Vlada se nakon godišnjeg odmora vratila na posao. Prvu sjednicu, posvećenu proširenju LNG terminala na Krku i galopirajućoj inflaciji, održala je u Kongresnom centru u sklopu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, izgrađenom 2020. za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom. Zbog pandemije, ograničenih putovanja i nedolaska u Zagreb visokih europskih dužnosnika, reprezentativni Kongresni centar uglavnom je zjapio prazan. Ipak, u nekoliko se navrata pokazao iskoristivim za razna događanja.

Budući da se Kongresni centar pokazao pogodnim i za Vladina zasjedanja, mnogi su se Zagrepčani ponadali kako bi maštovita krovna institucija države mogla početi razmišljati o preseljenju iz Banskih dvora na mnogo pogodniju lokaciju. Time bi prestala političarska okupacija Gornjeg grada, a Zagrepčani i strani posjetitelji mogli bi opet uživati u Markovu trgu i drugim ljepotama spomeničke gornjogradske jezgre, već gotovo dvije godine narušene metalnim ogradama kojima se Banski dvori brane od terorista.

Otkako je u listopadu 2021. godine 22-godišnji Danijel Bezuk iz Krapine stigao na Markov trg i rafalnom paljbom iz automatske puške zapucao po Banskim dvorima, ranivši pritom policajca Oskara Fiurija koji je stajao na ulazu, sjedište Vlade Republike Hrvatske dodatno je osigurano metalnim ogradama i pojačanim policijskim nadzorom. Suludi čin proglašen je terorističkim napadom, a pravu istinu i motive nikad nećemo saznati jer je Bezuk, nedugo nakon pucnjave, počinio samoubojstvo i nije bio u prilici da potvrdi ili opovrgne istražiteljske teze DORH-a. Terorist ili psihopat, svejedno, nasreću nikoga nije ubio, ali je promijenio sliku Gornjeg grada u kojem se Banski dvori štite kao da je riječ o Bijeloj kući ili Pentagonu.

Uvjeren sam, kao i većina Zagrepčana, da živimo u sigurnom gradu, koliko je to u današnje doba uopće moguće. Jednako sam tako uvjeren da ni premijer ni članovi Vlade nisu poželjna i svakidašnja meta ni terorista ni psihopata i da su manje izloženi napadima nego bankomati od kojih svakih nekoliko dana neki odleti u zrak, a počinitelji – za razliku od Bezuka neskloni samoubojstvu – uglavnom ostaju neotkriveni.

Narušena idila

Ipak, nakon napada na Banske dvore, policija „puše i na hladno“, a pojačana zaštita i metalne ograde narušili su idiličnost Zagrepčanima i turistima omiljena Markova trga. Rasprave o nužnosti preseljenja Vlade na novu lokaciju traju desetljećima, a upozorenja i tvrdnje arhitekata, povjesničara umjetnosti i običnih građana da joj ondje nije mjesto, sustavno se ignoriraju.

Od osnutka hrvatske države palaču je zaposjela politička elita koja se nastanila u kulturno-povijesnom prostoru koji joj ni po čemu ne bi trebao pripadati. U zgradi koja pripada vječnosti stoluju mandatni prolaznici. Povorke luksuznih automobila, simbola političke važnosti i moći, kojima se prevoze visoki državni dužnosnici i njihova sigurnosna pratnja, narušavaju ugođaj gornjogradske graditeljske poetike i romantike, povijesnog digniteta i turističke privlačnosti.

Nijedan premijer Vlade Republike Hrvatske ne bi se trebao poistovjećivati s ulogom koju je imao ban grof Ignác Gyulay koji je od grofa Ferdinanda Kulmera kupio palaču na Markovu trgu, useljenu 1809. i poslije nazvanu Banskim dvorima. Nijedan predsjednik Vlade suvremene hrvatske države ne bi se trebao poistovjećivati ni s grofom Josipom Jelačićem, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom koji je također stolovao u tom povijesnom zdanju.

