Ako je pretvaranje gradova u smetlišta poticaj da temeljito raspravimo pojam javnog prostora, onda je smeće ishodišna točka tih nastojanja

Bagerima su uklonjeni bespravno sagrađeni objekti u Parku prirode Velebit. Nakon propala referenduma kojim se pokušala spriječiti gradnja luksuznog hotelskog kompleksa pokraj Pule, voljom većine građana hotel će se ipak graditi, uz obećanje investitora da neće narušavati Puljanima tako omiljeni Lungomare.

Što je zajedničko tim dvama naoko nepovezanim događajima? Jedna od najvažnijih nacionalnih dragocjenosti: javni prostor. Izvrgnut grabežu, manipulacijama, korupciji, primitivizmu i mnogim drugim odlikama neuređene države. Ipak, događa se nešto pozitivno, čak i onda kad znamo da institucije traljavo rade svoj posao.

Do revalorizacije i reinterpretacije iznimno važnog pojma „javni prostor“ stigli smo preko – smeća. U najnovijem slučaju preko zagrebačkog odlaganja i odvoza smeća, ali isto se događa u Rijeci, Splitu i ostalim hrvatskim gradovima koji ne znaju kamo bi sa svojim otpadom i kako ga zbrinjavati. Iznimka je Bjelovar, koji već godinama nema problema s odlaganjem i odvozom smeća, ali sumnjam da je ijedan od hrvatskih gradova koji muku muče s tim problemom pitao Bjelovarčane kako im je uspio taj epohalni pothvat.

Bilo bi preambiciozno očekivati da se u hrvatskim gradovima primjenjuje ljubljanski model jer to je ipak druga država – jedna od „najzelenijih u Europi“ – od Zagreba udaljena stotinjak kilometara.

Ako je pretvaranje naših gradova u smetlišta – za što krivicu podjednako snose gradske uprave i urbano nepripitomljeno stanovništvo pećinske kulture – poticaj da temeljito raspravimo pojam javnog prostora, onda je smeće ishodišna točka tih nastojanja. Podsjetimo: novi način odlaganja i odvoza smeća u Zagrebu temelji se na potrebi da s javnog prostora uklonimo ono što ga najviše onečišćuje i nagrđuje.

Javni prostor možemo definirati kao nastavak dnevnog boravka svakog urbanog stanovnika. Izlaskom iz svoga stana, spilje modernog doba, u kojem se mnogi koji u njemu predugo borave osjećaju kao zatočenici, jednako kao i u radnim prostorijama arhitektonski oblikovanima kao Lego-grad bez mogućnosti prozračivanja, život obogaćujemo novom socijalnom dimenzijom i sadržajima koje nude javni prostori. Trgovi, parkovi, šetališta, zelene površine, dječja igrališta, pješačke zone, panoramski vidikovci i drugi javni prostori za mnoge su stanovnike „skidanje s respiratora“ i udisaj grada punim plućima.

Pokušajmo zamisliti što bi Split bio bez svoje Rive, Pjace ili Marjana. Betonska džungla „potaracana“ automobilima i zagađena ispušnim plinovima, okružena morem koje se jedva vidi od trajekata, kruzera i drugih plovila? Bi li to bio Dioklecijanov Split kojem se divi cijeli svijet?

Što bi Rijeka bila bez Korza i Trsata, Kvarnerska rivijera bez Lungomarea, Dubrovnik bez Straduna, Osijek bez Tvrđe i šetališta uz Dravu, a Zagreb bez Preradovićeva trga, Zelene potkove i Maksimirskog perivoja?

„Javni prostori određuju svijest ljudi o njihovu gradu i kvaliteti svakidašnjeg života, a zahtijevaju usuglašavanje različitih interesa o njihovoj uporabi i oblikovanju“, ističe povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević.

Za mnoge su gradske uprave javni prostori – iako za većinu stanovnika već sada pretijesni – teško premostiv trošak održavanja, jer zahtijevaju neprekidna ulaganja, a ne donose profit, kao – primjerice – trgovački centri, parkirališta ili unajmljivanje prostora za različite manifestacije. Nove stambene zone odvajaju minimum zakonski propisanog prostora za javne površine, što znači da je stanovnicima skupo plaćenih kvadrata namijenjen život u krletkama.

Promet je najveći „proždiratelj“ javnih prostora i zahtijeva znanstvenu studiju o njegovu pospremanju u podzemlje kad je riječ o parkiranju ili ograničenom kretanju kulturno-spomeničkim dijelovima grada, prvotno predviđenima za promet kočijama.

Uzimajući u obzir hrvatsku demografsku situaciju, s prevladavajućim stanovništvom starije dobi i premalo djece, javni prostori zahtijevaju prilagodbu toj nacionalnoj specifičnosti. Vitalnost javnih prostora pospješuje se prilagodbom neminovnim promjenama, a trebale bi biti primarna zadaća urbanog zajedništva.

U doba korone, kad su stanovnici gradova zbog straha i zdravstvenih odredaba bili prisiljeni na ograničeno kretanje i znatnim dijelom izolirani u svojim skučenim stambenim ili poslovnim prostorima, povećala se žudnja za javnim prostorima i svim socijalnim sadržajima koje oni pružaju. Fizička ili online distanca imala je neslućene posljedice na psihičko zdravlje nacije. Ipak, to je mnoge ljude osvijestilo o potrebi njegovanja, čuvanja i poštovanja javnih prostora, urbane komponente koja unapređuje kvalitetu života.

Iako u javnim prostorima dominira prometna infrastruktura, oni su ipak multifunkcionalni. Služe cirkulaciji roba i ljudi, odmoru, potrošnji, susretima i prosvjedima. U mediteranskim zemljama najviše se socijalnog života zbiva u javnom prostoru i zato je zabrana izlaska u vrijeme pandemije najviše pogodila stanovnike Sredozemlja. Potpuna zabrana izlaska i kretanja pretvorila je multifunkcionalne javne prostore u monofunkcionalne. Većini ljudi služili su za kretanje na distanci, kupnju najnužnijeg i oskudnu rekreaciju. Opustjele su kulturne ustanove, sportske dvorane i stadioni. Istodobno se, u neostvarenoj i nedokučivoj žudnji, povećavala spoznaja o vrijednosti javnih prostora. Zone užitka postale su zone rizika. Profitirala je jedino digitalna industrija. Nakon svega što nam se dogodilo, javni prostori zahtijevaju reinterpretaciju. U Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima revalorizacija javnih prostora počela je epidemijom korone, a nastavila se projektom odlaganja i zbrinjavanja smeća. Pretpostavljam da građani koji sa smećem postupaju tako da ga što brže i ne birajući mjesto uklanjaju iz svoga stana, i u svom stalnom boravištu žive u neredu pa se individualna minismetlišta pretvaraju u urbana makrosmetlišta kojima je grad uneređen kao nikad u svojoj povijesti.

Uspijemo li ukloniti smetlišta s javnih površina, naši će gradovi početi nalikovati na europske uzore, što bi nam kao članici Europske unije trebao biti temeljni cilj. Povratak u javne prostore, nastavke dnevnih boravaka, pridonio bi kvaliteti života u gradovima, „najvišem civilizacijskom stupnju življenja“ (Lewis Mumford). Gradovima u koje masovno hrli ruralno stanovništvo, vjerojatno ne u želji da ih ruralizira i pretvori u područja onečišćena ljudskom nebrigom i neodgovornošću.

Revaloriziramo li javne prostore, makar i „preko smeća i covida-19“, napravit ćemo golem iskorak prema poboljšanju kvalitete urbanog života.