„That’s me in the corner

That’s me in the spot-light

Losing my religion

Trying to keep up with you

And I don’t know if I can do it

Oh no I’ve said too much

I haven’t said enough“

---

„To sam ja u kutu

To sam ja u središtu pozornosti

Gubim svoju vjeru (pristojnost)

Dok pokušavam biti ukorak s tobom

I ne znam mogu li to učiniti

O ne, rekao sam previše

A nisam dovoljno rekao“

Christopher Anthony John Martin, Guy Rupert Berryman, Jonathan Mark Buckland, William Champion

Liturgijsko vrijeme Božića, dani kada se blaguje, došlo je i prošlo. Božić i „naš“ i „njihov“. Malograđanski poštovatelj tradicije, kakav jesam, neće o Božiću „božićne“ teme kritizirati. Pa i nisam. No sad kad je kič adventskih sajmova, nepodnošljivog kuhanog vina i preskupih loših kobasica, cirkuski rasklopljen i iza nas, red je nekim se aspektima pozabaviti.

Bili vjernici ili ne, božićno je doba više od repetitivne kalendarske šablone. Ateisti, agnostici, vjernici koji nisu kršćani, uvjereni vjernici koji religijski prakticiraju ili pak oni koji se konfesionalno opredjeljuju samo se sjećajući kako su im blagovali roditelji, identificirajući se s obiteljskom tradicijom, svi u Božiću vide prigodu da se okupe, druže, razgovaraju. Rekapitulira se i planira. Emotivno, poslovno, životno.

Božićno vrijeme podsjeća me na bakalar. Obožavam ga. Na sve načine. Ponajviše jušni, na bijelo, s velikim ploškama lagano raskuhanog krumpira. Hladan, na božićno jutro, kada se samo lagano podgrije tako da krumpir ostane leden. Pa se doda mlado maslinovo ulje, gusto i mutno, s gorkom svježinom klorofila. To je Božić. Blagdanska dokonarija, prejedena i uspavana, povremeno prekidana božićnim filmovima i glazbom. Letargija kraja godine, blagdanska lijenost koju prekinu božićne poruke.

Krenut ću s porukama politike. Odiozno mi zvuče božićne poruke naših političara. Političara uopće. Čestitke razumijem, no kud u vrijeme blagdana koji slavi vjersko i univerzalno apostrofirati dnevnu agendu politike. Još kad čujem ili pročitam tekst čestitke koja počinje s „Drage sugrađanke i sugrađani širom naše domovine, drage Hrvatice i Hrvati širom svijeta, posebno vi u bliskoj nam Bosni i Hercegovini (…)“, kako je o ovom Božiću deklamirao Zoran Milanović, ili „Dragi sugrađani, drage Hrvatice i Hrvati u domovini i inozemstvu (…)“ kako je čestitao Andrej Plenković, bude me malo sram. Zapravo, ne malo.

Koliko je neumjesna ta otrcana populistička formulacija „drage Hrvatice i Hrvati“ ako iskreno čestitate? Zar vama, prvacima YouTube naobrazbe i klasične kverulancije, izbornim filolozima, nije jasno da „Hrvatice i Hrvati“ s Božićem veze nemaju, baš nikakve. Kao ni svekolika dijaspora „širom svijeta“ ili „u bliskoj nam Bosni i Hercegovini“. Ako čestitate, činite to prilično. Jer besmisleno je Božić koji slave katolici, protestanti, ostali kršćani, pa i pravoslavni koji su prihvatili Milankovićev reformirani julijanski kalendar, posebno čestitati Hrvaticama i Hrvatima. Ako ste namjeravali čestitati iskreno. Znam, tako je činio vaš „zajednički“ uzor devedesetih, obzirno je i tako prisegnuti na njegovo besmrtno nacionalno djelo (ili tijelo), ali vremena su se od devedesetih promijenila. Ili nisu? I kako ste, vjerujem, u najranijoj mladosti pohodili vjeronaučnu naobrazbu, zaboravili ste da „katolički“ implicira vjersku općenitost i univerzalnost: nema Hrvatica i Hrvata, Grkinja i Ciprana, Bugarki i Rumunja! Božić se čestita vjernicima, svima koji ga slave i blaguju. Bili ili ne bili praktični vjernici. Ako ste htjeli biti dobri domaćini, mogli ste spomenuti samo Ukrajinke i Ukrajince, naše sugrađane i u nas izbjegle žrtve rata, želeći im dobrodošlicu u krug onih koji Božić slave 25. prosinca.

Ima još. Pitam se prepoznaju li izvršnovlasni doajeni naše demokratske ustavnosti članak 40. stavak 1. Ustava? Onaj koji govori o odvojenosti vjerskih zajednica, pa i najveće, od države. Jer ako je tome tako, koji je rezon Milanovićeve i Plenkovićeve Urbi et Orbi poruke puštene ili pročitane u Dnevniku 24. prosinca? No, snishodljivošću medija, ionako svaka čestitka kadetima sportske reprezentacije na nekom natjecanju ili sućut obitelji prvaka Bačvica u piciginu, postaju vijest ravna otkriću lijeka za rak. Tako ste i vi, vjerujem, pozvani javnost i državu uplitati u vjersko blagovanje. Ponekad mi se čini i da bi vas dvojica u ruhu, recimo, ajatolaha ili mule ili bar u prvopričesničkoj munduri, mogli svoje mantre o euru, Schengenu, Rafalima (AP) ili zgodnim nadimcima za ministre (ZM), mnogo uvjerljivije naviještati.

