U današnjem svijetu hiperproizvodnje virtualne stvarnosti i lažnih vijesti sve teže je dokučiti što se zapravo oko nas događa – što je stvarno, a što je lažno. Prije koji tjedan imao sam privilegiju posjetiti svjetsku izložbu Expo 2020 u Dubaiju. Po lokalnim hrvatskim mjerilima i kriterijima taj grad djeluje u svemu nestvarno i čarobno. Sve pršti od bogatstva i sjaja, ali nekako dostojanstveno i uglađeno. Uživajući u tom sjaju naravno da se ne možete oteti pokušaju usporedbe njihova načina prezentiranja bogatstva i načina na koji to čine naši lokalni tajkuni.

Njihovo bogatstvo potiče od prirodnih resursa, nafte i plina, a naši tajkuni stekli su ga uglavnom glembajevskim grabežom bivših tvornica i nepravednom redistribucijom proizvedenog bogatstva prethodnih generacija. Izgleda da izvor i porijeklo bogatstva imaju utjecaj i na njegovo pokazivanje i prezentaciju. Lideri u ovom dijelu svijeta zovu se šeici. Ta riječ izvorno znači otac obitelji. Sadržaj tog pojma poprilično se razlikuje od zapadnjačke slične sintagme „otac nacije“, jer obitelj i nacija ipak nisu sinonimi.

‘U Dubaiju možete samo čuti promišljanje budućnosti i okrenutost naprijed, a glavni naglasak je na ideji ‘udružimo umove i kreirajmo zajedno budućnost”, ističe profesor Vladimir Čavrak. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ti su šeici prije nekoliko desetljeća odlučili da se njihovo bogatstvo mora upotrijebiti za dugotrajnu dobrobit vlastitog naroda. Prvi korak je bio razdruživanje od stranih sila koje su držale šape na njihovim izvorima nafte i cijedile naftu za „šačicu dolara“. A drugi korak je bio da se bogom dano bogatstvo počne koristiti za veliku transformaciju njihova lokalnog gospodarstva. Ne ulazeći u brojne zanimljive aspekte cijele te priče, za ovu prigodu uzmimo samo podatak da, na primjer u Dubaiju, danas prihodi od usluga i turizma čine više od pedeset posto prihoda. Ne više od nafte i plina!

Za razliku od ovih otaca obitelji, naši tajkuni stečeno bogatstvo prikazuju prilično sirovo, primitivno i nemaštovito ili ga najviše skrivaju u poreznim oazama, daleko od očiju svojih „članova obitelji“. Zbog toga za njega saznajemo tek kad rijetki slobodni novinar ili tiskovina o tome nešto javno napišu pa su institucije prisiljene „raditi svoj posao“. O tome kako se nedovoljno i neučinkovito naše prirodno i proizvedeno bogatstvo koristi, ili bolje rečeno ne koristi, za naš rast i razvoj i koliko naši „članovi obitelji“ od tog bogatstva imaju malo dobrobiti, moglo bi se napisati tomove knjiga, ali je, nažalost, sve manje pisaca takvih knjiga, što je problem druge vrste.

Europocentrizam i okrenutost prošlosti su izgleda velika prepreka da nismo u stanju otvorenih očiju pogledati svijet

Sada se ipak moram nakratko vratiti na Expo 2020. Ne zbog raskoši i veličanstvene prezentacije bogatstva, nego zbog ideje na kojoj su organizatori iz Dubaija utemeljili razvoj svoje države i ovu svjetsku manifestaciju. U svim govorima i razgovorima, razgledima i kontaktima, u Dubaiju možete samo čuti promišljanje budućnosti i okrenutost naprijed. Ključne riječi su: suradnja, koegzistencija, razumijevanje, tolerancija i mir, a glavni naglasak je na ideji „udružimo umove i kreirajmo zajedno budućnost“. Prije koji mjesec na tom su tragu završili izgradnju i otvorili Muzej budućnosti. Mnogim zapadnjacima, posebno Europljanima, pojam muzeja asocira prošlost, i to onu našu slavnu i nedostižnu ostatku svijeta. Europocentrizam i okrenutost prošlosti su izgleda velika prepreka da nismo u stanju otvorenih očiju pogledati svijet oko sebe. I to svijet koji je po broju stanovnika daleko brojniji od nas, koji je po prirodnim bogatstvima puno bogatiji od nas, koji je u gospodarskom smislu dinamičniji od nas i koji je, kako vidimo, okrenut prema budućnosti tako da slobodno možemo reći da više ni budućnost nije ista kao što je bila.

