Vodeći profesori ustavnog prava, a potom i svi suci Ustavnog suda (dalje: USUD) složili su se u tome da osoba koja obnaša dužnost predsjednika Republike Hrvatske (dalje: PRH), dok je na toj dužnosti, ne smije sudjelovati niti kao kandidat, niti u političkoj kampanji, u izborima za Hrvatski sabor. Stajalište USUD-a i profesora ustavnog prava branjeno je čuvanjem izbora od utjecaja PRH, a trebalo je biti branjeno prvenstveno dužnošću PRH da sačuva vlastiti autoritet.

Ta je dužnost sadržana u čl. 92. st. 2 Ustava RH, koji glasi: „Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“. Po toj odredbi osoba koja obnaša dužnost PRH ne smije se kandidirati za Sabor niti sudjelovati u predizbornoj promidžbi kao stranački ili nestranački kandidat ili kao zagovornik bilo kojeg kandidata, stranke ili koalicije radi očuvanja neutralnosti PRH, koja je uvjet njegova autoriteta. Zbog istih razloga, PRH ne smije sudjelovati niti u izborima za EU parlament. Ta je zabrana pojačana čl. 92. st. 1. Ustava RH, da PRH predstavlja i zastupa RH u zemlji i inozemstvu, i čl. 99. Ustava RH, da je PRH vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH.

Autoritet predsjednika

Značenje odredbe kao što je to čl. 92. st. 2 Ustava RH pokazao je Lyndon Johnson, predsjednik SAD-a od 1963. do 1969. Na pitanje kako uspijeva vršiti tako veliku vlast koja mu je dana ustavom SAD-a, odgovorio je: „Kakva vlast? Sve što radim od jutra do navečer jest to da razgovaram s raznim ljudima i uvjeravam ih da bi oni, da znaju to što ja znam, učinili upravo to što im ja savjetujem da učine“. Johnson je time kazao da ima te izvršava prije i iznad svega autoritet.

Autoritet je moć, tj. sposobnost provedbe svojih odluka („volje“) utjecajem na druge. Sredstvo utjecaja je osobni primjer, društveni položaj, donekle uvjeravanje. Autoritet nije provođen prijetnjom prisile, tj. upotrebe fizičke sile, ili prinude, tj. utjecaja na volju drugih uskratom dobara, npr. novčane potpore, gubitka zaposlenja, sramoćenjem ugleda. Niti je neposluh autoriteta sankcioniran prisilom ili prinudom. Sankciju za nepoštovanje autoriteta trpi onaj tko ga ima. Time da mu slabi. Autoritet nije vlast. Današnji roditelji imaju autoritet, gotovo bez vlasti. Slično učitelji. Što je vlast veća, tj. bliža onoj predsjednika SAD-a, to je za njezino obnašanje potrebno ne manje, nego više autoriteta (predsjednik SAD-a koji je nema na brzinu bi skončano od svoje tajne službe; poput rimskog cara od njegove pretorijanske straže koja ga je proglasila carem nakon što je pod njegovim zapovjedništvom ubila prethodnog cara samoproglašenog nakon što su pretorijanci s njim na čelu ubili ranijeg cara). Upravo zbog toga vlast uključuje dužnost stvaranja i/ili očuvanja autoriteta. Uključuje čak i ako ta dužnost nije zapisana u zakonu kao što je neizravno zapisana u čl. 92. st. 2. Ustava RH.

Previd značenja čl. 92. st. 2 Ustava nije niti slučajan niti bezazlen. Objašnjiv je pravnim pozitivizmom. To je uvjerenje da je država nametnik, a pravo jednosmjerni izljev njezine moći na podanike. Različito je od morala, kako onoga državnih podanika, tako i bilo kojega šire važećega. Pravo je skup pravila koji je sankcioniran državnom prisilom, na koju država ima monopol, jer je suverena. Shodno tome, internacionalno (međunarodno) pravo, pravo EU-a i pravo Vijeća Europe (koje provodi Europski sud za ljudska prava) nisu prava, jer ne može biti prava iznad države koja je jedina suverena. Niti ustavno pravo nije pravo, jer uglavnom nije provođeno državnom prisilom, a nije niti upravno pravo, jer se protiv države provodi građanskom parnicom.

Previd nije posljedica niti hrvatskoga pravnog nasljeđa niti hrvatske ili europske teorije prava i države. Nasljeđe je hrvatsko državno pravo. Takvim je držano i kad je nazivano municipalnim, tj. pravom gradova država, kako se i danas engleski naziva nacionalno ili domaće pravo, za razliku od internacionalnoga. Suvremenu hrvatsku teoriju prava ustanovljuje Berislav Perić 1950-ih disertacijom o tome da je pravo nužno i nametnuto od vlasti (heteronomno) i stvoreno od ljudi, pojedinih i skupina (autonomno). Upravo to tvrdio je i marksistički filozof Ernst Bloch, preveden i u Jugoslaviji. Hans Kelsen, najveći pravnik 20. stoljeća, pokazao je da suverenost kao samovlast ne postoji, jer država svoju vlast određuje granicama s drugim državama, koje su običajne ili ugovorne.

Hrvatska samokolonizacija

Previd je posljedica samokolonizacije Europe, pa tako i Hrvatske, dragovoljnim prihvatom angloameričkog pravnog nasljeđa. Po njemu, pravo je – uključujući internacionalno – to što čine sudovi, dakako angloamerički. Prijemčivo je hrvatskim studentima prava koji žude za tim da postanu – poput angloameričkih u filmovima – odvjetnici (iako ti više nisu niti među 10 najbolje plaćenih profesija u SAD-u). Izvan vidokruga naših studenata prava je to čime su zaokupljeni diplomati, ustavni i upravni te trgovački pravnici. Tima je prva svrha prava mir, a ne pravednost, pogotovo ne ispravljajuća koja traži da prekršilac vrati dug, makar kao kaznu. Pravna mjerila su im ne samo pravila, nego i vrijednosti koje određuju da je nešto (npr. autoritet USUD-a) dobro. Sporove ne rješavaju samo sudovanjem, nego i drugim postupcima koji su barem dijelom pravno uređeni: pregovorima, mirenjem, istragom, poravnanjem. Tipična sankcija trgovačkog prava je stavljanje onoga tko ne plati mjenični dug na crnu listu trgovačke komore, kojom je prekršilac izbačen iz trgovačkog prometa. Za države su takva sankcija oznake kreditne sposobnosti BB+, BBB- itd.

USUD se treba oslanjati prvenstveno na hrvatsko i europsko pravno nasljeđe i zbog toga što su njegove odluke provođene uslijed njegova autoriteta. Da nisu provođene prisilom pokazuje odluka USUD-a da Vlada sredi popis birača. Da ustavni sudovi po njemačkom uzoru, kakav je i hrvatski, imaju vlast da narede upotrebu državne prisile, zgradu USUD-a na Markovu trgu čuvala bi pravosudna policija. I ta bi već odavno lišila slobode i odvela saborsku većinu u Remetinec.