(U povodu članka Ivana Turudića u Jutarnjem listu od subote, 15. svibnja 2021.)

Zlata Đurđević nije u pravu kada tvrdi da Josip Perković nije trebao biti izručen Njemačkoj, tumači nam Ivan Turudić, sudac Visokog kaznenog suda i njegov nesuđeni predsjednik, u polemičnom članku.

Najprije ispravak netočnog navoda: Profesorica Đurđević nije ništa tvrdila o Perkoviću. Njezino pravno mišljenje odnosilo se na značenje ključnih odredbi Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS), kolokvijalno, Zakona o europskom uhidbenom nalogu.

Turudić piše i ispravno konstatira da su člankom 20. ZPS-a jasno i nedvosmisleno propisani i taksativno utvrđeni obligatorni razlozi za odbijanje predaje europskim uhidbenim nalogom tražene osobe, među kojima je i zastara kaznenog progona. Međutim, Turudić se na to nadovezuje pogrešnom tvrdnjom da se ti razlozi ne smiju primjenjivati ako se radi o 32 kažnjiva djela propisana u članku 10. istog Zakona. U potkrjepu tome piše: „Sudska praksa Vrhovnog suda RH daje tumačenje obligatornih razloga odbijanja predaje, među kojima je i zastara, na način da se ti razlozi ne odnose na djela s popisa iz članka 10. Zakona. Takva praksa ostala je nepromijenjena do danas, kao i sam tekst Zakona. Dakle, i iz Zakona i iz ustaljene dugogodišnje prakse hrvatskih sudova proizlazi da u ‘slučaju Perković’, a s obzirom na to da se radi o djelu s popisa iz članka 10. Zakona, sve i da je nastupila zastara kaznenog progona, odnosno bilo koji drugi razlog iz članka 20. Zakona za odbijanje predaje, isti ne bi utjecao na odluku o predaji.“

Prije nego što nastavim, reći ću odmah: tvrdnja da članak 10. potire „bilo koji razlog iz članka 20.“ predstavlja neposredno očitu bedastoću. To bi, na primjer, značilo da će sud odobriti i predaju osobe čije je djelo u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno amnestijom ili da će odobriti predaju osobe koja u trenutku počinjenja djela nije navršila 14 godina života. Budući da je ZPS u skladu s ostalim zakonima kaznenog zakonodavstva, to bi predajom osobe protivno odredbi o graničnoj dobi iz članka 7. stavak 1. Kaznenog zakona, po kojoj se kazneno zakonodavstvo ne primjenjuje prema osobi koja u vrijeme počinjenja djela nije navršila 14 godina, sud prekršio Kazneni zakon. Takva odluka značila bi da sud, na temelju svog razumijevanja članka 10. ZPS-a, samovlasno ograničava pravosudni suverenitet svoje države, istodobno kršeći kako razlog iz članka 20. stavak 2. točka 3. ZPS-a tako i odredbu iz članka 7. stavak 1. KZ-a. Do konflikta odredbi dovodi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o članku 10. ZPS-a. Konflikt nestaje čim se shvati da članak 10. ne potire nijedan razlog iz članka 20. istog Zakona i da članak 20. vrijedi za sva kaznena djela. Hrvatski sudac Turudić, vidi se, nije to sposoban dokučiti.

Kao primjere odgovarajuće prakse Vrhovnog suda RH o europskom uhidbenom nalogu, Turudić ističe ove odluke: KŽ–EUN-2/13 od 26. srpnja 2013., KŽ–EUN-11/13 od 20. rujna 2013., KŽ–EUN-14/13 od 24. listopada 2013. i KŽ–EUN-19/14-4 od 15. travnja 2014. Spominje i rješenje Županijskog suda u Zagrebu KV–EUN-2/2014 od 8. siječnja 2014., kojim je odlučeno da se mora udovoljiti njemačkom nalogu za predaju Perkovića (u tom predmetu Turudić je bio predsjednik sudskog vijeća).

