Dok „brojimo sitno“ do eura, uvučeni smo u kratkoročne brige o tome kako će raditi bankomati od ponoći 1. siječnja 2023., tko će „zaokružiti“ cijenu na više pri konverziji i slično. Pritom promiču neke važnije dugoročne teme vezane uz euro. A one bi mogle biti veoma važne za dugoročni gospodarski rast i rast životnog standarda u Hrvatskoj u ovome desetljeću. Stoga treba podići pogled prema dugom roku. Puno puta rečeno je da će euro smanjiti rizike i troškove razmjene. To je jako dobro za poslovanje, međunarodnu trgovinu (razvoj izvoznog sektora), investicije i otvaranje novih radnih mjesta. No riječ je tek o potencijalu čije ostvarenje zahtijeva vrijeme. Ništa bitno se neće promijeniti preko noći (osim dijeljenja svega sa 7,5345): o događajima u duljem razdoblju ovisit će hoće li se potencijal uistinu i ostvariti.

S jedne strane, nazire se niz dobrih vijesti koje upućuju na ostvarenje potencijala. Hrvatska ulazi i u Schengen. To će olakšati protok ljudi i roba preko granica, a Jadran će postati još atraktivnija destinacija unutar EU-a. U ne tako dalekoj perspektivi Hrvatska bi mogla ući u OECD. Okvir OECD-a, kluba najrazvijenijih država svijeta, od vlasti zahtijeva poboljšanje regulacije, reforme, razvoj tržišta kapitala i bolje upravljanje državnim poduzećima. To su dosad zanemarene rak-rane hrvatske ekonomske politike. O bespovratnim sredstvima EU-a govori se svakodnevno, pa na to ne treba ni trošiti riječi. Kada se sve zbroji, u narednim godinama preklopit će se djelovanje nekoliko ključnih čimbenika, među kojima je i pristupanje europodručju, a svi ti čimbenici, djelujući združeno, mogu značajno ubrzati gospodarski rast. Pod pritiskom dnevnih vijesti o cijenama energenata, inflaciji, ratu u Ukrajini i u strahu od recesije, nije lako uočiti ili vjerovati da Hrvatska ima povijesnu prigodu za veliki razvojni iskorak. Ako se otrgnemo vladavini trenutka i kratkoročne perspektive te prihvatimo da se događa nešto od čega bismo u ne tako dalekoj budućnosti mogli imati velike koristi, postavlja se pitanje: kako se u tu dugoročnu priču uklapa financijski sektor?

Banke su već dugi niz godina dobro kapitalizirane, a sada se zbog ulaska u europodručje povećava likvidnost koja će ublažiti pritiske na rast kamatnih stopa u usporedbi s drugim zemljama. Financijski pokazatelji ne upućuju na neravnoteže povezane s visokom zaduženošću. Naprotiv, pokazatelji zaduženosti poduzeća i stanovništva upućuju na prosječnu ili ispodprosječnu zaduženost s obzirom na dostignuti stupanj gospodarskog razvitka. Uz to, priključenje europodručju umanjit će i rizike i transakcijske troškove upravljanja sredstvima, što otvara nove perspektive za poboljšanje odnosa prinosa i rizika u obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima.

Okvir OECD-a od vlasti zahtijeva poboljšanje regulacije, reforme, razvoj tržišta kapitala i bolje upravljanje državnim poduzećima

Jedini pokazatelj makroekonomskih neravnoteža koji odskače od normalnih vrijednosti je javni dug. Očekuje se da će omjer javnog duga i BDP-a potkraj 2022. iznositi oko 71 posto BDP-a. To je više nego u drugim zemljama srednje i istočne Europe, osim u Mađarskoj gdje je omjer viši. Ipak, omjer javnog duga u Hrvatskoj je u padu. Deficit državnog proračuna odnosno opće države (koji uključuje i salda proračuna lokalne države i nekih državnih poduzeća) ove godine očekuje se oko 1,5 posto BDP-a, što je razmjerno nisko.

Ako se u narednim godinama održi proračunska disciplina, to će pogodovati rastu i omogućiti građanima i poduzećima da kroz pristup kreditima i tržištu kapitala realiziraju svoje investicijske planove uz razumno niske troškove financiranja. S druge strane, eventualni gubitak proračunske discipline – pretjerana javna potrošnja – mogao bi ugroziti mogućnost ostvarenja potencijala koje donosi ovaj potencijalno izniman razvojni ciklus. Zadržavanje visoke inflacije i kočenje kroz postavljanje dodatnih financijskih ograničenja, neki su od mehanizama kojima bi gubitak proračunske discipline mogao ugroziti rast.