I laicima je jasno da bi povijesnu palaču trebalo prenamijeniti i darovati je hrvatskoj kulturi. Banski dvori i barokna palača u kojima je sjedište Vlade – brutalno raketirani u doba Domovinskoga rata – mogli bi biti jedna od važnijih kulturnih ustanova na najstarijem i najpitoresknijem zagrebačkom gornjogradskom trgu, obilježenom srednjovjekovnom crkvom sv. Marka, jednim od najdojmljivijih simbola Zagreba.

Povijesni prostor

Još nismo dočekali Vladu koja bi taj povijesni prostor – za potrebe suvremenog političkog djelovanja posve neprikladan – samoinicijativno i velikodušno prepustila onima kojima bi, logikom zdravog razuma, trebao pripadati. Političarskom okupacijom Markova trga uništena je potencijalna sceničnost trga koji je sredinom 17. stoljeća, preseljenjem sajamsko-trgovačke djelatnosti na donjogradsku Harmicu, postao mjesto važnih kulturnih, političkih i religijskih događanja.

Nažalost, nijednom hrvatskom premijeru dosad nije pala na um ideja kojom bi predložio premještanje vlade u neki drugi, primjereniji prostor, što bi omogućilo revitalizaciju Markova trga i rasteretilo promet u Mesničkoj ulici kojom limuzine visokih dužnosnika stižu na odredište i dodatno pridonose prometnom kaosu u tom uskom grlu grada.

Prvi put u povijesti Markova trga na njemu se prije nepune dvije godine pucalo iz vatrena oružja. To upućuje na nužnost premještanja političkih institucija na adekvatniji i sigurniji prostor, na kojem je, između ostalog, štićenim osobama lakše osigurati zaštitu.

Trg eutanaziran politikom

Desetljećima se govori o revitalizaciji zagrebačkog Gornjeg grada. Urbanisti, arhitekti, restauratori i drugi stručnjaci godinama su izlagali svoje planove o oživljavanju gornjogradske jezgre, a političari su, osobito u predizborna vremena, obećavali da će ih uskoro provesti u djelo. Unatoč ambicioznim planovima najvrjednija kulturno-povijesna baština metropole, umrtvljena u sterilnosti i beživotnosti, i dalje je bez ikakvih ozbiljnijih životnih sadržaja.

Gornji grad eutanaziran je politikom, a vrhunski stručnjaci uzaludno su predlagali prenamjenu tog prostora u kulturno-turističko središte starog Zagreba. Nije teško zamisliti Banske dvore kao kulturnu instituciju upotpunjenu ugostiteljskim sadržajima, primjerice kavanom na otvorenome i drugim djelatnostima u funkciji privlačenja Zagrepčana i turista u taj umrtvljeni, neopravdano zaposjednut i nedodirljiv povijesni prostor.

Galerije, muzeji, različiti ugostiteljski objekti i mnoštvo posjetitelja vratili bi život i dostojanstvo Gornjem gradu, kao što se to već jednom događalo sredinom osamdesetih godina, kad je restoran Stara vura u Opatičkoj ulici proživljavao „zlatna vremena“, a svakovečernja se rijeka Vurinih posjetitelja spajala s posjetiteljima susjedne kavane Palajnovka, svečano otvorene 1841. godine.

Najljepši kavansko-slastičarsko-glazbeni prostor Ilirskog trga bio je omiljeno sastajalište ilirskih prvaka. Stara vura i Palajnovka osamdesetih su godina prošlog stoljeća tvorile jedinstven ugođaj gornjogradske živosti i bile posredan odgovor na „trakavicu“ političkih i konzervatorskih naklapanja o tzv. revitalizaciji Gornjega grada. Prava je istina da se Gornji grad tih godina bitno razlikovao od današnje utvrde političke nedodirljivosti kojom se usuđuju hodati još samo znatiželjni japanski turisti i poneki gornjogradski stanovnik – s nelagodnim osjećajem da se kao uljez uvukao u redove političke elite, praćen budnim očima zaštitarskih službi.

Revitalizacija Gornjega grada iz perspektive običnih građana čini se prilično jednostavnom. Markov trg, posljednjim uređenjem neprimjereno popločan kaldrmom, odnosno ostacima kamena izvorno namijenjena postavljanju uz tramvajsku prugu, ali i sve zgrade na tom trgu treba dodijeliti kulturnim institucijama koje bi kreativnim programima oživjele taj prostor i privlačile građane i turiste.