Turudićev cilj je da pred javnošću kompromitira etički i stručni integritet profesorice Đurđević uoči odlučivanja Sabora o njenoj kandidaturi za predsjednicu Vrhovnog suda RH, istodobno podilazeći političkim opredjeljenjima Andreja Plenkovića kao predsjednika Vlade i HDZ-a u tom pitanju. Duboko je uvjeren da za to ima jake argumente.

Kao prvo, ističe da je profesorica Đurđević „na poziv odvjetnika Anta Nobila od 4. siječnja 2014. izradila pravno mišljenje 7. siječnja 2014. od ukupno 113 stranica s prilozima, spontano i munjevitom brzinom u trodnevnom roku“.

Potom piše kako ona „u mišljenju zauzima stav da domaći sudovi imaju obvezu provjeravati postojanje razloga za odbijanje predaje zbog zastare kaznenog progona za sva kaznena djela, dakle i za ona s popisa iz članka 10., te da bi postupanje suprotno tome bilo, između ostalog, kršenje članka 9. stavka 2. Ustava RH, prakse Vrhovnog suda i Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu“.

Izriče udarni zaključak da se profesorica suprotstavlja načelu vladavine prava, nastavljajući: „Postupanje sudova protivno javnoj i izričitoj zakonskoj odredbi, za koje se zalaže profesorica Đurđević, bilo bi protivno načelu vladavine prava.“

Obratno! Sudska praksa Vrhovnog suda RH (i pokorenih županijskih sudova) u izvršavanju europskih uhidbenih naloga je ta koja, sustavno kršeći ZPS, teško krši načelo vladavine prava i ustavna prava izručenih odnosno predanih osoba već sedam godina.

Toj hrvatskoj pravosudnoj katastrofi posvetio sam analitičku Predstavku od 30. siječnja ove godine, naslovljenu „Rehabilitirajte Zakon o pravosudnoj suradnji i uspostavite vladavinu prava u Hrvatskoj“. Dostavio sam je saborskim odborima, predsjedniku Ustavnog suda RH, DORH-u, DSV-u, ministru pravosuđa, klubovima zastupnika, predsjedniku Republike…

Turudić pokušava manipulirati javnim mnijenjem. I nije mu prvi put. To je učinio i svojim „očitovanjem“ od 27. siječnja 2014. u povodu odbijanja SR Njemačke da na temelju hrvatskog uhidbenog naloga preda njemačkog državljanina Ivana Radoševića. Slučaj je javno doveo u pitanje Turudićevu odluku o Perkoviću. Njemački razlog odbijanja bila je zastara (o tome u Predstavci, str. 74).

Prema članku 32. stavak 1. ZPS-a, postupak suda radi predaje tražene osobe je hitan. Tako je postupak protiv Perkovića započeo 1. siječnja 2014. U prvom stupnju završen je odlukom Turudićeva vijeća od 8. siječnja, u drugom stupnju odlukom VSRH od 17. siječnja i, konačno, odlukom Ustavnog suda RH od 24. siječnja 2014. Zato Turudićevo podmuklo naglašavanje „munjevite brzine i promptne reakcije profesorice Đurđević na poziv odvjetnika Nobila“ nije fer, zlonamjerno je. Ekspeditivnost autorice traženog mišljenja služi joj na čast. Slično, opseg njezina mišljenja ne smije se interpretirati kao izraz njene volje da pomogne traženoj osobi. Može se raditi samo o njenom interesu da pridonese zakonitosti u primjeni jednog zakona, što je u skladu s poslanjem profesora i znanstvenika koji ne može ostati ravnodušan na pojave raskoraka između teorije, odnosno zakona, i prakse sudova.

Ako određeno pravno mišljenje stručne osobe o odredbama ZPS-a ide u korist tražene osobe, konkretno Perkovića, nepošteno je aprioristički aludirati da je to mišljenje naručeni i, kao takav, plaćeni „wishful thinking“. Turudić upravo to sugerira. Je li autorica trebala lagati o odredbama članka 20. ZPS-a kako bi izbjegla nečije uvjerenje o pristranosti? Kamo to vodi?