Skrenimo sada pogled na drugi dio svijeta, koji je u našoj europocentrističkoj, primitivnoj i punoj predrasuda percepciji siromašan i zaostao u prošlim stoljećima. Pogledajmo, na primjer, što se zadnjih desetljeća događalo u Kini i njoj susjednim zemljama poput Indije, Juže Koreje i drugih. Prvo činjenice! Na listi od 15 najvećih gospodarstava svijeta u zadnjih četrdeset godina (1980. – 2020.), mjereno po ukupnom bruto domaćem proizvodu, došlo je do dramatičnih promjena ranga zemalja. U cijelom promatranom razdoblju Sjedinjene Američke Države su zadržale prvo mjesto, ali iza njih su se događala mala i velika čuda. Neka od njih u novije vrijeme već pomalo ugrožavaju njihov primat. Najveći pozitivni pomak u rangu, za čak 16 mjesta, učinila je Južna Koreja koja se s 27. pomakla na 11. mjesto najvećih gospodarstava svijeta. Ali posebnu pozornost ipak zaslužuju Kina i Indija, mnogoljudne zemlje, koje su u istom razdoblju svoj rang poboljšale za čak deset mjesta, pri čemu se Kina popela na drugo mjesto, odmah iza SAD-a. U zadnjem desetljeću Kina je po BDP-u prestigla europodručje. Kina je zadnjih desetljeća sjajno koristila sve blagodati globalizacije pa je još prije sedam godina postala najveći svjetski izvoznik, pri čemu je iza sebe ostavila i Sjedinjene Američke Države i eurozonu.

S obzirom na aktualnu invaziju Rusije na Ukrajinu, moglo bi se postaviti pitanje gdje je u tim podacima Rusija. Ona je 1990. bila osmo po veličini svjetsko gospodarstvo, koje je doživjelo veliki slom. Noviji oporavak Rusiji 2020. godine donosi tek 14. mjesto na rang listi najvećih svjetskih gospodarstava.

Čvrsti podaci nas nedvojbeno upućuju na zaključak da se volumen gospodarske aktivnosti svijeta u zadnjim desetljećima skoro dramatično pomiče u Aziju i posebno prema Kini i Indiji. Ako se zatečeni trendovi nastave, prva pozicija SAD-a je zapravo već danas ugrožena, a u ovom desetljeću je vjerojatno da Kina postane najmoćnija ekonomska sila svijeta. Što se tiče eurozone, čini se da ona još teže nalazi rješenje za svoj decenijski trend relativnog gospodarskog zaostajanja.

Sasvim je jasno da će 21. stoljeće biti azijsko. Pogled u povijest upućuje na zaključak da to ne bi trebalo biti iznenađenje, a ni novost, jer su do prije 200 godina u jako dugom povijesnom razdoblju dvije najveće svjetske ekonomije bile Kina i Indija. Azija se zapravo vraća na svoje prirodne povijesne pozicije.

Dramatične promjene gospodarske geografije svijeta povlače za sobom i niz pitanja koja se tiču novog svjetskog poretka i novih odnosa

Ove dramatične promjene gospodarske geografije svijeta i navedene činjenice povlače za sobom i niz drugih pitanja koja se itekako tiču novog svjetskog poretka, novih geopolitičkih i općenito međunarodnih odnosa i relacija. Unipolarni svijet s dominacijom jedne političke, ekonomske i vojne sile, čini se, samo je povijesna činjenica. Pred nama je stvaranje multipolarnog svijeta, a danas svjedočimo resetiranju postojećih i stvaranju elemenata novog svjetskog poretka. Na različite načine stvaraju se novi globalni odnosi koji uključuju brojne sfere, ekonomske, političke, vojne, ali i energetske, proizvodne, distribucijske, financijske, valutne i tako dalje. Očito smo na prekretnici u kojoj će se morati razbistriti i definirati novi model multipolarnog svijeta i novih zona utjecaja.

Trebat će također još dosta vremena da se vidi može li i hoće li SAD pristati na gubitak ekskluziviteta igranja uloge „svjetskog policajca“ i na ulogu druge svjetske sile. Također, zasad ostaje otvoreno pitanje hoće li se drugi dijelovi svijeta i koliko moći odupirati zadiranju u suverenitete nacionalnih država i postkolonijalnog miješanja u unutarnje stvari nacionalnih država. Dominacija sile i moći, nažalost, jedna je od najžilavijih odrednica međunarodnih odnosa prije i sada. Kako će se uspostavljati i održavati buduće ravnoteže, još nije jasno, a rat u Ukrajini, kao i niz drugih ratova kojima smo svjedočili, samo nas dodatno plaši da će uspostava ravnoteže moći i ubuduće biti plaćana velikim ljudskim i materijalnim žrtvama manjih i slabijih zemalja.

Možda je ipak suviše utopijski podsjećati na ključne riječi svjetske izložbe Expo 2020, o kojima je bilo riječi na početku teksta: suradnja, koegzistencija, razumijevanje, tolerancija i mir. Udružimo umove i zajedno kreirajmo budućnost.