„Ja sam samo gladan pas šta cilo vrime laje

I uglavnom se prodajem za sitne pare

I moja pojava na kraju biće samo dojava

Uz utjehu, bilo je od mene i većih promaja

Život je lijep, tamo trava ovdi cvijet, tamo bloket ondi crijep, šta volin ovaj svijet, amo sviznjak na 1, 2, 3, 4, 5“

Aleksandar Antić

Suhoparnim, pravničkim leksikom Ustavni sud Republike Hrvatske donio je dana 23. svibnja odluku u predmetima U-I-242/2023, U-I-1050/2023, U-I-1399/2023 i U-I-1944/2023. Odluka je, s cjelovitim obrazloženjem, objavljena 1. lipnja. Od toga je krenulo.

O čemu je riječ? O diskriminaciji. Ne onoj iz filmova o aparthejdu u Južnoj Africi ili kod Iana Smitha u Južnoj Rodeziji. Ne radi se o postupanju prema domicilnom stanovništvu Amerika u 16. ili 19. stoljeću. Nije tema odnos prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti u devedesetima. Ne. Radi se o diskriminiranju članova nereprezentativnih sindikata i nečlanova sindikata uopće. Znam, ne zvuči diskriminacijski „glamurozno“, nije velika ljudskopravaška tema, neće reagirati HHO, time se neće baviti Pagvaško društvo ili Pokret nesvrstanih. Ali diskriminacija jest: po nekoj osobini izdvajaju se dvije skupine i prema njima se nejednako postupa. A to jest diskriminacija. Neustavna, nedopuštena. Diskriminacija.

Međutim, nekim sindikalnim čelnicima jednostavnije je u toj odluci vidjeti zavjeru katedri za radno i socijalno pravo, ponajprije Pravnog fakulteta u Zagrebu, koje – najlakše je stvar tako racionalizirati – imaju, valjda, dijabolično anti-sindikalni sentiment, anti-sindikalni Zorro-osvetnici. A silno su utjecajni – recimo, kao Biden, Putin i drug Xi zajedno, sa sve masonima i iluminatima. Nekima se učinilo primjereno napasti Ustavni sud, govoriti da je odluka skandalozna, da gazi „istinske, demokratske vrijednosti“, da je Ustavni sud „pogazio sindikalizam“. A nije. Jer stvar je u tome da je Ustavni sud mogao zaključiti samo na jedan način – kako je i odlučio. Radi se, naime, o slobodi udruživanja u sindikate, slobodi štićenoj Ustavom, koja ima i svoju negativnu dimenziju – slobodu ne biti članom sindikata, a da za radnika to nema negativnu posljedicu, da ne bude ni na koji način u lošijoj pravnoj poziciji niti da mu se nude neki probici učlanjenjem u sindikat. Zaboravilo se koliko je puta upravo Ustavni sud obranio hrvatsku ustavnost i prava hrvatskih građana! A besmisleno je i pobrajati koliko se tijekom posljednjih dvadesetak godina o ovome, pa i sa sindikatima, diskutiralo, upozoravalo da je neustavno, a za sindikate nepotrebno. Nikome nije bilo važno ni što je još 2005. godine Ustavni sud srušio odredbe Zakona o radu koje su, mutatis mutandis, smjerale istom što se i sada pokušalo. Tada se to zvalo doprinos solidarnosti. I nije prošlo. Ni tad ni sad.

Ne, odgovor sindikata, najbrojnijih i najsnažnijih institucija civilnog društva, bio je neočekivano očekivan. Umjerenijim rječnikom tražili su sastanak kod Premijera. Manje obazrivo – otrčali su plakati Andreju u naručje. Tu je, ustvari, pravi početak teksta.

Sindikati koji traže pomoć predsjednika Vlade. Preciznije, sindikati javnih i državnih službi, koji pregovaraju s Vladom, moglo bi se reći i „protiv“ Vlade, traže pomoć od onog koji im je, stvar pregovaračke pozicije, suprotstavljen, „druga“ strana. Koji poraz sindikalizma!

Zamislite sindikate koji od onog kojem će sutra prijetiti štrajkom, prosvjedom, traže pomoć. Nije li to licemjerno? Promašeno? Dragi prijatelji, mnoge od vas smatram prijateljima – znam da ćete se naljutiti, kao što se ljutite i na prijedlog da se utvrdi neustavnost doprinosa solidarnosti prije razlikovanja člana i nečlana sada. Ali kako vam se nije učinilo bar malo pogrešnim tražiti pomoć od premijera? Od onog spram kojeg vaši kolege baš tog dana, iako nezakonito, štrajkaju. Došli ste tražiti umjesto da ste prijetili, moliti umjesto da pokažete snagu. Kako ste spektakularno, filmski, omašili! Skoro kao kad ste pristali na 50 eura više za regres za članove umjesto da ste inzistirali na rastu osnovice. Nažalost, ni ne razumijete gdje ste pogriješili.

