U siječnju 2023. godine obilježit ćemo 25. obljetnicu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kojom su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem napokon vraćeni u teritorijalni sastav Republike Hrvatske. Četvrt stoljeća poslije preostala nam je još samo mirna reintegracija Pantovčaka i Markova trga, kako bi se građani uvjerili da je završetkom verbalnog rata između Predsjedničkih i Banskih dvora uspostavljena hrvatska politička cjelovitost i tolerantnost, sposobna odgovoriti na izazove suvremenog svijeta. Kratkoročne i dugoročne.

Imenovanje veleposlanika u državama u kojima se očekuju diplomatski potezi hrvatske vlasti, usuglašavanje o obuci ukrajinskih vojnika, zajednička politika prema nesređenoj susjednoj državi Bosni i Hercegovini i proruski orijentiranoj Republici Srbiji, čiji predsjednik – poznat po govoru u Glini u kojem je zagovarao Veliku Srbiju – danas glumi manekena odjevena u čečensku narodnu nošnju na kojoj bi mu pozavidjeli i kvarnerski zvončari…

Taština pod stol

To su ozbiljni problemi nadvijeni nad državu koja se teško nosi s posljedicama potresa, inflacijom i siromaštvom svog svakog petog stanovnika. Za rješavanje ozbiljnih državnih problema bilo bi nužno da predsjednik i premijer, smatraju li se odgovornim vrhom države zaduženim za njezino uspješno funkcioniranje, iza zatvorenih vrata sjednu za stol, taštinu sakriju pod stol i porazgovaraju o tegobama koje zabrinjavaju i tište građane koji su im podarili glasačko povjerenje. Zasad ništa od toga, iako je javnost prezasićena verbalnim prepucavanjem između dvaju brda koje zabavlja još samo glavne protagoniste i njihove divljenike, a za građane su dosadne reprize pučkih igrokaza.

Mediji gladni senzacija jedva čekaju kad će početi nova runda tog verbalnog pikado natjecanja, pogrešno pretpostavljajući kako javnost – kao u sportskim kladionicama – žudi za pogađanjem i odmjeravanjem tko je u tom natjecanju uspješniji.

Najutjecajniji elektronski mediji sustavno marginaliziraju vrijedne, poštene i uspješne ljude koji se bore za svoj i opći boljitak, a strategiju povećanja gledanosti grade na sadržajima tipa „Burna sjednica Sabora“, „Nova prozivanja između Pantovčaka i Markova trga“ ili „Nečuvena bahatost lokalnih šerifa“.

Pretvaramo li se u državu prostakluka, zaraćenih „gruntovčana“ i medijskog lešinarenja na područjima koja podsjećaju na onečišćenje mora kod Ližnjana? Možemo li sreću stanovništva graditi samo na trijumfalističkom isticanju ulaska države u zonu Schengena, uvođenja eura i uhićenja svakog petog kriminalca ili kriminalne skupine koji potkradaju državu, dok većina prijestupnika – svjesni su toga i najveći naivci – i dalje izmiče pravdi i nesređenu pravosuđu?

Kadroviranje iskaznicom

Tridesetak godina nakon osamostaljenja najveći je problem hrvatske države u kadroviranju: izboru kompetentnih ljudi na odgovorna mjesta. Sve dok je osnovni kriterij razdiobe važnih funkcija stranačka iskaznica i otplaćivanje zaokruživanja poželjnog kandidata na glasačkom listiću, još smo duboko uronjeni u socijalizam. Sve dok ne homogeniziramo državu u borbi za boljitak zajednice i dalje ćemo živjeti u tom stranačkom kokošinjcu kojeg na svakim izborima svojim neizlaskom ignorira pola frustrirana glasačkog tijela.

Postupno se razvija još jedna lažna i opasna teorija: „Htjeli bismo mi bolje, ali nema ljudi, nitko ozbiljan i sposoban ne žudi za politikom…“ Nema ljudi i ne žude za politikom jer su im prepreka oni koji su zaposjeli mjesta koja ne zaslužuju. I koji su istu tu politiku ogadili i zatrovali ponašanjem nedostojnim periferijske krčme. Nije li sramotno da su u politici i dalje seniori s početka osnutka države, katkad aktivni, a češće kao sive eminencije?

Zato je pravo čudo što se mladi i sposobni ne uključuju u politiku koju su zaposjeli „politički veterani“. Stoga najviše cijenim ministra Olega Butkovića, koji je – iako inženjer po struci – iskreno priznao kako su njegove intelektualne i političke sposobnosti srednje razine. Za razliku od većine svojih ministarskih kolega koji sebe smatraju akademicima opće prakse, nesvjesni da bi barem pola pristojnih ljudi dobro razmislilo bi li s njima u gradu popili kavu.

Metafora ministarstava

Ako većina članova Savjeta prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, predvođena uglednom znanstvenicom Hildegard Auf-Franić, profesoricom emeritom Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, podnosi ostavku (o čemu je Nacional već pisao), s obrazloženjem da se nijedan od trojice posljednjih ministara graditeljstva nije očitovao na učestala upozorenja o epidemijskoj devastaciji državnog prostora, niti je smatrao potrebnim razgovarati s uglednim stručnjacima, onda je jasno kako funkcioniraju naša ministarstva. Iznimka nije ni najnoviji ministar Ivan Paladina, koji pet mjeseci nije stigao primiti članove Savjeta, a o kojem šira javnost zna samo da je bogataš i da ima velike ministarske ovlasti.

Jedna ostavka i jedan ministar svojevrsna su metafora za ponašanje ljudi koji su se dočepali vlasti. Od lokalne u kojoj smatraju da su i odlasci u kupleraje u opisu radnog mjesta, do vrhova države koji su uspjeli antagonizirati čak i dva pitoma zagrebačka brdašca.

Predugo zadržavanje na vlasti za Hrvatsku se pokazuje pogubnim. A demagoška teza kako nema ljudi koji bi zamijenili političke usidjeličare i njihove podanike, notorna je laž. Nema ih zato što su mjesta na kojima bi mladi mogli pridonijeti razvoju zemlje zaposjeli ljudi koji sustavno pletu mrežu svojih poslušnika i ovisnika, sitnih džeparoša koji ovise o mrvicama pokupljenim sa stola istinskih moćnika.

Ipak, kad bismo mirnim putem reintegrirali Predsjedničke i Banske dvore, mnogo bi toga moglo krenuti nabolje. Građani bi barem odahnuli u nadi da će nakon tolikih dosadnih repriza moći pogledati neku premijernu predstavu hrvatske politike. A hrvatske bismo vojnike u mirovnu misiju ispratili na dostojanstven i Ustavom propisan način, a ne kao izviđače koje posvađana obitelj ispraća na izviđački izlet.