– FRANJO TRENK, PAVLE HATZ, JURAJ ŽERJAVIĆ I LJUDEVIT FARKAŠ–VUKOTINOVIĆ –

„Sile su slabe, cilj u daljini,

lomača, lanci i oganj u noći

u ovoj magli, močvari, tmini,

padaju silni, padaju moćni..

I tako prolaze dani,

na zemlji što su mi dani…“

Željko Sabol

Par letećih… Koje je najveće Trenkovo postignuće? Koliko je puta ranjen? Čime je Hatz zaslužio ulicu u Zagrebu? Koji je studij završio Juraj Žerjavić? Koje je najpoznatije djelo Ljudevita Farkaša Vukotinovića? Još? Poredajte spomenutih četvero po godinama rođenja. Ili, jedan od navedenih mogao je biti gledatelj na modernim olimpijskim igrama – koji? Idemo dalje.

Što se dogodilo 8. svibnja? Da preciziram, 8. svibnja 1945. godine?

Evo, recimo, poznato je što se dogodilo 9. svibnja 1945. Toga je dana u Karlshorstu, predgrađu Berlina, potpisan dokument o bezuvjetnoj njemačkoj kapitulaciji. A što je bilo dan ranije, 8. svibnja?

E, pa, ujutro 8. svibnja 1945., ne prerano, u Zagreb su ušle partizanske postrojbe. Povijest kaže da su prvi ušli borci Posavskog partizanskog odreda, većinom Hrvati i u velikom dijelu Zagrepčani. Kao da je to bitno. Zapravo, možda i jest: danas se antifašističkoj borbi treba pridavati hrvatsko nacionalno obilježje da bi je se – valjda – opravdalo. Jer da su ušli Slovenci ili, nedajbože, Srbi i Crnogorci, tada bi bilo jasno da je to pokoravanje, ne oslobođenje. Ropstvo, ne mir. Potom je, tog istog dana, još dok su se u gradu vodile borbe, Većeslav Holjevac imenovan zapovjednikom grada. Većeslav Holjevac, Hrvat, za one kojima je to važno.

Tog 8. svibnja dogodilo se – oslobođenje Zagreba. Paradigmatski kraj NDH i ludila koje je pronosila. No danas, 78 godina kasnije, sve je to za Zagreb, Hrvatsku, građane, nešto posve apstraktno, davno, nezanimljivo, kako kažu današnji opinion-makeri – netema, nonissue. Nešto poput radija u vrijeme TikToka, crnobijelog TV-a u vrijeme virtualne stvarnosti.

Oslobođenje za Grad Zagreb, njegove građane, posve je usputno. Tema dovoljna za vijest o polaganju vijenca na par preostalih, zapuštenih spomenika, svečanu akademiju, minutu u TV kalendaru, šetnju na Trnjanske kresove. Ali osim što se ta povijesna (ne)zgoda obilježi, ona za grad, državu, društvo stoji samo kao nebitan, „vjerovali ili ne“ ili „jeste li čuli da“, fakt. Nešto poput informacije o otvaranju Jadranske magistrale, rekordno najnižoj temperaturi na Zavižanu ili broju sunčanih dana na Hvaru. Ili o broju pjesama Jelene Rozge na top listama.

Ne postoji u Zagrebu urbana svijest, nacionalni ponos, nešto što bi cijele godine, svake godine, vrednovalo ne taj tren, dan, pobjedu nad zlom ustaštva, čin oslobođenja grada od zločinačkog režima, već značaj slobode, vrijednost ravnopravnosti, ulogu mira. Sve to uvažavajući, naravno, bol obitelji svih nesretnih žrtava koje su na raznim – svim – stranama pale u tom strašnom ratu, ne zatvarajući oči pred onima koji su stradali u poraću, ne zaboravljajući one koje je rigidni postratni zanos sudio i osudio zbog neslaganja s „narodnom demokracijom“ i „diktaturom proletarijata“. Oslobođenje, sloboda, mir, kraj jednog nehumanog sustava ne opravdava ni na koji način osvetu. Upravo suprotno, mir i sloboda trebali su biti mir i sloboda od zla i osvete. Osvete, možda, ponajviše.

No u Zagrebu je sve to, taj dio naše povijesti, samo bilješka na post-itu, notica. Kada nije oportuno, zaborav je praktičniji od sjećanja, ignoriranje lakše od istine. Tako umjesto Ulice 8. svibnja imamo Trenka, Hatza, Farkaša Vukotinovića, Jurja Žerjavića. A Grad Zagreb, eto, bar po toponimu nije oslobođen. Ili – oslobođen jest, ali potom oslobođen od oslobođenja.