Pješačka zona

Cijeli Gornji grad, kao najvrjedniju kulturno-povijesnu cjelinu Zagreba, treba pretvoriti u pješačku zonu i prepustiti pješacima. Sadašnja situacija, uvjetovana prometnom transverzalom koja presijeca Gornji grad, jednostavno je neodrživa. Može li se Jezuitski trg, kao tranzitni prometni koridor, uopće smatrati trgom? Ne bi li bilo primjerenije da relativno malom površinom Gornjega grada, barem za one koji su zaboravili čemu služe ljudske noge, prometuju električni automobili, novovjeka zamjena za nekadašnje fijakere?

Fragmentarni i, nažalost, rijetki primjeri kao što je rafinirano uređenje arheološko-povijesnog Parka Grič i Parka Bele IV. (uvriježena naziva Vranyczanyjeva poljana) s prekrasnim kipom „Dječak“ Tomislava Ostoje pokazali su veličinu kreativnih potencijala nadarenih pojedinaca, zaljubljenika u grad i neumornih boraca za njegov boljitak.

Mogu li promet i njegovo veličanstvo automobil ustuknuti pred poviješću, tradicijom i voljom građana? Može li politika svoje mjesto na Markovu trgu ustupiti kulturi i pokazati se velikodušnom prema građanima u čijoj bi službi trebala biti?

Katastrofalni potres u Zagreb aktualizirao je premještanje državnih institucija s prostora kulturno-povijesne baštine. Radi sigurnosti naših političkih predvodnika – ne daj Bože da im se išta loše dogodi! – ali i zbog toga da povijesna kolijevka grada napokon pripadne građanima Zagreba i turistima. Umjesto da se cijeli dan vozikaju od svojih po cijelome gradu razasutih ministarstava do Vlade, nepotrebno trošeći proračunski novac, mogli bi svoj posao raditi na jednome mjestu, zaklonjeni od građana, na rubu grada, bliže zračnoj luci i izlasku na autoceste, čime bi znatno rasteretili gradski promet i bili operativniji u svojem „terenskom radu“.

Sava ih zove

Političkoj eliti mjesto je negdje uza Savu, u zgradama koje bi pod istim krovom sjedinile Vladu i ministarstva te tako državnom proračunu priskrbile golemu uštedu. Preseljenje na takvu primjereniju lokaciju ne bi se trebalo tumačiti metaforom „neka ih voda nosi“.

Od 1961. do 1968. godine uza Savu je, prema projektu velikog arhitekta Ivana Vitića (Šibenik 1917. – Zagreb 1986.), izgrađena Zgrada društveno-političkih organizacija, popularno nazvana „Kockica“. U nastavku tog Vitićeva kubusa arhitekt Nenad Fabijanić osmislio je nebodersku vertikalu koja arhitektonski korespondira s „Kockicom“ i u koju bi stala cijela hrvatska Vlada i sva njezina raspršena ministarstva. Bile bi ostvarene goleme uštede, a Gornji grad bi napokon „prodisao“ u svojoj turističko-kulturološkoj funkciji.

Ne bi trebalo smetnuli s uma ni da na prostorima uza Savu desetljećima stoji jedan nedovršen, neiskorišten i sve derutniji kompleks neizgrađene gradske bolnice o čijoj svrsi naklapanja traju desetljećima koji bi također – nakon uređenja i dogradnje – mogao postati sjedište Vlade i ministarstava. Pod pretpostavkom da se planovi o izgradnji dječje bolnice pokažu još jednom utopijom vezanom uz taj propadajući kompleks.

Revitalizacija Gornjega grada, u sklopu obnove Zagreba od golemih oštećenja izazvanih potresom, moguća je uz malo političke volje i dugoročno isplative investicije premještanja političke elite iz povijesnog prostora, za što bi se sigurno mogla priskrbiti i europska financijska potpora. Ako se političari, kao i oni koji se zdušno brinu o njihovoj sigurnosti, ne smatraju zaštićenim spomenicima kulture kojima je ondje prirodno mjesto.