Zemljotres koji je prije nešto više od dvije godine prouzročio goleme štete u povijesnoj i kulturnoj jezgri Zagreba izazvao je i manje vidljiv, ali jednako bolan potres u društvenom životu hrvatske metropole. Nisu stradale samo spomeničke i povijesne zgrade koje tvore identitet grada, nego je narušena i društvena klima, duhovna dimenzija urbanog života kojom se grad iznimno ponosi i smatra je dijelom svoje posebnosti i privlačnosti.

Duh grada tvore ljudi, a kad se njihove navike stubokom promijene, onda društvenost – važna sastavnica komunikacijske kulture – poprima posve nova i mnogima neprepoznatljiva obilježja. Ljudi postupno iščeznu iz javnih prostora, grad odjednom utihne, katkad i zanijemi, kao da se neka zla kob nadvila nad prostore do jučer ispunjene žamorom, smijehom, doskočicama i neskrivenim iskazivanjem pripadnosti ambijentu, pripadnosti kojom se potvrđuje ljubav prema gradu.

Zagreb prije i poslije potresa nije isti grad. Ne samo zbog velikih oštećenja zaštićenih spomenika kulture i stambenih zgrada, rijetkih skela na pročeljima zgrada koje više podsjećaju na traljavu i neshvatljivo zakašnjelu obnovu nego na ozbiljnu želju Grada i države da se što prije otklone posljedice elementarne nepogode, nego i zbog znatnim dijelom opustjela središta iz kojeg se iz oštećenih kuća iselilo tisuće dojučerašnjih stanovnika.

S gradskog asfalta kao da su netragom nestali mnogi veseli, bezbrižni i opušteni pješaci, živo tkivo pulsiranja grada i njegov vitalni dio, a ostao je samo vječiti prometni kaos izazvan zastarjelom i nefunkcionalnom prometnom infrastrukturom.

Privid popunjenosti

Pješačka zona, koja se proteže od Tkalčićeve ulice preko Trga bana Jelačića do Cvjetnog trga, u danima vikenda donekle je popunjena najdosljednijim pripadnicima urbanog druženja, ali to nas ne bi trebalo zavarati: broj redovitih posjetitelja središta grada u posljednje doba znatno je prorijeđen. Zagreb je veliki grad pa je popunjenost najatraktivnijih terasa u središtu grada zapravo simbolična i vrlo skromna u odnosu na broj stanovnika metropole. Tijekom radnih dana većina je terasa poluprazna.

Gdje su nestali Zagrepčani emocionalno snažno povezani sa svojim gradom, poznati po odlasku na kulturne i sportske priredbe, odlasku u šoping i boravku na trgovima i ulicama, na terasama i šetalištima?

Jedan je od razloga njihova iščeznuća iz društvenog života pandemija zbog koje je bila znatno ograničena mogućnost kretanja i masovnijih okupljanja na poznatim okupljalištima, kolokvijalno nazvanim „Zagrebačka špica“, ali mnogo je važniji promijenjen odnos prema svim pogodnostima i privlačnostima središta grada.

Neposredno nakon potresa mnogi su stanovnici doslovce zazirali od odlaska u središte grada, kako se ne bi neposredno suočavali s tragičnim posljedicama potresa i izvrgavali opasnosti da im ostaci neke ruševine ne padnu na glavu. „Grad se doima otužno, opasno i lišen uobičajene atmosfere na koju smo bili naviknuti prije potresa“, kaže mi prijatelj koji je odlaske u središte grada smatrao ritualom jednako važnim kao i svakidašnje tuširanje ili pranje zuba. Na taj bi se dojam savršeno nadovezivao naslov poznatog eseja Veselka Tenžere „Grad je inače lijep“.

Međ. Jedinstvena društvenost

Što se, zapravo, dogodilo? Zašto je društvenost u središtu Zagreba po kojoj je grad bio poznat, prepoznatljiv i privlačan sve većem broju stranih posjetitelja, ponajviše u doba Adventa i sličnih manifestacija, odjednom tako splasnula?

Strane turiste koji su do pandemije koronavirusa i ograničavanja putovanja masovno posjećivali Zagreb, osim bogate kulturno-povijesne baštine oduševljavao je poseban oblik društvenog života u pješačkim zonama. Zagreb je kontinentalni grad koji je preuzeo mediteranski običaj života na otvorenom. Društveni život u pješačkoj zoni – neovisno o godišnjemu dobu – nije se mnogo razlikovao od života u toplijim primorskim gradovima u kojima su ulice i trgovi svojevrsni nastavak dnevnog boravka ili „dom na otvorenom“.

