Da li je prije bilo bolje?

Je li na Zemlji bilo prostora il’ vremena?

Ili je bilo kao sada

U ovoj paklenoj kugli kojom caruje dominira vlada

Laž, prevara, pohlepa, mržnja, glad

Zlo, nepravda, zavist, osveta, strah?

Je li bolje bilo?

I have a dream!

Je li bolje bilo?

Jal, ljubomora, novac i droga!

Kriminal, svađa i smrt

Bijes, korupcija, genocid, patnja!

Moć, krađa, vlast i grijeh!

Ekstremizam, rasizam, fašizam, nacizam!

Interesi, agresije, rat!

Nacionalizam, šovinizam, komunizam, sotonizam!

Anarhija, zavjera, jad!“

Slaven Bilić, Joško Matura

Ponedjeljak u 6.26, „TV kalendar“ započinje prisjećanjem na pad Vukovara i Škabrnje 1991. Prigodni TV program kreće u 9.30. Kolona sjećanja, zastave, tamna odijela, ozbiljna lica, tužne pjesme. Javljanja, sugovornici, reportaže. Misa. Dan je sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

U Vukovaru, ispred bolnice, stoje Jandroković i Plenković. Tu je i Orsat Miljenić. Butković je u Škabrnji, ide „na“ Milanovića. U prvom vukovarskom redu ističe se Dragan Prisajedinitelj bezaferni, Zmaj od Stanova. U jednom trenu učinilo mi se da vidim i Beroša u drugom redu. Plejada poznatih likova uokolo, gotovo svi članovi „Stožera za obranu hrvatske nezakonito stečene imovine“. Ostale ispuštam kao nepotrebne. Za ovu prigodu.

Za neke je u današnjoj Hrvatskoj 17. studenoga 2024. jednako nebitan kao i onaj 1991., kada je u maglovitom sumraku padala Ulica maršala Tita pa Trg Republike, vukovarsko groblje i vatrogasni dom, a u Borovom naselju hrvatski se borci i narod povukli u kompleks tvornice Borovo. Za njih je jednako nebitan 18. studenoga 2024. kao i onaj 1991., dan kada se predala obrana Mitnice, tisuće stanovnika i branitelja. Nebitna im je, na gadljivo licemjeran način, i pogibija Blaga Zadre i egzekucija Siniše Glavaševića. Zaboravili su i šesnaestogodišnjeg branitelja Sabahudina Gršića, usmrćenog koji dan prije pada Vukovara. Nije im sveto ni onih 260, 270 zatočenih, zvjerski mrcvarenih, klanih i ubijenih na Ovčari. Iako će se u njih zaklinjati. Svaki put kad zatreba. Slabo su im značajni i svi branitelji i civili poginuli, smaknuti 18. i 19. studenoga 1991. u Škabrnji.

Nebitan je 17., 18., 19. studenoga 2024. jednako kao i 17., 18., 19. studenoga prije 33 godine. Nekima. Prije svega onima koji na te dane prisežu, izgrađuju svoje državotvorstvo, dokazuju domoljublje. Na ove dane obitelji žaluju. Majke i očevi sjećaju se djece koju još nisu našli, ukopali. Na te dane djeca, unuci, slušaju o poginulim članovima obitelji, pokušavajući spojiti lica s obiteljskih fotografija i priču o očevima, majkama, djedovima, bakama koje nisu upoznali. Svatko normalan, s imalo topline i ljubavi, suosjeća sa svima koji su na te dane, ili neke druge, svoje bliske izgubili. Neki ne.

Prijeći ću na stvar. Vukovarska Hrvatska je laž. Ona „vukovarska Hrvatska“ koju prenose, komemoriraju i svake godine ponovno sahranjuju, s tmurnom glazbenom kulisom, ona je laž! Zajedništvo koje se u prigodnim izjavama poručuje, herojstvo koje hvale, žrtva koju žale, sve je to, zapravo, nevažno. Nebitno. Licemjerstvo u sjeni „državotvorne laži“. Ponovit ću, Kolona sjećanja, zastave, grbovi, tuga i suze, sve je laž. Nekima. Ta je Hrvatska laž. Licemjerna korisna laž. Čija? Prepoznat će se.

Heroji su mrtvi. I oni vukovarski. Koliko god im svita „uvaženih“ pripisivala neumrle zasluge. Dok se na njihovim mrtvim tijelima goste razni ratni i postratni profiteri, ministri koji raspisuju natječaje i „štipaju“ pare, liferanti koji uvećavaju cijenu i plaćaju mito, muljatori koji posreduju i povezuju, nacionalni varalice, udbaški i ini doušnici koji su početkom devedesetih otkrili da su Hrvati. Baš veliki Hrvati… Sve likovi koji su svaki potez, korak i pogled dobro naplatili. I naplaćuju.

Pred 33 godine neki su branili Hrvatsku. Današnjim očima su naivci. U blatu i hladnoći, magli i rovu, davali su sebe. Bukvalno. Nesvjesni da će se 2024. neki drugi naplaćivati na njima kradući na aparatima, uzimajući u kešu, muljajući u nabavi, zakidajući na materijalu. A bit će im puna usta njihove žrtve, Hrvatske, zajedništva.

