Invazija Rusije na Ukrajinu povećava zabrinutost za mogući dugoročni rast cijena. Neizvjesnost poprima nove dimenzije i vrši dodatni pritisak na vlade da iznalaze rješenja za ublažavanje mogućih posljedica na standard građana i poslovanje kompanija. Prilično dugo razdoblje stabilnih cijena u svijetu potaklo je stvaranje osjećaja da problem inflacije više nije na dnevnom redu i da je moguće uspješno upravljati nacionalnim ekonomijama bez inflacije. Štoviše, u zadnjem desetljeću u nekim zemljama je više zabrinutosti unosila deflacija s također lošim posljedicama na gospodarstva i građane.

Aktualna invazija Rusije na Ukrajinu značajno mijenja puno toga, od geopolitičkih i vojno-strateških linija do ekonomskih i drugih posljedica koje će imati različite zemlje ovisno o tome u kojoj su mjeri izravno ili neizravno tim događajima tangirane. Budući da je ovdje tema inflacija, a činjenica je da je Rusija veliki dobavljač energije za mnoge europske zemlje uključivo i Hrvatsku, sasvim je jasno da će se problemi s isporukom i dodatni rast cijena negativno odraziti i na hrvatsko gospodarstvo. Koliki će taj utjecaj biti i kojom će se dinamikom ostvarivati, danas nije moguće procijeniti.

Što se tiče inflacije koja se nedavno probudila, ona bi i dalje bila izvan fokusa da se nije dogodila pandemija zbog koronavirusa koja je u rekordno kratkom roku poremetila sve gospodarske tokove. Iznenadna eskalacija straha za zdravlje građana potaknula je vlade u cijelom svijetu da na nekoliko mjeseci zaustave svoja gospodarstva. Takvi razmjeri zaključavanja i pada gospodarske aktivnosti nisu viđeni od Velike svjetske ekonomske krize s početka prošloga stoljeća. Posljedice su bile trenutačne i dugoročne. Naime, nije isto zaustaviti i ponovno pokrenuti gospodarstva. Zaustavljanje je bilo gotovo trenutačno. Ali kako nije bilo brzog, pouzdanog i prihvatljivog rješenja zdravstvene krize, ponovno pokretanje nacionalnih gospodarstava odvijalo se postupno uz brojne zastoje i poremećaje. Gotovo sve svjetske vlade su tijekom zaključavanja različitim fiskalnim i monetarnim poticajima i socijalnim transferima nastojale održati razinu potražnje svojeg stanovništva.

Istovremeno se ponuda oporavljala puno teže i sporije. Potrebno je više vremena da se uklone poremećaji u lancima opskrbe i proizvodnje, da se uklone zastoji u lukama i svjetskom pomorskom prometu, da se uspostave logistički lanci. Slikovita je mjera tih poremećaja i sporosti, naprimjer, dugi red čekanja na isporuku novih automobila i druge tehničke robe, poput računala i slično, jer došlo je i do zastoja u proizvodnji poluvodiča. Nesklad i nemogućnost brze obnove ponude roba na svjetskim i lokalnim tržištima vršili su i još će neko vrijeme vršiti pritisak na brži rast cijena. Porast cijena po svojoj prirodi i logici uvijek izaziva i potiče različite strukturne promjene u lokalnim i svjetskim gospodarstvima. Nije novo da će svaka kompanija koja ima mogućnost ostvariti veći profit putem povećanja cijena, ako joj tržišne okolnosti dopuste, vrlo rado to učiniti. U navedenim okolnostima ojačale su ideje o potrebi veće samodostatnosti nacionalnih ekonomija i supstituciji uvoza posebno u sektorima hrane i energije. Umjesto poticanja globalizacije javljaju se tendencije i ideje deglobalizacije kao nacionalnih odgovora na novu gospodarsku dinamiku i novu geografiju oporavka.

Najveći pritisak na cijene u drugoj polovini prošle godine osjetile su Sjedinjene Američke Države i manje razvijene zemlje, ali i Europa. Prema predviđanjima svjetskih agencija i različitih institucija, pritisak na cijene nastavit će se i ove godine uz povećanu neizvjesnost s obzirom na posljedice invazije Rusije na Ukrajinu. Izravni uzroci rasta cijena u različitim dijelovima svijeta ipak se razlikuju. U nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju najveći ponder imale su cijene hrane, dok je u Europi najvažniji razlog bio rast cijena energije. Oko 65 do 70 posto strukture porasta cijena u Europi čini rast cijena energije, dok je utjecaj rasta cijena hrane oko 25 posto, dok svi ostali čimbenici imaju znatno manji ponder.

