Većini žena muškarci su najsmješniji, najnerazumljiviji i najantipatičniji u vrijeme trajanja Svjetskog nogometnog prvenstva. Danonoćno kao flaster zalijepljeni za televizijske ekrane, ne propuštajući čak ni utakmice svjetskih nogometnih velesila kao što su Katar i Wales, pomno slušaju reportere, analitičare i komentatore nakon odigranih susreta, pojačano hrle u sportske kladionice, a iz svog života isključuju sve što nije povezano sa stadionskim uzbuđenjima. A najteže tek slijedi, s pravom strahuju žene, jer se prvenstvo tek zahuktava. Doduše, nekima je nogometno prvenstvo pomoglo da odahnu od uobičajenih muških iritacija i prodišu punim plućima.

U gledanje utakmica muškarci unose navijačke strasti nemjerljive čak i s onima na medenom mjesecu. Ženama je to posve neshvatljivo, mnoge se osjećaju zanemareno i uvrijeđeno, a neke se – unatoč pokušajima da shvate mušku opsjednutost nogometom – upuštaju u verbalne ratove i iritirajuća prigovaranja. Katkad prijete i drastičnim potezima iz arsenala obiteljskog nasilja. Muškarci su u takvim trenucima pod težim pritiskom od izbornika Zlatka Dalića kad odlučuje kome će povjeriti špicu napada nacionalnog nogometnog tima.

Još jedna podjela

Društvo je pred još jednom podjelom u zemlji u kojoj je istomišljenika o bilo čemu mnogo manje nego u homogeniziranom nacionalnom nogometnom timu, sjedinjenu filozofskim načelom većine igrača – „Dat ćemo sve od sebe“ ili opreznijim izjavama – „Idemo korak po korak“. Žene kažu da bi se zadovoljile malim dijelom onoga što su igrači spremni „dati od sebe“, s obzirom na cijenu transfera na nogometnoj tržnici, a umjesto kretanja „korak po korak“ preporučuju im trčanje do iznemoglosti.

Rijetki muškarci skloniji mirnijem dijalogu – za razliku od onih koji se i ne osvrću na zlobna prigovaranja – pokušavaju ukazati na sve veću nazočnost žena na stadionima na kojima ne prijete huliganski ispadi. Njihove pak partnerice sarkastično uzvraćaju kako odlaske na Svjetsko nogometno prvenstvo u Katar sebi mogu priuštiti samo žene financijskih moćnika i sponzoruše, dok su žene muževa prosječnog imovinskog statusa uskraćene i za trodnevni izlet u Opatiju.

Razvedenim muškarcima, a takvih je sve više, nogometno prvenstvo u Kataru rijetka je prilika da trijumfiraju svojim statusom, ukazujući sretno oženjenima na teško stečeni privilegij neometana gledanja utakmica. Oni u skladnim brakovima, uzdrmanim jedino u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva, iako prisiljeni na obrambenu formaciju i potisnuti u svoj kazneni prostor, katkad ipak uzvraćaju brzim kontranapadima. Svoju opsjednutost nogometom nespretno pokušavaju usporediti sa ženskom potrebom botoksiranja, šopingiranja, umetanja dodataka u razne dijelove tijela, od usana do grudi, dotjerivanja uz pomoć kozmetičkih pomagala. Žene bi mogle uzvratiti – ali ih rafiniranost priječi u tome – da se i sve više muškaraca depilira, lakira nokte, botoksira i pudra. Svoje dotjerivanje žene najčešće pojašnjavaju željom da svojim partnerima – valjda ne samo njima? – budu što ljepše i privlačnije, nogometno navijanje smatraju muškom nezrelošću i zastranjenošću, ali i jasnom potvrdom što su im životni prioriteti. Najogorčenije žene pitaju se vole li više njih ili Luku Modrića, ali navijač pred televizijskim ekranom ne čuje pitanje jer publika zaglušujućim zvižducima osporava dvojbenu sudačku odluku.

Protiv svih podjela

Grozim se svih društvenih podjela – rasnih, vjerskih, spolnih – a raskol između nogometnih fanatika i ženskih prigovarateljica prema jednoj od rijetkih disciplina po kojoj smo prepoznati u svijetu, smatram nacionalno štetnim. Potrebno nam je osnaživanje duha tolerancije kojim nacija itekako obiluje, od državnog vrha naniže (!). Kao što bi muškarac trebao stoički otrpjeti višesatno čekanje u automobilu na parkiralištu trgovačkog centra, u koji je žena svratila „samo da nešto pogleda“, tako bi žene trebale otrpjeti jednomjesečno kućno izoliranje – nalik na brutalnu izolaciju zbog covida-19 u Kini – u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru. Jedan izgubljeni mjesec svake četiri godine, koliko protekne od jednog do drugog svjetskog prvenstva, u skladnoj partnerskoj vezi ne bi se trebao pretvoriti u antičku tragediju. Nezrelim muškarcima treba pružiti priliku da gledajući nogomet sazru i nakon toga – po preporuci Zlatka Dalića – budu ponizni.

Na širem društvenom planu, ova neuređena zemlja ne pruža puno prilika za zadovoljstvo i optimizam pa to donekle opravdava mušku ovisnost o nogometu kojim smo na svjetskom planu postigli puno više nego u mnogim drugim disciplinama. Da ne bismo pasli travu zaslužan je hrvatski turizam, a ne traljavo hrvatsko gospodarstvo; za najbrži automobil na svijetu zaslužan je Mate Rimac, a ne hrvatska autoindustrija; za prepoznavanje Hrvatske u svijetu zaslužni su hrvatski sportaši, a ne hrvatski političari, a bogato kulturno-povijesno naslijeđe ove lijepe zemlje dugujemo stranim osvajačima, od antičkih vremena do Austro-Ugarske Monarhije.

Luka u snovima

Uz malo empatije žene bi mogle razumjeti muškarce koji u Luki Modriću i suigračima gledaju vlastito spasenje ili uspon na vrhove dobrog raspoloženja. Ako je momak iz obrovačkog kamenjara – talentiran, marljiv, uporan i domoljuban – mogao postati jedan od najboljih nogometaša svijeta, zašto tolikim statistima na tribinama ili pred televizorom uskraćivati njihove snove? To je kao da ženama uskraćuješ pravo na naušnice ili pudrijeru.

To bi trebali biti osnovni preduvjeti za svjetsko prvenstvo u toleranciji koje će se održati nepoznate godine u nepoznatoj zemlji kakva na Zemlji zasad još ne postoji. Želimo li konkurirati za domaćina, morat ćemo pomiriti kopačke i salonke s visokom potpeticom, pivo i pudrijeru. Možda je lakše nego što se čini na prvi pogled?