Prvo, potporu ste trebali tražiti od članstva, trebali ste ga okupiti na prosvjede, zatražiti rast osnovice kolektivnim pregovorima, zaprijetiti štrajkom na kraju školske godine. Ne, sotto voce ste zamolili. Pristojno kao đaci iz trećeg ce, okupljeni oko Plenkovića kao turisti iz Uzbekistana oko vodiča u Dubrovniku, u strahu da se ne izgubite na Stradunu, priželjkujući gablec uz par trubadurskih balada u izvedbi lokalnog KUD-a. Umjesto da se nametnete, zaprijetite, vrisnete, skrušeno ste molili. Alo, pa ne plaća vas članstvo da pričate i molite već da povedete borbu!

Shvaćate li da ste po pomoć otišli na ono jedino mjesto na koje niste smjeli ići? Kod onog s kojim morate pregovarati, suprotstavljati se. Svugdje ste mogli ići, kod Peđice, Sandre, bilo koga iz opozicije. Mogli ste od njih tražiti podršku, da vam obećaju da će sve promijeniti samo da dođu na vlast. Tu biste vi bili glavni! A oni bi se borili svojim obećanjima, čak i lažnim, za vas i za vaše članove. Vi bi postavljali pravila. Ali ne, otišli ste Plenkoviću.

Politički, to naravno ne vidite, odigrali ste na vlast umjesto na opoziciju. A opozicija je vama, NEVLADINOM sektoru, prirodno mjesto. Vi pregovarate s vlašću, vlasti ste opozicija. Ne politička, ali opozicija. Pa ste podršku trebali tražiti među političkom opozicijom – ako je već ne tražite među članstvom ili građanima – u štrajku ili na prosvjedu. A trebali ste, na javne prosvjede za socijalnu državu i dostojanstvenu plaću, pozvati građane čiju su podršku sindikati tražili i dobili u prikupljanju potpisa za referendume. Ovako spoj Vlade i nevladinog sektora, slabih principa i uvjerenja, stvorio je novi element u kemijsko-političkom sustavu: vladin sektor! Uf!

I, da, u igri jedan na vas deset, dvadeset, pobijedio je jedan – Plenković. Koji školski trik: ponudio je nekakav „privremeni dodatak s trajnim značenjem“. Niste dobili veću osnovicu, niste je stigli ni zatražiti, on vam je uvalio fintu. On daje. Bis dat, qui cito dat. Niste vi tražili, on je dao. Ima još. Vi, sindikati, trebali ste inzistirati na tome da je vaš alat kolektivno pregovaranje i kolektivni ugovor. Ne, pristali ste na „memorandum o razumijevanju“. Što je to? Pravi sindikati ne to ne pristaju!

Nije stvar u tome što ništa niste naučili iz silnih sporazuma, odgođenog sindikalizma, ne – propustili ste prigodu poentirati time da se s vama – kolektivno pregovara! Sve kroz kolektivni ugovor! Ovako će AP tumačiti taj privremeno-vječni memorandum, koji će ugraditi u Zakon o plaćama, uredbe. Tumačit će ga kao dobročinstvo, socijalni ustupak, ugradit će se kao njegova dota, dar, ne vaš uspjeh. AP kao tumač sindikalnog rada. O, Bože.

Ovoga puta niste zapljeskali. Nažalost, neće zapljeskati ni vama. Da se razumijemo, sadržajno je učinjeno nešto socijalno, vrijedno. Morate se boriti za najslabije! Ali pristali ste na palijativu umjesto da ste tražili sustavno rješenje. Zavoj, a ne osnovica. Da, onima s najnižim primanjima trebalo ih je povećati, no ne znam razumijete li – ovim ste potezom pristali biti Vladini manekeni mantre o rastu minimalne i prosječne plaće, uključili ste se u priču o prirezu i porezu. A znam da tako ne mislite.

Ali vratimo se na početak. Ovo, a ne zli nastavnici Pravnog fakulteta u Zagrebu ili ustavni suci, razlog je što ne jačate. Niste uvjerljivi. Ne vjerujete ni sami sebi. Prihvaćate da niste snažni: kako bi vam se pridružili mladi, kako bi vam radnici vjerovali? Pristajete na milodare, malo para, a ne postavljate pitanja o iseljenju 400.000 mladih i obrazovanih. Ne zanima vas povećanje smrtnosti umirovljenika. To je problem. Ne borite se za čast i dostojanstvo rada, moralnost gospodarskih odnosa i odgovornost za sve one koji se pokušaju drugačije ponašati.

Stav je važan. Načela su važna. Ali i šutnja je stav: stav o dosljednom manjku načela. Dosljednost „bučnih šutljivaca“ i „načelnog manjka načela“! Taj stav. Pogrešan stav.

Ali „život je lijep“!