Ako pretpostavimo sposobnost nacionalnih vlada da usidre inflacijska očekivanja i da se tijekom godine ublaži pritisak pandemije, može se očekivati obuzdavanje inflacije koje bi se moglo događati sukladno smanjenju problema u lancima proizvodnje i opskrbe. Tome bi mogla pridonijeti i promjena monetarne politike velikih središnjih banaka koje razmatraju povećanje kamatnih stopa. Eliminiranjem zdravstvenih rizika do kojih može doći ako se uspije u proizvodnji cjepiva i lijekova protiv koronavirusa, nužno će doći do preusmjeravanja potražnje prema sektoru usluga umjesto prema potrošnji koja je intenzivna robom. Takav scenarij postupno bi doveo do usklađivanja ponude i potražnje na svjetskom i na lokalnim tržištima te do ravnoteže sa stabilnim cijenama. Taj povoljni scenarij pretpostavlja uklanjanje brojnih rizika, do čega možda i ne dođe tako da je procjena budućnosti ipak puna neizvjesnosti.

Analize terminskih ugovora za naftu koje su bile dostupne prije ruske invazije na Ukrajinu, upućivale su na mogućnost daljnjeg rasta cijena sirove nafte ove godine oko 12 posto, a prirodnog plina i do 60 posto. Sada je u taj segment također unesena veća neizvjesnost. Nakon prošlogodišnjeg enormnog rasta cijena hrane u svijetu od preko 20 posto, očekivanja su da ove godine cijene hrane rastu puno manje, oko 4,5 posto, pa bi to pridonijelo smirivanju ukupnog rasta cijena i ublažilo pritisak na potrošnju i standard posebno u siromašnim i zemljama u razvoju. U zemljama u razvoju i zemljama s niskim dohotkom troškovi hrane čine trećinu do polovinu potrošačke košarice. U razvijenim gospodarstvima poput SAD-a hrana čini manje od sedmine potrošačke košarice.

Što se Europe, a onda i Republike Hrvatske tiče, posebnu pozornost zaslužuje činjenica da na inflaciju najveći utjecaj ima rast cijena energije. To se posebno odnosi na naftu i plin koji onda utječu na rast cijena svih drugih roba i usluga. Po tome su nafta i plin osobite strateške robe. Ono što se ponekad zaboravlja, cijene nafte i plina na svjetskom tržištu zapravo rijetko ili gotovo nikada ne odražavaju troškove njihove proizvodnje. Cijene nafte i plina u velikoj su ovisnosti o tome tko i kako kontrolira njihove izvore u svijetu.

U tom kontekstu valja upozoriti na zatečeni energetski položaj i ovisnost Europe pa i Hrvatske o nafti i posebno plinu, koje isporučuje Rusija. U europske zemlje članice OECD-a više od trećine uvoza sirove nafte i preko 70 posto prirodnog plina dolazilo je iz Rusije. S druge strane, taj uvoz čini 60 posto ruskog izvoza sirove nafte i više od 75 posto ruskog izvoza prirodnog plina. Ti podaci jasno ukazuju na visoku energetsku međuovisnost Europe i Rusije. Ako se, uz navedeno, ima u vidu podatak da oko 36 posto prihoda Rusije dolazi od prodaje nafte i prirodnog plina, sasvim je jasno da te dvije robe za Rusiju imaju iznimno visok strateški značaj. Možda je manje poznato da je Rusija četvrti najveći proizvođač nuklearne energije u svijetu te da posjeduje najveće rezerve prirodnog plina.

Prethodni podaci sasvim jasno otkrivaju odgovor na pitanje tko ima najviše koristi od rasta cijena nafte i plina. To su svakako Rusija i druge zemlje izvoznice nafte i plina. Koliko se taj zaključak mora dovesti u pitanje što se tiče Rusije nakon invazije na Ukrajinu, tek će vrijeme pokazati. U trenutku pisanja ovog teksta nije jasno u kojem će se smjeru razvijati situacija u Ukrajini. Ali ono što je sigurno, kontrola pristupa energiji važna je poluga ruske međunarodne politike i politike razvoja njihova domaćeg gospodarstva. Dugogodišnji napori koje Rusija čini da bi povratila svoj položaj nekadašnje svjetske sile podržani su upravo takvom energetskom geopolitikom. U tom svjetlu treba promatrati i ukrajinsku krizu, ali i niz drugih aktivnosti Rusije na međunarodnom planu. Dakle, cijene nafte i plina iznimno su osjetljive na političke ishode pa i to treba imati u vidu prilikom procjene budućih kretanja inflacije u Europi i Hrvatskoj. I ne samo kod procjene buduće inflacije nego prilikom donošenja različitih strateških odluka o domaćoj i međunarodnoj politici Republike Hrvatske.

Aktualne najave hrvatske vlade o trima segmentima putem kojih bi se utjecalo na ublažavanje rasta cijena energije (socijalni transferi, korekcije iznosa naknada koje opterećuju cijene energije i poreznog sustava, odnosno snižavanja stope PDV-a) imaju važnu ulogu u sidrenju inflacijskih očekivanja. Što se, pak, tiče donošenja konačnih odluka, zasad bi prednost trebalo dati socijalnim transferima kako bi se sačuvao standard siromašnih građana. Druge odluke koje bi imale utjecaj na tržišni položaj poslovnih subjekata i na proračunske prihode potrebno je pažljivo kalibrirati izbjegavajući preveliko uplitanje države na tržište energenata.