U istom kontekstu znakovito je da Turudić, i opet podmuklo, prešućuje ulogu još jednog uglednog pravnog znanstvenika u postupku odlučivanja o Perkoviću. Zašto? Zato što je pravno mišljenje tog profesora, a riječ je o Davoru Derenčinoviću, predstojniku Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u svojoj biti podudarno s mišljenjem profesorice Đurđević. Tako bi i profesor Derenčinović, po turudićevskoj logici, valjda pogodovao Perkoviću. Ali njemu je bitno da se blatom nabaci na kandidatkinju predsjednika Milanovića. (U svom Rješenju o predmetu Perković tek ovlaš spominje mišljenja prof. Derenčinovića i prof. Đurđević, na stranicama 3. i 4.)

Pojedini novinari već dulje vrijeme ostentativno i višekratno medijski razapinju profesoricu Đurđević kao zaštitnicu koja je sprječavala izručenje Perkovića i Mustača (Marinko Jurasić, Ivan Hrstić, Tomislav Krasnec, Mislav Togonal i neki drugi).

To je razlog više da opširnije citiram reprezentativne pravne stavove profesora Derenčinovića. U radu naslovljenom „Doseg isključenja provjere dvostruke kažnjivosti iz Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije“ (Hrvatski ljetopis za Kazneno pravo i praksu br. 2/2014, str. 249 – 270) on, uz ostalo, piše (slovne oznake su moje):

„a) U implementacijskim zakonodavstvima (Okvirne odluke Vijeća EU) svih država članica EU zastara je razlog za odbijanje izvršenja EUN-a, samo što je ona u nekim državama obligatorni razlog, a u nekima fakultativni. (str. 261)

b) Među državama koje prednjače u odbijanju izvršenja naloga posebno se ističe Njemačka (760 odbijenih naloga u razdoblju od 2005. do 2011. godine) koja je u kontekstu ovog rada nama posebno zanimljiva kao referentna država. Tako su, primjerice, u 2013. godini njemački sudovi odbili izvršenje 19 uhidbenih naloga zbog nastupa zastare.

Upravo je zastara među najučestalijim razlozima za odbijanje izvršenja naloga u toj državi. Pritom njemačko pravosuđe, kao uostalom ni ostala sudbena tijela koja su u državama članicama nadležna za izvršenje EUN-a, u pogledu zastare kao razloga za odbijanje izvršenja naloga ne radi razliku ovisno o tome je li riječ o kataloškim djelima ili ne… (Moja napomena: Kataloška djela su djela s popisa u članku 10. ZPS-a, odnosno u članku 2. stavak 2. Okvirne odluke.)

Važnu odluku u profiliranju takve sudske prakse ima i Savezni ustavni sud (Bundesverfassungsgericht) koji u jednoj odluci iz 2009. godine upućuje na to da njemački sudovi imaju ne samo pravo već i dužnost utvrditi je li, u postupku izvršenja EUN-a, nastupila zastara kaznenog progona po njemačkom pravu. Propust suda u tom smislu predstavlja arbitrarno kršenje temeljnog prava njemačkog državljanina na zaštitu od izručenja i zanemarivanje odgovornosti države za vlastite državljane, što je u suprotnosti s člankom 16. st. 2. njemačkog Temeljnog akta (Ustava), koji iznimno dopušta izručenje njemačkog državljanina državi članici EU-a ili međunarodnom sudu, ali uz uvjet poštovanja načela vladavine prava.

To se načelo poštovalo i u odnosu na uhidbene naloge koje su izdala nadležna tijela Republike Hrvatske, a koja su njemački sudovi odbili izvršiti zbog nastupa zastare po njemačkim propisima. Tako je njemačko pravosuđe zbog zastare kaznenog progona (po njemačkim propisima) odbilo izvršiti uhidbeni nalog izdan od Općinskog suda u Zagrebu koji se odnosio na njemačkog državljanina Ivana Radoševića. (str. 262)

c) Poput ostalih okolnosti koje čine dvostruku kažnjivost (in concreto), zastara se procjenjuje isključivo prema pravu države izvršenja upravo zbog povjerenja između država u suradnji u kaznenim stvarima… (str. 266)

