Kad završi ova turistička sezona, zbrojit ćemo sve prolaske kroz naplatne kućice, sva slijetanja u zrakoplovne luke, sva noćenja i sve fiskalizirane račune te naposljetku – zadovoljni i ponosni – zaključiti da je bila uspješna, po svemu sudeći uspješnija i od ovogodišnje ciljne mete, sad već legendarne 2019. godine. To s pravom pobuđuje optimizam da u turističkom sektoru, našoj vodećoj gospodarskoj grani, dogodine možemo još više napredovati i postići još bolje rezultate. Optimizam nam je potrebniji nego ikad, osobito uoči energetski neizvjesne zime, zahuktale inflacije i straha od nepredvidivih posljedica ratnog stanja na istoku Europe.

Turizam je gospodarska grana od koje se s pravom očekuju vrhunski rezultati jer se temelji na bogomdanim ljepotama naše obale i otoka, izvrsnim autocestama, napokon suvremeno uređenim zračnim lukama u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, Pelješkom mostu kojim je zemlja sjedinjena u jedinstven teritorij, ali i na raznovrsnoj gastronomskoj, enološkoj, rekreativnoj i još nedovoljno iskorištenoj kulturnoj ponudi. Jedina je otegotna okolnost turističkog razvoja nedostatak kvalificirane radne snage, osobito one potrebne elitnom turizmu.

Turizam nije bankomat

Ipak, kad zbrajamo milijarde eura priskrbljene turizmom, ne bismo smjeli smetnuti s uma i popratne učinke ubrzana turističkog razvoja koji – izmakne li kontroli – prijeti kobnim posljedicama. Turizam nije bankomat za punjenje državnog proračuna ni „zlatna koka“ spretnih rentijera, nego disciplina koja zahtijeva studiozan, znanstveni pristup u svakom njegovu razvojnom aspektu. Za sociologiju, ekologiju, arhitekturu, psihologiju, agronomiju i mnoge druge znanstvene discipline u turizmu je mnogo posla.

Najprije se moramo podsjetiti da smo sa svojih 56.594 četvornih kilometara površine jedna od manjih zemalja u Europskoj uniji, primjerice 10 puta manji od Francuske, 9 puta manji od Španjolske, i6 puta manji od Italije, 2 i pol puta manji od Grčke, 2 puta manji od Bugarske i gotovo dva puta manji od Portugala. Navodim samo zemlje koje kao i mi ambiciozno razvijaju ljetni turizam, a namjerno izostavljam turističke velesile kao što su Austrija, Češka, Njemačka itd. koje razvijaju tzv. kopneni i zimski turizam. I po prihodima znatno nadmašuju našu tzv. turističku žetvu, što je jedna od nakaradnijih sintagma nalijepljenih na turističku djelatnost.

Čovjek i prostor

Veličina države nije mjerilo potencijala turističkog razvoja, ali ukazuje na najvažniji unutarnji problem svake turistički orijentirane zemlje, sadržan u sintagmi „Čovjek i prostor“, što je i naziv časopisa osnovana 1954., u nakladi nekadašnjeg Udruženja arhitekata Hrvatske, a danas Društva arhitekata Zagreba. U simboličnom smislu trebali bismo se češće sjetiti značenja naziva tog časopisa i nastojati proniknuti u njegov dublji smisao, osobito kad je riječ o turizmu.

U zemlji skromne površine prostor je najveća dragocjenost, a ključno je pitanje našeg turizma kako se prema njemu odnosimo i nismo li ga olako prepustili kandžama pohlepe i profita. Jesmo li razlučili privatne interese od interesa zajednice i nadziremo li agresivne pokušaje da se zajedničko dobro pretvori u privatno i samim tim nedodirljivo vlasništvo?

‘Osim brojanja noćenja i fiskaliziranih računa, ali i milijardI eura priskrbljenIH turizmom – treba gledati mnogo kompleksnije od sezonskog trijumfalizma’. FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

Prostor je najvrjednije što imamo i nije vlasništvo samo ove generacije. Ugledni arhitekt Branko Silađin smatra da Zajednica može biti uspješna samo ako uspostavi primjeren odnos prema Prostoru, a svaka se osobna uspješnost – kojoj je cilj kvalitetan i siguran život – mjeri uspješnošću Zajednice kojoj pripada. Prebetoniramo li naše veličanstvene krajolike, apartmaniziramo li obalu i otoke – a na najboljem smo putu da to i ostvarimo – izgubit ćemo i sebe i zajednicu. Tada više nećemo moći govoriti o zemlji „Full of Life“, nego o zemlji mrtvih duša koju su znatnim dijelom pokupovali stranci ili zemlji nepovratno suprotstavljenog privatnog i javnog interesa.

Prostor je najvrjednije što imamo i nije vlasništvo samo ove generacije. Razmišljamo li o našim potomcima koji bi – jednako kao i mi u razdoblju siromaštva neusporediva s današnjicom – htjeli uživati u blagodatima našeg mora i naših prekrasnih krajolika koje s nemalim čuđenjem otkriva cijeli svijet, osobito otkako smo članica Europske unije, što nas čvrsto pozicionira na turističkoj karti svijeta?

