Smanjit će razinu prostakluka u Hrvatskom saboru na podnošljivu razinu i tako regulirati svoj krvni tlak. I ne samo svoj.