d) Razlikovanje dvostruke kažnjivosti kao materijalno pravne (in abstracto) i procesno pravne (in concreto) relevantno je s obzirom na to da se isključenje provjere dvostruke kažnjivosti po članku 2. stavku 2. Okvirne odluke odnosno po članku 10. ZPS-a odnosi isključivo na dvostruku kažnjivost ‘in abstracto’. (str. 267)

e) Stajalište VSRH prema kojem isključenje provjere dvostruke kažnjivosti po članku 10. automatski implicira neprimjenjivanje / zabacivanje domaćeg prava u pogledu utvrđivanja zastare, potpuno je neosnovano i posljedica je pogrešnog tumačenja pojma dvostruke kažnjivosti. (str. 268)“

Ovo je objavljeno u listopadu 2014. Prošlo je šest godina, a VSRH tjera onako kako je započeo odlukom KŽ–EUN-11/13 od 20. rujna 2013. Suci u vijeću bili su: Lidija Grubić Radaković, Zdenko Konjić i Marin Mrčela. (Više u Predstavci, str. 40 – 48.)

Iz citirane točke (b) uviđa se da je članak 9. stavak 2. Ustava RH u biti jednak članku 16. stavak 2. njemačkog Temeljnog akta (Ustava). Jasno je tko je od koga prepisao odredbu o temeljnom pravu državljanina i iznimnom dopuštenju izručenja odnosno predaje. Naravno da to ne smeta. Problem je, međutim, u tome što hrvatsko pravosuđe, voljom Vrhovnog suda, to pravo izigrava uvijek kad se radi o djelima iz popisa (kataloga) članka 10. ZPS-a.

VRHOVNI SUD RH KRŠI ZAKON VEĆ OSMU GODINU – DOKAZI U Predstavci sam izložio sedam dokaza o tome da VSRH praksom izvršenja europskih uhidbenih naloga sustavno krši Zakon o pravosudnoj suradnji (str. 3 – 5 i 117 – 131). Evo dvaju, ukratko:

1) Članak 20. ZPS-a posvećen je ulozi Hrvatske kao primateljice naloga. Njime se u prvom stavku utvrđuje na koja kaznena djela se odnosi izvršavanje zaprimljenih naloga, pa se kaže: „Osim za djela iz članka 10. ovog Zakona sud će izvršiti europski uhidbeni nalog za djelo za koje je u državi izdavanja propisana kazna zatvora u najdužem trajanju od barem jedne godine zatvora ili više…“

U drugom stavku se propisuje osam obligatornih razloga za odbijanje priznanja zakona. Među njima su amnestija, razlog iz načela „ne dvaput za isto“, razlog granične dobi počinitelja, nastup zastare kaznenog progona, kad postoji nadležnost Republike Hrvatske na temelju domaćeg prava i drugi.

Članak 17. ZPS-a posvećen je ulozi Hrvatske kao izdavateljice naloga. Njime se u prvom stavku utvrđuje, jednako kao i u prvom stavku članka 20., na koja sve kaznena djela se izdani nalog može odnositi, pa se kaže: „Europski uhidbeni nalog, osim za djela iz članka 10. ovog Zakona, domaće tijelo može izdati i za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora u najdužem trajanju od jedne godine zatvora ili više…“

U drugom stavku utvrđuje se uvjet pod kojim nadležno domaće tijelo može izdati EUN. U trećem stavku članka 17. propisuju se razlozi za opoziv već izdanog naloga. Među njima je i zastara ako je u međuvremenu nastupila.

Izričaj „osim za djela iz članka 10. ovog Zakona“, koji se javlja u oba članka, presudan je za razumijevanje Zakona, osobito u dilemi oko toga odnose li se razlozi odbijanja naloga iz članka 20. stavak 2. na sva kaznena djela (Đurđević, Derenčinović, Novoselec… Ukratko, cijela kaznenopravna zajednica Hrvatske) ili samo na ona koja nisu popisana u članku 10. predmetnog Zakona (Turudić, Mrčela, uključivo i ostali suci Kaznenog odjela VSRH izuzev suca Damira Kosa, suci Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Dakle, budući da jednaki kritični izričaj mora imati, i ima, jednako značenje u oba članka, te s obzirom na notornu i golu činjenicu da Hrvatska, kao i svaka država Unije, može izdati EUN za sva djela za koja se taj nalog uopće može izdati, slijedi da razlozi odbijanja naloga iz članka 20. također vrijede za sva djela.