U Zagrebu se nekadašnja Špica – prvo spontano okupljalište građana pretežito južnjačkog podrijetla na središnjem gradskom trgu – proširila na cijelu pješačku zonu u središtu grada. Pješačke zone zapravo su suvremeni oblik nekadašnjih promenada (korza) s početka 19. stoljeća, poprišta društvenosti („vidjeti i biti viđen“), opuštanja, šepurenja i šetkanja s „noge na nogu“, s čestim usputnim zastajkivanjima i neformalnim razgovorima.

Okupljanje na poznatim okupljalištima kolokvijalno se naziva ‘Zagrebačkom špicom’, što je jedinstvena pojava u kontinentalnom dijelu europe i vrlo privlačna turistima. FOTO: Slaven Branislav Babic/PIXSELL

Ugostitelji su prvi prepoznali želju posjetitelja da borave na otvorenom i na svakom su slobodnom četvornom metru trgova ili pločnika otvorili natkrivene terase. Ljudi su i zimi sjedili na otvorenome – pod grijalicama ili uz užareno vulkansko kamenje, a ljeti uz ovlaživače zraka. U zatvorene su prostore ulazili samo u doba sibirske anticiklone, đenovske ciklone i drugih klimatskih nepogoda.

Neformalna druženja

Stanovnici Zagreba najviše vole neformalna druženja, redovito obilazeći mjesta na kojima, i bez prethodna dogovora, susreću prijatelje, poznanike i urbane nomade s kojima razmjenjuju riječ-dvije ili popiju čašicu pića. Oni su „asfaltna baza“ grada i ljubitelji najčešće spontanih ili – rjeđe – unaprijed dogovorenih susreta. Takva razina društvenosti, tipična za mediteranske zemlje, prilično je rijetka ili posve nepoznata u drugim europskim kontinentalnim gradovima. I jedna od neodoljivosti zagrebačke „nematerijalne baštine“ koju su oduševljeno prihvatili i strani posjetitelji. Taj lijep običaj društvenosti mnogi su stranci proglasili tipičnim zagrebačkim lifestyleom vrijednim pohvala i divljenja.

Posljedice potresa i pandemija snažno su utjecali na promjenu životnih navika gradskog stanovništva. Naraštaj srednje i starije dobi većim je dijelom iščeznuo s popularnih okupljališta, a mlađe generacije tek ga stidljivo osvajaju. Zagreb se preselio u neke periferne „sive zone“, a izlasci u središte grada zamijenjeni su onima u kvartovske kafiće.

Dobri duh grada, koji kolektivno tvore njegovi stanovnici, kao da se povukao s javne scene. To je ozbiljan društveni problem jer znamo da je Špica oduvijek bila mjesto okupljanja intelektualne, znanstvene, sportske, kulturne i drugih društvenih elita glavnoga grada, među kojima je bilo više pametnih, sposobnih i poštenih ljudi nego u svim sazivima Hrvatskog sabora od osnutka države do danas. To nisu ljudi s mandatom, ali pripadaju građanstvu koje bi svojim znanjem i sposobnostima mogla znatno pridonijeti boljitku glavnoga grada i države, kad bi ikome iz foteljaških struktura do njih bilo stalo. Špica bi mogla biti katedra za izobrazbu kulture govora i uzor parlamentarnim gnjavatorima koji pri sastavljanju rečenice muku muče sa subjektom i predikatom, a katkad se izgube u uličarskom bezobrazluku.

Možda će završetak epidemijskih ograničenja, topliji proljetni dani i pojačani napori ugostitelja da unaprijede svoju uslugu Zagrebu vratiti barem dio društvenosti kojom je šarmirao i vlastite stanovnike i strane posjetitelje. Dodatni optimizam mogla bi pobuditi obećana ubrzanija obnova gradskih spomenika kulture i stambenih zgrada oštećenih u potresu. Stanovnici Zagreba očekuju je već više od dvije godine, sa žudnjom, nestrpljenjem i bijesom. Možda se i država u međuvremenu dosjeti da je riječ o njezinu glavnom gradu kojem je potrebna i graditeljska i duhovna obnova, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga da u zadanom i već produljenom roku potroši novac Europske unije darovan za obnovu potresom razorena Zagreba.