Posjet predsjednika Zorana Milanovića Čileu najbolji mu je državnički potez od preuzimanja predsjedničke dužnosti 2020. Dijelu hrvatske javnosti, koja sve zna o periferijskim tučnjavama, influencericama ili pojeftinjenjima u trgovačkim centrima, promaknula je važnost predsjednikova posjeta za Hrvatsku najvažnijoj južnoameričkoj zemlji.

U Argentini živi oko 300.000 Hrvata, u Čileu oko 200.000, u Brazilu oko 80.000, u Boliviji oko 10.000, u Peruu i Venezueli oko 6000, a u Kolumbiji, Ekvadoru, Paragvaju i Urugvaju oko 5000.

Predsjednik Milanović susreo se s 36-godišnjim Gabrielom Borićem Fontom, predsjednikom Čilea podrijetlom s Ugljana. Njegov pradjed Ive Borić stigao je u Punta Arenas oko 1885. Useljavanje Hrvata u Čile, u kojem ih je danas s potomcima oko 200.000, paradigmatično je za cjelokupnu hrvatsku dijasporu u svijetu, još jednu Hrvatsku razasutu cijelim planetom.

Most između dviju zemalja

Za posjeta Antofagasti, u kojoj postoji Hrvatski dom, sportski klub Sokol i vatrogasno društvo Bomba Croata, utemeljeno 1892., predsjednik Milanović susreo se s više od 150-ero Hrvata, istaknuvši njihov golem doprinos u Domovinskom ratu. Društvo Sociedad Croata, najstariju hrvatsku udrugu u Čileu, 1894. godine utemeljili su hrvatski iseljenici, većinom prispjeli s Brača. Hrvatska zajednica ima velik utjecaj u suvremenom čileanskom društvu i most je između dviju prijateljskih zemalja.

Zadivljen ulogom i položajem Hrvata u čileanskom društvu, ali i vezama čak četvrtog naraštaja iseljenika s Hrvatskom, Milanović ih pozvao da posjećuju domovinu svojih predaka i jačaju skromne gospodarske odnose dviju zemalja.

Posjet reaktualizira vječitu temu odnosa domovinske i iseljene Hrvatske. Iseljeničko ljudsko blago, najveći hrvatski neiskorišteni kapital, od osnutka države do danas obavijen je političkim licemjerjem. Fantazmagorije o „sjedinjenju domovinske i iseljene Hrvatske“ slomljene su na pretvorbenoj grabeži u začecima osnivanja države. Da su se iseljenici prekaljeni u kapitalizmu počeli vraćati u domovinu, što bi ostalo domaćim predatorima koji su otimali sve vrijedno preostalo od socijalizma?

Svoji na tuđem

Iseljavanje nije zaustavljeno ni nakon osamostaljenja, kad smo postali „svoji na svome“. Zemlju napuštaju najstručniji kadrovi koji su trebali biti budućnost zemlje. Mnogi od njih odselili su se u nekad siromašnu Irsku, procvalu potkraj 80-ih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući ulozi Garreta FitzGeralda, irskog premijera od 1981. do 1987.

FitzGerald nije čekao da irska dijaspora pokuca na njegova vrata, nego joj je pošao ususret i – obilazeći irske zajednice u svijetu – obrazlagao plan obnove gospodarstva i ulogu koju im je namijenio.

Irska je po iseljavanju do tada bila slična Hrvatskoj. U vrijeme FitzGeralda u Irsku se vratilo oko 300.000 iseljenika, što je pridonijelo prijenosu znanja i kapitala stečena u inozemstvu, oporavku gospodarstva i političkoj stabilnosti. Irsko i hrvatsko domoljublje i želja za povratkom u domovinu bili su gotovo istovjetni, a uspješni irski recept bio je primjenjiv i u nas.

Krivnju za neostvareno sjedinjenje domovinske i iseljene Hrvatske snosi hrvatska država. Nije napravila gotovo ništa da se dijaspora – koja je napustila bivšu državu zbog gospodarskih i političkih razloga – vrati u domovinu. Val iseljavanja nije zaustavljen do danas.

Premijer Plenković objašnjava: “Oko 230.000 Hrvata iskoristilo je svoje pravo slobodnog kretanja ljudi, jer su plaće drugdje veće. Ali smatram da je to iseljavanje drugačije od onog nakon Prvog ili Drugog svjetskog rata, ili 1960-ih: ovaj put riječ je o ljudima koji odlaze, ali se planiraju vratiti.“

Domoljubna dijaspora

Bez pomoći iseljenika danas ne bi bilo Republike Hrvatske. Bez ljudske i financijske pomoći dijaspore ne bismo odoljeli velikosrpskoj agresiji. Iseljenici su vjerovali da poduzetničkim iskustvom u zemljama tržišnog gospodarstva i stečenim kapitalom mogu pridonijeti oporavku ratom razorene zemlje.

No još u doba rata pojavili su se domaći lovci u mutnom i u sramotnoj pretvorbi društvenog vlasništva razgrabili komunističko naslijeđe. Umjesto da nacionalna imovina bude ponuđena hrvatskim iseljenicima, završila je u rukama domaćih grabežljivaca.

Iskusni iseljenici ubrzo su razotkrili prijevaru, a mnogi su se nakon razočaranja vratili odakle su došli. U Hrvatsku se vratilo nekoliko njih i – umjesto ulaganja u proizvodnju – ugnijezdili su se u državnim službama. Nitko od njih nije svoj kapital uložio u proizvodni pogon u nekoj nerazvijenoj regiji.

Kad hrvatski političari ponavljaju frazu o potrebi sjedinjenja iseljene i domovinske Hrvatske, koje bi trebalo omogućiti ulaganje koje ne priječi nesređeno pravosuđe, nabujala birokracija i korupcijska mreža, trebalo bi ih upitati jesu li pročitali knjige bivšeg irskog premijera FitzGeralda. Čovjeka koji je imao predodžbu i istinski volio svoju zemlju, stvorivši uvjete gospodarskog razvoja koji danas privlače mlade iz mnogih zemalja, uključujući i Hrvatsku.

Predsjednik Milanović posjetio je zemlju u kojoj živi oko 200.000 pretežito dobrostojećih Hrvata. Grupa Lukšić, jedna od najbogatijih u Čileu, koju je utemeljio Androniko Lukšić podrijetlom s Brača, ima u svom vlasništvu banke, rudnike, pivovare i nekretnine, a u Hrvatskoj Jadranske luksuzne hotele. Vrijednost kompanije procjenjuje se na više od 13 milijardi dolara.

Milanovićev posjet Čileu mogao bi biti prekretnica u hrvatskom odnosu prema iseljeništvu. Ali pod jednim uvjetom: da predsjednik države i premijer sjednu za stol i kao odgovorni državnici dogovore može li Hrvatska frazu o „sjedinjenju domovinske i iseljenje Hrvatske“ pretvoriti i suvisli državni projekt.

U međuvremenu je dokinuto dvostruko oporezivanje sa SAD-om, hrvatski nogometaši prepoznati su u svijetu kao sportski fenomen, a crveno-bijele kockice postale su svjetski brend. Šanse postoje. Hoćemo li ih znati iskoristiti ili ćemo i dalje lupetati fraze „o sjedinjenju domovinske i iseljene Hrvatske“, obilježavajući tako 30. obljetnicu varanja vlastita naroda?