Svakome tko je pročitao ZPS i tko slijedi njegove odredbe – što je sveta i jedina dužnost poštenog suca pri odlučivanju o nalogu – jasno je da izričaj o kojem se ovdje radi ima inkluzivno značenje u oba članka. On ne nosi značenje „izuzevši djela iz članka 10. Zakona“. On znači „pored, ili uz djela iz članka 10.“ To je valjda u stanju shvatiti svatko. Nije to, kao što bi kazao predsjednik Milanović, mehanika fluida.

Vrijednost tog dokaza može se verificirati i na primjerima odredbi članaka 63. i 77. ZPS-a u kojima se javlja jednaki, presudno važan, izričaj.

2) Drugi dokaz izložit ću ovako. Pojam dvostruke kažnjivosti javlja se u ZPS-u samo u članku 10. Taj članak jednak je stavku 2. članka 2. Okvirne odluke, u kojem se, dakle, koristi isti pojam.

Sudac Turudić u rješenju od 8. siječnja 2014., kojim je odobrio predaju Perkovića, piše na petoj stranici: „Okvirna odluka Vijeća o europskom uhidbenom nalogu od 13. 6. 2002. propisuje popis od 32 kaznena djela za koja je u državi izvršenja naloga isključeno ispitivanje postojanja dvostruke kažnjivosti.“ Osloncem na ovo, kao i na svoje shvaćanje dvostruke kažnjivosti iz članka 10. ZPS-a, on, skupa s članovima sudskog vijeća, nije uzeo u obzir kakvo je stanje zastare u Perkovićevu slučaju. Odluka je donesena ignoriranjem odredbe o zastari iz članka 20., stavak 2., točka 7. Istu pogrešku, kršeći Zakon, počinilo je i vijeće VSRH koje je u drugom stupnju potvrdilo Turudićevu odluku. Radi se o rješenju Vrhovnog suda RH broj KŽ–EUN-2/2014-5 od 17. 1. 2014. Vijeće su činili: Lidija Grubić Radaković, Zdenko Konjić i Marin Mrčela. (Više u Predstavci, str. 67 -73.)

Nažalost po Turudića, Mrčelu i ostale hrvatske suce iste sorte i karijerne geneze, zastara ne ulazi u pojam dvostruke kažnjivosti ni u članku 2. stavak 2. Okvirne odluke ni u članku 10. ZPS-a. To se može vidjeti i iz rada profesora Derenčinovića. Time dokaz nije dovršen jer je to tek jedna tvrdnja i pozivanje na autoritet znanstvenika.

Međutim, kad bi zastara doista bila obuhvaćena pojmom dvostruke kažnjivosti iz navedenih članaka, to bi značilo da je Vijeće EU-a člankom 2. stavak 2. Okvirne odluke propisalo i nametnulo svim državama članicama EU-a obvezu da u pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima sustavno odobravaju predaju traženih osoba bez provjeravanja razloga zastare, mimo i protivno odredbama nacionalnog zakonodavstva i da se tako odriču domaće jurisdikcije za najvažnija kaznena djela, a to su ona iz članka 2. stavak 2. Okvirne odluke, njih 32. Još direktnije: To bi bilo, po konačnom učinku, isto kao da je Vijeće EU-a propisalo da kazneni progon za navedena djela u unutarunijskoj suradnji uopće ne zastarijeva.

Dakle, metodom reductio ad absurdum dokazuje se da dvostruka kažnjivost iz članka 10. ZPS-a ne obuhvaća zastaru, a ni ostale razloge za odbijanje naloga iz članka 20. istog Zakona.

Znači, u pravu su profesori. Iz prakse država Unije vidi se da njihova pravosudna tijela, a to znači, naglašavam, i njihova državna odvjetništva, ne postupaju kao hrvatska tijela.