Da se razumijemo, Milanovićeve poruke o „nepravdi i nejednakosti pred zakonima i institucijama države“, „raširenoj korupciji i zlouporabi javnog novca“ ne samo da stoje, već su upravo ono što bi institucija Predsjednika trebala stalno činiti (koliko god to ne imalo učinka jer je populus na iste oguglao i od njih „živi“). Položaj Predsjednika u nas je „memento mori“ za Vladu, to mu je zadaća. Svaki dan. Samo ne na vjerske blagdane – ne zato što oni trebaju biti „očišćeni“ od istine i stvarnosti, već stoga što na dane vjerskih blagdana u SEKULARNOJ DRŽAVI prostora za političko-vjerske identifikacije svjetovnih lidera ne bi trebalo biti!

Još nešto. Na pravoslavni su Badnjak u Dicmo, na skup kvazi-vjerske udruge negatora zločina Drugog rata i revizionista, u društvo filoustaša i desnih provokatora, i predsjednik i Vlada poslali izaslanike. Došao je i potpredsjednik Sabora, na slikama sam vidio i predsjednika SDP-a Grada Splita. U društvu Skeje, u Mordoru raznih Golluma. Kratko i jasno: sve vas, i izaslanike i predstavnike, treba biti sram do razine političke boli. Osobito Milanovića, koji misli da se tako dodvorava desnici i „kažnjava“ Pupovca, i Plenkovića koji u Westinu na događaju SNV-a „zlatousti“ dok mu izaslanici oštre verbalne „kame“ na „eventU U DicmU“.

Kratko ću i o porukama Crkve. Nisam stručan u vjerskim pitanjima, ali commedia dell’arte biskupa nasmijala me kao nikada. Zamislite teološke rasprave sv. Tome Akvinskog i preuzvišenog gospodina biskupa Škvorčevića o okićenom fići na Adventu u Požegi. Vjerujem da su tu skriveni nenapisani amandmani na „Teološku sumu“. Nakon ovog Adventa sveti Toma svoje bi teze ispravio i napisao djelo „Summa Theologica et Ficho (Vexillum Rubrum 650) Adventus“. Martin Luther bi, nakon što je saslušao požeškog biskupa, nadopisao i 96. tezu, ključnu, o promjeni naziva vina Vražjak u Rudina.

Biskup Košić, manirom argumentacije Katarine Sijenske, ključne poruke svoje božićne čestitke usmjerio je protiv kriminala, korupcije, odnosa prema slabima i siromašnima. Sjajna poruka. Samo što nije napao kriminal već Djeda Mraza. Nije se bavio korupcijom već Orašarom. A umjesto zaštite slabih i siromašnih, zabavio se saonicama i zapregom. Našem dragom sisačkom biskupu na žulj je stao i vrh Europske unije, one koja mu obnavlja crkve. Sapienti sat. „Sisački koncil“ našeg biskupa, najveći nakon Drugog vatikanskog, samo je nastavak prošlogodišnje božićne moralne teologije, koja se nije bavila prodajom indulgencija već kobasica, zelja i mladog vina „koji bi – kad se već to događa u vremenu adventa – mogli nazvati Adventski sajam a ne Advent”. Ovo ni Tomislav Janko Šagi-Bunić ili Bonaventura Duda ne bi bolje domislili.

Nisam čovjek koji se ravna po vjerskim porukama i dogmama, no pozdravljam stavove Crkve prema društvenim pitanjima. Ne samo što je poželjno čuti drugu stranu već vjerujem da u suvremenom okruženju tradicionalisti bolje vide poneke stvari od bezrezervnih liberala i modernista. Sekularizam europske države vladavine prava, laicizam moderne demokratske države, negacija je poravnanja države, vjere, Crkve i nacije. No on ne znači da Crkva ne može imati ili ne smije izražavati stavove o uređenju države i vrijednostima društva, životu zajednice. Upravo suprotno, za društvo je važno da Crkva u vrednovanju toga vidi svoj interes. No to nisu ove poruke požeškog i sisačkog biskupa!

Poruke Crkve trebale su biti u odnosu na postupanje prema manjinama, mržnju koju iskazujemo prema migrantima, na probleme starih, inflacijom osiromašenih. Trebale su ismijati kič guranja vjernika u prve redove i dvoličnost njihova nepoštivanja nauka Crkve nakon toga. Distanca Crkve prema dnevnoj politici treba biti ona koja podsjeća na savjest i moral, uz osudu zastranjenja politike. A politika svoju distancu prema Crkvi treba zauzeti ne miješajući se u blagdane političkim porukama. Zajednički nam cilj treba biti poticati, a ne dovoditi u pitanje, povijesne civilizacijske dosege. No taj nam je cilj – pokazuju to Milanović i Plenković, Škvorčević i Košić – dalek. A opet, i taj dalek put onaj je kojim ćemo morati poći. Dok ga ne prođemo ili barem njime ne kročimo, ostaju nam kolumne i kritike da obavljaju posao koji bi Crkva, i o Božiću, trebala poduzimati.