Kada se spomene koncept proračunske discipline, dio ljudi ima asocijaciju na proračunsku štednju – nepopularne rezove. Međutim, nije o tome riječ. Specifičnost sljedećih godina je u tome što će država moći štedjeti i u isto vrijeme obnavljati i pojačano opremati vrtiće, škole, bolnice i infrastrukturu.

‘Ako se održi proračunska disciplina, to će pogodovati rastu i omogućiti građanima i poduzećima da kroz pristup kreditima i tržištu kapitala realiziraju svoje investicijske planove uz razumno niske troškove financiranja’, ističe Zdenko Adrović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Održavanje fiskalne discipline neće biti toliko teško kao što izgleda na prvi pogled ako se rukovodimo iskustvom naših prošlih velikih proračunskih deficita, iz godina kada je javni dug kao posljedica zaduživanja države brzo rastao (pa su i kamatne stope na instrumente javnog duga prije 2017. bile relativno visoke). Sada su vremena drugačija. Sredstva EU-a umanjuju pritiske na deficit ili korištenje vlastitih sredstava prikupljenih iz poreza, doprinosa i sličnih unutarnjih izvora. A ulazak u europodručje širi mogućnosti za povoljno financiranje države, što se pojačava u razdobljima recesija kada se porezni izvori sužavaju: tada uskače Europska središnja banka koja kupuje državne obveznice na otvorenom tržištu. To umanjuje pritisak na rast kamatnih stopa u težim vremenima.

Prema tome, monetarna politika u europodručju ima već razvijene mehanizme krizne intervencije. A kada nema krize, o monetarnoj politici ionako malo toga ovisi. Ključne su druge politike poput spomenute fiskalne.

U vezi s time javlja se i jedan novi izvor prihoda, barem kada je riječ o razmjerima. Razlika prihoda i rashoda središnje banke oduvijek je prihod proračuna svake države koja je osnivač središnje banke, u našem slučaju Hrvatske narodne banke. U vrijeme kune HNB je akumulirao značajne devizne rezerve (zadnji podatak: 26 milijardi eura) koje su uglavnom služile za pokriće sveprisutne devizne štednje te su se morale držati u visokolikvidnim financijskim instrumentima koji ne nose značajne prinose. A kuna je bila u svijetu praktički nepoznata valuta. Naša monetarna osnovica je razmjerno mala te je, prema tome, i razlika prihoda i rashoda HNB-a, takozvana emisijska dobit, u makroekonomskim okvirima razmjerno mala – na razini statističke pogreške. Uopće nije bitna za državni proračun.

Ulazak u europodručje širi mogućnosti za povoljno financiranje države, što se pojačava u recesijama kada se porezni izvori sužavaju

To će se ulaskom u europodručje promijeniti. Kao prvo, sada rastu kamatne stope na svjetskom tržištu, što pogoduje emisijskoj dobiti. Drugo, HNB će kao dioničar participirati u emisijskoj dobiti Europske središnje banke, a kako je euro druga najvažnija svjetska valuta nakon dolara koja u globalnom gospodarstvu participira s 25-30 posto, relativni udjel bit će mnogostruko veći od dobiti HNB-a na kuni. Treće, oko 95 posto akumuliranih deviznih pričuva ostaje HNB-u (vrlo mali dio ulaže se u doplatu cjelokupnog iznosa kapitalnog uloga HNB-a u Europskoj središnjoj banci i u rezerve kojima ona upravlja). Upravljanje tim značajnim iznosom, uz veće prinose u uvjetima naraslih kamatnih stopa, dodatno će uvećati emisijsku dobit HNB-a. Tako će državni proračun doći do izdašnijeg prihoda od emisijske dobiti koji bi se u pojedinim godinama mogao popeti i do raspona 0,5 – 1 % BDP-a.

To je naizgled malo u usporedbi s, primjerice, EU sredstvima ili sredstvima od pojedinih oblika poreza. No dvije su stvari bitne. Prvo, riječ je o javnom prihodu koji ranije nije bio ni približno toliko izdašan. Drugo, riječ je o rastu izdašnosti u vremenu u kojem će i drugi izvori prihoda, počevši od sredstava EU-a, biti izdašni. Stoga se otvara jedinstvena prilika da Vlada u isto vrijeme štedi i povećanim ulaganjima razvija javne funkcije. O shvaćanju te mogućnosti (i nužnosti, ako želimo dugoročno održiv rast) u velikoj mjeri ovisit će i hoće li se razvojni potencijali koji su opisani na početku ovoga teksta uistinu i ostvariti.