Na koncu, ne može se nego zaključiti da samostalna i neovisna Republika Hrvatska ima najgluplju sudbenu vlast u Europi. Ili, pak, kataklizmički nepoštenu. Za ovu priliku ostavimo po strani DORH i Ustavni sud RH.

IZRUČENI HRVATSKI DRŽAVLJANI Hrvatska je do danas članicama EU-a izručila 224 svoja državljana, pa i one koji su pod zastarom, navodi se u članku Ivane Jakelić naslovljenom „Posljedice lex Perković“ (Večernji list, 10. 4. 2021.). Članak je nešto najvažnije što je na temu sudske prakse u vezi sa ZPS-om objavljeno. Treba tek napomenuti da se ne radi o posljedicama Zakona kao takvog, već o posljedicama nezakonitog rada Vrhovnog suda.

Većina naših državljana predana je kršenjem odredbi članka 20. stavak 2. ZPS-a. Naime, pretežni broj predmeta EUN-a redovito se odnosi na neko od 32 djela iz članka 10. Zakona, a za ta djela je VSRH isključio primjenu odredbi o odbijanju naloga.

Esencijalna poruka iz spomenutog članka jest da je VSRH poništio Zakon kakvog je donio Sabor, u njegovoj biti.

Nijedan drugi slučaj i nijedna druga pojavnost ili slabost ne dokazuju više i snažnije slom Republike Hrvatske kao pravne države. Stoga može samo čuditi muk, izostanak medijskih reakcija na temu. Šute i saborski odbori i zastupnici. Šuti Vlada. Svjedočenje Zdravka Mamića o sucima Županijskog suda u Osijeku opravdano je aktualiziralo pitanje stanja u pravosuđu i njegove vjerodostojnosti. No tu se ipak radilo o nečemu što korijenski ne diskreditira sudbenu vlast kao treću granu državne vlasti.

Želim istaknuti, osobito na pažnju DORH-a i novoosnovanog Visokog kaznenog suda, da svako nezakonito rješenje o odobrenju europskog uhidbenog naloga istovremeno predstavlja ne samo kazneno djelo protiv službene dužnosti suca iz članka 291. stavak 1. odnosno 2. Kaznenog zakona, nego i djelo protupravnog oduzimanja slobode. Ovo drugo slijedi iz same definicije europskog uhidbenog naloga po članku 2. točka 8. ZPS-a: EUN je nalog nadležnog pravosudnog tijela države članice za uhićenje i predaju osobe… Nezakonito odobreni nalog tako djelo suca čini gnjusnijim nego što bi to bila, primjerice, otmica osobe u režiji zločinačke organizacije. Ovdje imamo zloupotrebu ukupne logistike, aparata i resursa države – od sudstva do policije, od državnih automobila do državnih lisica i mrčenja državnog papira.

Pravni poredak je urušen. Nije stradala vjerodostojnost Vrhovnog suda samo u očima javnosti, nego i kod svih časnih sudaca koji rade u sudovima županijske i općinske razine. Povrijeđena su ustavna prava građana. Amputiran je značajan dio pravosudnog suvereniteta države.

VRHOVNI SUDAC MRČELA – U STRASBOURG ILI U REMETINEC Stručno povjerenstvo predložilo je Vladi RH tri imena kao službene kandidate za mjesto novog hrvatskog suca u Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. To su Lovorka Kušan – sutkinja Ustavnog suda, zatim Marin Mrčela – zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, i Davor Derenčinović – predstojnik Katedre za kazneno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Za rezervnu kandidatkinju Vladi je predložena Zlata Đurđević – predstojnica Katedre za kazneno-procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. (Članak Slavice Lukić, Jutarnji list, 12. siječnja 2021.)

Ako usporedimo, s jedne strane, pravno shvaćanje profesorice Đurđević i profesora Derenčinovića s pravnim shvaćanjem suca Mrčele na drugoj strani, zapazit ćemo da se u pitanjima Zakona o pravosudnoj suradnji razlikuju kao nebo i zemlja. Rekao bih, zapravo, kao nebo i podzemlje.