Tema je, naravno, šira od Zagreba. Ta pobjeda nad fašizmom, trijumf našeg antifašizma, lijevih slobodarskih društvenih snaga, svih onih koje su 1945. Hrvatsku svrstale na „pravu“ stranu, jedinu stranu na kojoj zdravo društvo može biti, u suvremenoj je Hrvatskoj, za njene stanovnike, nešto o čemu se slabo govori. Ajd, nećemo o tome. Za neke to je i iskreno nesretan dan. Dakle, prazan skup povijesnog sadržaja, ono što neki žele izbrisati, neki čak i obezvrijediti. Sve to u Republici Hrvatskoj, u kojoj je braniteljska požrtvovnost iz Domovinskog rata izgradila neovisnost i samostalnost baš na zasadama državnosti nastalim pobjedom antifašizma u Drugom svjetskom ratu.

Revizionisti, negatori, povijesni Falschspieleri, profiteri ZDS industrije, danas žele stvoriti dojam da je samostalnost nastala nasuprot antifašizmu, antagonizirajući crvenu zvijezdu na trorogoj kapi, i svoju pobjedu žele dokazati promjenom Ulice 8. svibnja, Trga maršala Tita, Ulice Ive Lole Ribara… Provukao se Divko Buda jer, valjda, misle da je Milin brat. I oni su glasni u svom stavu. Glasni i glavni.

A mi u Zagrebu, metropoli, središtu, s urbanom lijevom vlašću – mudro šutimo. Hm, mudro? U „Nepokorenom gradu“. Sveprisutna tišina onih koji ako baš ne bi izbrisali taj dio naše prošlosti i sve što je do 1990. uslijedilo, rado bi to zaboravili, preskočili. Događaje i istinu. Nije to, kažu, bitno. Tito je persona non grata, njega se odšuti. Ali i obećanja o vraćanju imena nekih ulica idu slabo. Ili nikako. Taj 8. svibanj nikako da osvane. Kao da je to zahtjevan posao, pretežak i neostvariv, sizifovski, za što cijela gradska uprava, sa svim zastupnicima i portirima Gradske skupštine, svim operativnim radnicima Holdinga, treba raditi nekoliko mandata. Pa onda, kao duda varalica, minimalistički se obilježi taj dan, otpjeva se pjesma, u stavu mirno oda počast, zapali svijeća. Prigodničarenje. To njegujemo. Slavlje o godišnjici. Ali bez glavnih aktera i s pretihim spomenom što se obilježava. Sve anonimizirano. Antifašizam bez sadržaja. A i bez antifašista. Paradni antifašizam. Prigodno ljevičarenje. Ljevičarenje koje više izgleda kao urbano poljodjelstvo, biciklizam ili komunalni liberalizam. Što nije loše ni pogrešno. Samo prijetvorno.

Sve ono što 8. svibnja, a i sve druge dane u godini, u Zagrebu i Hrvatskoj vidimo jest naša kukavička „druga priča“, „tiha istina”. Nešto za unutarnju, nešto za vanjsku uporabu. Ponos i sram, porazi i pobjede. I obrnuto. Pomiješane kosti. Pristup kako za koga. Lažni, kakvi jesmo, prevrtljivi i prijetvorni, kako pristajemo tretirati povijest tako ne cijenimo ni poštenje i iskrenost. Vlastitu. Vrijednosti su posve rastezljive. Sve je podložno interpretaciji. Relativizacija. Jest, naš je Ustav antifašistički, no nije nam strano, još manje sramno, državu usmjeriti drugačije. Antikomunistički. A to je samo pristojniji način da oportunisti koji ne žele paradirati s baš prvim bijelim poljem ili trima znakovitim slovima, kažu da su anti-antifašisti, a da to ne izgovore. Igramo se s prošlošću, ako od toga koristi ima.

Zaboravljaju, zaboravljamo, da je ovo borba za vrijednosti. Antifašizma, ali ne samo njega. Slobodu, humanizam. To je društvena borba. Jest i politička. Ali oni koji se politikom bave moraju konačno pokazati kako znadu za koje se vrijednosti bore. Jesu li uopće ljudi koji se bore? Bore li se s nama i za nas, da zajedno pokažemo da su naša stajališta ispravna? Vjeruju li u isto što i mi? Znadu li da bi te vrijednosti dobro činile Domovini? Hoće li ne samo blagoglagoljiti već i djelovati u skladu s onim u što vjerujemo i želimo?

Ima dječja pjesmica o Humptyju Dumptyju… „Humpty Dumpty sat on a wall, Humpty Dumpty had a great fall, All the king’s horses and all the king’s men, Couldn’t put Humpty together again.“ Ima li u nas koga tko bi vratio 8. svibnja? Ulicu i oslobođenje? Imamo li „kraljeve ljude“? Neke koji mogu? Hoće li više vratiti Ulicu 8. svibnja? Ne protiv Trenka, Hatza, Žerjavića, Farkaš-Vukotinovića. Već da Zagreb i Hrvatska ne budu, ne samo bez ulice, već bez oslobođenja, prošlosti. Bez budućnosti – zarobljeni u krivoj prošlosti. Nepredvidivoj. Onoj koja najviše opterećuje.

Kako reče North Whitehead: „Ne govoriti ili ne privlačiti pažnju, nije to stabilnost, to je samo relativno spor proces propadanja.“ A mi baš to živimo.