Krenulo je i ranije. Neki su i prije Vukovara 1991. krenuli tržiti Hrvatsku. Dinari su se vozili u Bosnu. Uzimala se provizija. Naknada za državotvorstvo. Neki su prodavali švercane kalašnjikove. Naftom se poslovalo sa sankcioniranim neprijateljima. Tad je započeo „Imovinski rat“ u kojem su „heroji“, pod zaštitom noći i moćnih pokrovitelja, krenuli kibicirati stanove i kuće, bijelu tehniku i hekleraje. Taj rat nije stao 1995. Traje i danas. Zbog toga taj 18. studenoga 1991. nije važan – važnost svjedoči sve prije i poslije. Kriminalno. Koruptivno. U nas normalno.

Dan koji treba obilježavati jest 15. studenoga 2024. To je dan kada nas je ministar zdravstva Beroš s družinom osvijestio. Zapravo samo podsjetio na blagdan „sjećanja na žrtve Imovinskog rata i Dan sjećanja na žrtve korupcije“. Na sve nas: šutljive budale koje drhtimo pred Poreznom upravom i kada smo sve platili, nas koji plaćamo ovrhe kad zakasnimo s računima. Valja obilježavati i 29. svibnja 2020. „Dan korupcije u Hrvatskim šumama i vjetroelektranama“. Za ovu je državu od 18. studenoga važniji 9. prosinca 2010. – „Dan satova, torbarenja, Fimi medije i Hypo banke“. (Taj je dan, ne biste vjerovali, i Međunarodni dan borbe protiv korupcije, koji bi u našem narodu ispravnije bilo zvati „Dan čuda hrvatske naive“.) Poseban spomendan zaslužuje i državni odvjetnik, borac za državni suverenitet DORH-a, a protiv EPPO-ove okupacije, heroj borbe za spas „naših“ i onih koji su ih imenovali.

Da bismo uvidjeli nevažnost 18. studenoga, treba se sjetiti svih praznika Lipe i Radosti, Kondora i Leoparda, „pola tebi – pola meni – pola Bagi“, Sanaderovih satova, Agrokorovih mjenica, fondova za gospodarsku suradnju, predstečajnih nagodbi, Glumina banke, ŠKZ-a Sutla Šenkovec, Županjske banke… Sve povijesni dani hrvatske državnosti i domoljublja. Možda ih bude još, tko zna što možda saznamo o energetskoj i protupotresnoj obnovi, nabavi aviona, raketa, ophodnih brodova… za koju godinu.

Stvorili smo društvo u kojem je domoljublje sinonim za osobni interes. U novogovoru državotvorstvo postaje druga riječ za pohlepu. Korupcija u našoj državi nije slučajna. Niti je gramzivost osobni grijeh. Ne. Sustavno pristupamo tome. Ne samo neki. I ne samo desnica. Mnogi. To je naš „brend“, temelj opstojnosti. Oko kojeg se povlače oni koji u društvu presuđuju o moralu, čednosti, hrabrosti, hrvatstvu, zajedništvu. Državotvorstvu i domoljublju. Znana je njihova ljubav za državu, briga za hrvatsko društvo. Ali ponajprije pohlepa za parama i vlašću.

Zbog svega toga ovog 18. studenoga, i bilo kojeg drugog dana, Vukovar ne može biti sveto mjesto. Surova stvarnost današnjice to brani. Ne. On je samo sredstvo atestiranja podobnosti. Tu se dokazuje da si „dobar Hrvat“. Kasnije možeš sve. Genijalno je to u televizijskom javljanju komesar domaće historiografije, čovjek „povijesne istine“, profiter postratne karijere, rukovoditelj hrvatskog Instituta za istraživanje ruda i gubljenje vremena, zaključio kako su u Domovinskom ratu liječnici imali važnu ulogu. Da. Vidimo, imaju je i danas. I ne samo oni. Samo kad se „atestiraju“. Tako, da nije uhićen, Beroš bi bio u Vukovaru. Tko zna koliko je Beroša ovog ponedjeljka bilo u Vukovaru.

U knjizi „O tiraniji – dvadeset lekcija 20. stoljeća“ Timothy Snyder je napisao: „Kad politički lideri predstavljaju negativne uzore, predanost profesiji i ispravnim primjerima postaje sve važnija.“ Bože, zašto si baš nas okružio ovom ljudskom močvarom, tolikim šljamom?

Da ne bude nesporazuma s „dežurnim dušobrižnicima nacionalne svijesti“ – na dan kada pišem ovaj tekst, u ponedjeljak, 18. studenoga, kao i na svaki drugi, s iskrenim ljudskim poštovanjem uvažavam svaku žrtvu palu u Domovinskom ratu, svakog časnog branitelja i povrijeđenog čovjeka, upravo s istim razumijevanjem s kojim uvažavam svakog vrijednog čovjeka. Nikada mi nije palo na pamet da dokazujem patriotizam ili „hrvatstvo“, a ovaj tekst posvećujem svim razmetnim Hrvatićima koji se tekstom osjete prozvano, ma gdje bili!