Hrvatske željeznice u vlasništvu države, najzapušteniji dio prometne infrastrukture i jedan od najvećih gubitaša koji državni proračun ‘olakšavaju‘ za oko milijardu kuna na godinu, pripremaju se za gradnju upravne zgrade
Povremeno kroz prozor svog stana, nedaleko od željezničke pruge nadomak Glavnog kolodvora, promatram skupinu ljudi sa zaštitnim prslucima koji na kolosijecima rade neke čudne poslove. Ni nakon višekratnih pokušaja da shvatim što zapravo rade – nisam uspio odgonetnuti smisao i cilj njihova posla.
Nešto kvrckaju i tuckaju po kolosijecima, šetkaju između njih, a najčešće stoje ili sjede. Prizor se doima kao priprema scenografije za kazališnu predstavu „Hrvatske željeznice“, a djelatnici pripremnih radova zaposlenici su HŽ Infrastrukture, tvrtke za organiziranje i reguliranje željezničkog prometa, obnovu, održavanje i građenje željezničke infrastrukture.
Hrvatske željeznice samo su jedno od više od 800 poduzeća u potpunom državnom vlasništvu, dok je u djelomičnom vlasništvu gotovo 600 tvrtki. Država se trudi doimati ozbiljnim poslodavcem, iako ni nakon tri desetljeća od ukidanja socijalizma nema jedinstvenu strategiju za upravljanje tim tvrtkama, jasne kriterije za zapošljavanje u upravama i nadzornim odborima pa stoga ni jasnih mjerila za njihovo uspješno poslovanje. Nakon parlamentarnih i lokalnih izbora vodeće funkcije u državnim poduzećima dijele se po stranačkom ključu i ishodište su ekonomske moći političkih stranaka. Svaka nova Vlada najprije se bavi razrješenjem i imenovanjem svojih ljudi u uprave i nadzorne odbore tvrtki koje su u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države.
Žilavi socijalizam
Kontrolom državnih poduzeća političke strukture ignoriraju gospodarske i stručne kriterije, a posljedica je niska profitabilnost javnih poduzeća, neučinkovitost i stvaranje enormnih gubitaka koji se podmiruju iz proračuna. Socijalizam je još duboko ukorijenjen u hrvatskom gospodarstvu, a to se najbolje očituje u državnim poduzećima.
Hrvatske željeznice u vlasništvu države najzapušteniji su dio prometne infrastrukture, neusporedive sa željezničkim prometom razvijenijih zemalja EU-a. Za europskim željezničkim standardima zaostajemo barem 50-ak godina. S oko 900 zaposlenika Hrvatske željeznice jedan su od najvećih gubitaša u državi i jedan od najvećih utega na državnom proračunu kojeg „olakšavaju“ za oko milijardu kuna na godinu. U toj megatvrtki nedvojbeno ima sposobnih menadžera, izvrsnih vlakovođa i marljivih djelatnika, ali prevladavaju zaposlenici koji bi u svakoj ozbiljnoj privatnoj tvrtki dobili otkaz, ako bi se u njoj ikad zaposlili. No nisu oni glavni problem. Najveći je problem vlasnik, dakle država, koja u tridesetak godina – imenovanjem svojih stranačkih poslušnika u upravna i nadzorna tijela – nije uspjela osmisliti ijedan suvisli program za revitalizaciju HŽ-a. Brže je Marko Polo stigao do Kine nego se vlakom po derutnim kolosijecima stiže od Osijeka do Splita, prosječnom brzinom usporedivom s vožnjom biciklom.
Željeznica dijeli grad
Hrvatske željeznice glavni su krivac što je Zagreb prugom podijeljen na dva odvojena dijela. HŽ je i glavni uzročnik prometnog kaosa između kulturno-povijesne jezgre i Novog Zagreba. To znaju i Republika Hrvatska i Grad Zagreb, ali desetljećima ništa ne poduzimaju – zbog nesposobnosti, nezainteresiranosti, opstrukcije i političkog rivaliteta na štetu građana. Studija „Integrirani grad“ Nenada Fabijanića i skupine stručnjaka o načinu rješavanja željezničkog prometa u Zagrebu već je više od desetljeća pohranjena u birokratskim spremištima gradske uprave, prijašnje i ove najnovije. Naručena i plaćena studija „Gredelj – novo gradsko središte“ stručnjaka svjetskog ranga, kao što su Colliers International, nizozemski arhitektonski studio de Architekten Cie., Institut IGH, Studio 3 LHD, odvjetničko društvo M&S Partners i HDC već tri godine čami u ladicama gradske uprave. Jedini je problem što je napravljena u doba Bandićeve vladavine, a kao što znamo – život u Zagrebu počeo je kad je vlast preuzela stranka Možemo!.
Jedan je od autora te studije Branimir Medić iz arhitektonskog ureda Cie., vrhunski europski stručnjak za rješavanja upravo takvih arhitektonsko-urbanističkih problema željezničkih čvorišta, s referencijama kojima bi se ponosio svaki grad kojem se takav ugledni arhitekt stavlja na raspolaganje.
No umjesto rješavanja gorućih problema željezničke pruge koja presijeca Zagreb, ali i svih ostalih pruga u Hrvatskoj kojima gmižu zastarjeli vlakovi, Hrvatske željeznice zaokupljene su posve drugim projektom: gradnjom nove upravne zgrade površine 27.000 četvornih metara, istočno od Glavnog kolodvora, u središtu Zagreba. Istodobno zanemaruju obnovu sadašnje upravne zgrade u Mihanovićevoj ulici, zaštićeni spomenik kulture oštećen u potresu 2020., za što je osiguran europski novac. Gradnju nove upravne zgrade na neprimjerenom mjestu HŽ objašnjava potrebom racionalizacije poslovanja i smještaja svih 900 zaposlenika na jednom mjestu. Pritom ignorira zakonsku obvezu da bi se za takav projekt trebao raspisati javno-urbanistički natječaj usklađen s GUP-om.
Megalomanska ludorija
Tko vuče konce u ovoj najnovijoj HŽ-ovoj megalomanskoj ludoriji: država kao vlasnik tvrtke, Grad Zagreb kojem HŽ kroji budućnost ili vodeći ljudi jednog od najvećih gubitaša u Hrvatskoj? Ne zaboravimo: HŽ je samo jedna od 800-tinjak tvrtki u stopostotnom vlasništvu RH. Države bez voznog reda, s vlakovima koji dotrajalim prugama gmižu kao gusjenice, čudom prirode preživjele iz doba socijalizma.
Ali HŽ se ne mora brinuti jer država koja svojim poduzećima novac poreznih obveznika dijeli šakom i kapom neće ih ostaviti na cjedilu. Primjerice: čak 35 zaposlenika Hrvatskog operatora prijenosnog sustava (HOPS) ima pravo koristiti službena vozila 24 sata na dan, bez ikakvih ograničenja u potrošnji goriva. U toj su skupini predsjednik i članovi Uprave, direktori prijenosnih područja i sektora, predstojnik Ureda Uprave itd. Osnivač HOPS-a je Hrvatska elektroprivreda u državnom vlasništvu.
Nekima je država zbilja dobra mama. Zna se i kojima i zašto.
Komentari