Evo nam Mrčele, citiram primjere iz njegovih obrazloženja rješenja VSRH koja se odnose na EUN-e za djela s popisa članka 10. ZPS-a:

„1) Ne postoje razlozi za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga, kao i njegovu odgodu iz članka 20., 21. i 33. ZPS-a (KŽ–EUN-5/13-4 od 9. 8. 2013.).

(Napomena: Ovdje je važno zapaziti činjenicu da su se razlozi iz članka 20. provjeravali.)

2) Pogrešno je prvostupanjski sud uzeo u obzir zastaru kaznenog progona po domaćem pravu, jer se prema odredbi članka 10. ZPS-a ne primjenjuje domaće pravo niti se na temelju njega cijeni o zastari kaznenog progona… (KŽ–EUN-11/13-4 od 20. 09. 2013.)

(Napomena: Ovdje Mrčela mijenja stav izražen u rješenju koje je potpisao 40 dana ranije, tj. 9. 8. 2013. Ovime je VSRH počeo etablirati novo pravno shvaćanje Zakona, a time i pogrešnu sudsku praksu koja traje i danas. Do promjene stajališta došlo je onog časa kad je sud saznao da će Vlada – Milanovićeva – promijeniti ZPS time što će ukinuti limit po kojem se EUN nije mogao izvršiti za djela počinjena prije 7. 8. 2002. godine. Naime, taj limit je priječio i predaju Perkovića za djelo ubojstva od 28. 7. 1983.)

3) Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u slučaju kad se radi o kaznenom djelu ubojstva, treba primijeniti odredbu članka 10. ZPS-a. To zato što je ova odredba u potpunom suglasju s odredbom članka 2. stavak 2. Okvirne odluke. (KŽ–EUN-2/14-5 od 17. 01. 2014. – drugostupanjska odluka o prvostupanjskoj odluci suca Turudića u predmetu Josipa Perkovića.)

4) Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da domaći sud kao sud izvršenja europskog uhidbenog naloga ne ispituje kažnjivost prema nacionalnom pravu … Isključenje provjere dvostruke kažnjivosti, kako je navedeno u članku 2. stavak 2. Okvirne odluke i s njim suglasnom odredbom članka 10. ZPS-a, priječi primjenu domaćeg prava na kaznena djela označena u popisu navedenih odredbi. (KŽ–EUN-8/14-4 od 07. 02. 2014.)

(Napomena: Očito je, Mrčela ne laže samo o značenju ZPS-a, nego i o Okvirnoj odluci obaju propisa.)

Iz ovih primjera svatko će razumjeti, pa možda i aktualni ministar pravosuđa, da ne mogu istodobno biti u pravu profesor Derenčinović i profesorica Đurđević na jednoj strani i sudac Mrčela na drugoj. Netko gnjusno laže o pravom sadržaju ZPS-a.

Tko će kao hrvatski sudac odlučivati o žalbama zbog povreda ljudskih prava u prevažnoj europskoj instituciji? Onaj tko ih je realno kršio u domovini ili netko od onih koji su na to ukazivali još na samom početku pogrešne primjene Zakona? Odluka je još uvijek u rukama Vlade.

Mučki prijeći preko svega te izbor prepustiti Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, ne bi od Republike Hrvatske bilo odgovorno.

Mrčela se sprema kidnuti od hrvatskog pravosuđa. Uzda se vjerojatno u reference stečene kroz aktivnost u GRECO-u.

Što se tiče kandidature sutkinje Lovorke Kušan, stvar nije toliko jasna. Njeno ime sam našao kao članice vijeća Ustavnog suda u dvije odluke tog suda, od kojih se obje odnose na mene u istom kontekstu primjene ZPS-a (U-III-2489/14 od 19. 9. 2018. i U-I-1452/14 od 18. 12. 2018.). Ako u tome nije izrazila izdvojeno mišljenje, što se iz teksta odluka ne vidi, tada je i ona na strani Mrčele, Turudića i sličnih.

Za kraj: Suci VSRH, ne brinite se, dok je ovakvog HDZ-a, ostajete nedodirljivi.