Dug je proces sazrijevanja kolektivne svijesti o tome kako povećanje smještajnih kvadrata ne mora nužno značiti i povećanje kvalitete življenja. Na mnogim dijelovima obale prevladava mišljenje kako je iznajmljivanje što više zaposjednuta prostora jedini poželjni oblik privređivanja, a sve ostale djelatnosti u drugom su planu. Umjesto proizvođača roba i usluga, potrebnih i domaćem stanovništvu i turistima, postajemo rentijeri ili težimo onome što su stariji naraštaji nazivali „kruhom bez motike“. Istodobno, dijelovi zemlje zapostavljeni neravnomjernim gospodarskim razvojem zjape prazni, a turizam se silovito gura „u prvi red do mora“, nastojeći betonirati do jučer djevičansku prirodu.

Nekontrolirana gradnja

Najveća je opasnost u nagloj turističkoj ekspanziji nekontrolirana gradnja nakaradnih kuća kojima vlasnici, najčešće iz kategorije novopečenih bogataša, obezvređuju tradicionalno mediteransko graditeljstvo i Disneyland-arhitekturom unakazuju prostor, što nas opet potiče na razmatranje pojma „Čovjek i prostor“, koji bi trebao biti ishodišna točka svakog promišljanja o turizmu.

Tzv. divlja gradnja u nezaustavljivu bahaćenju i bezobrazluku proširila se sve do prisvajanja uvala i pomorskog dobra. Tzv. institucije nemoćno šire ruke jer su uzurpatori prostora koji bi trebao biti zajedničko dobro nedodirljivi moćnici. Katkad se u njih upire prstom, uglavnom medijskom prozivkom, ali oni zapravo uopće nisu važni, a ni jedini krivci što je „divlja gradnja“ dosegnula razmjere kad je državi bilo najlakše ozakoniti divljaštvo i narugati se svima onima koji su poštujući prostor gradili po zakonu i utvrđenim pravilima.

Isključivi krivci su lokalne zajednice koje to dopuštaju. Općine, gradovi, županije i svi krakovi državne hobotnice kojima bi temeljna obveza trebala biti obrana prostora od najezde graditeljskog divljaštva, propisivanje i nadziranje arhitektonskih rješenja i graditeljske izvedbe. Učinkovita djelatnost zapinje na neznanju, klijentelizmu, korupciji, podmićivanju, pogodovanju i drugim oblicima uobičajena funkcioniranja lokalnih samouprava.

Ne želimo znati tko je anonimni graditelj koji je kuću gradio po nacrtima za gradnju Lego-dvorca s kupolama, tornjićima i lukovima, ali nas zanima tko mu je to odobrio. Jer najprije treba srušiti tog korumpiranog općinskog diverzanta, a tek potom nakaradnost koju je odobrio rođaku, susjedu ili kumu, dobivši valjda nešto i zauzvrat.

Samoproglašene turističke djelatnike, uzurpatore prostora koji bi trebao pripadati zajednici, dakle svim građanima ove prelijepe zemlje, trebalo bi onemogućiti da nas betoniraju, asfaltiraju i armiraju svojom neutaživom pohlepom u borbi za profit.

Kad bismo imali volje, znanja, sposobnosti i nadasve političke volje, pogledali bismo s koliko je respekta i etike poznata pomorska zemlja Austro-Ugarska Monarhija prije stotinjak godina gradila Opatiju i Lungomare prema Voloskom i Lovranu, prema projektu arhitekta Carla Seidla koji je duboko poštovao Čovjeka, Prostor i prirodne vrijednosti Liburnije. Postoji li ijedan sličan primjer na Jadranu? Uspoređuje li ga itko s rivijerom od Splita do Omiša?

Izgradnjom Pelješkog mosta, epohalno važnim projektom za sjedinjenje državnog teritorija, otvorili smo i put prema nekretninskom grabežu. U području koje gravitira mostu četvorni metar zemljišta poskupio je čak 40-ak puta. Miješalice betona već su u pripremi da nasrnu na djevičanski pelješki krajolik.

Veliki Arhitekt Nikola Bašić nada se kako se ni s jedne ni s druge strane mosta neće izgraditi ekskluzivni turistički resorti, artificijelna mjesta sablasne izvansezonske pustoši, ograđena mjesta prikrivene kolonizacije i jednokratnog konzumerističkog preuzimanja našeg najvrjednijeg bogatstva – nacionalnog prostora.

Sve su to signali da – osim evidentiranja turista koji prolaze naplatnim kućicama, brojanja noćenja i fiskaliziranih računa, ali i na milijarde eura priskrbljene turizmom – treba gledati mnogo kompleksnije od sezonskog trijumfalizma.

Vratimo li se pojmu „Čovjek i prostor“, treba se samo prisjetiti da su nam preci u naslijeđe ostavili obiteljsko blago koje bi trebalo sačuvati za potomstvo. Čak i po cijenu da državni proračun uskratimo za neku kunu ili euro.