„More dva se zmeja bore, dvo se zmeja

Po niv teče reka rumeneja

More teče pravo za Soluna grada

Za Soluna pokraj zandaneto“

---

„Hej, dva se zmaja bore, dva se zmaja

Iza njih teče grimizna rijeka

Hej, teče ravno u Solun grad

U Solun, prema tamnici“

Makedonska narodna

Sjećam se kada sam prvi put čuo za Bleiburg. I križni put, onaj različit od biblijskog. Godine se ne sjećam, sredinom osamdesetih, vozili smo se u obiteljskom žutom Jugu 45 uz Nazorovu. U jednom trenu otac je spomenuo Bleiburg. Prvi put sam čuo tu riječ. Majka, uvijek racionalna, utišala je oca, valjda u strahu da ono što čujem ne ponovim u školi. Tema o kojoj se ne govori. Ipak, radoznalost osnovnoškolca ne dade se utišati.

U Modroj lasti o tome ništa. Ni u Politikinom zabavniku. Nastavnica povijesti to nije spominjala. Ratne lirike o Bleiburgu nije bilo. O Danu Republike nikakav recital o tome. Ni školski izleti nisu to uključivali. Pa sam pitao djeda, Barišu. U priču je krenuo naširoko i nadugačko. Prvo odlazak iz Duge Rese početkom rata zbog nekih osobnih računa koje su neki namjerili „sravniti“. Životom. Javljanje u domobrane u Sinj. Bosna pa povratak u Karlovac, u nekakvu intendanturu, skladište. Koliko mi je tada bilo žao što djed nije bio u partizanima da se pohvalim. Drugi jesu. Jer njegove ratne slike nisu bile za pokazivanje. Danas razumijem da mi je više trebalo biti žao što nije imao (prvo)boračku mirovinu.

Bilo je u priči filmičnih detalja, kao iz „Mačka pod šljemom“. Recimo, da je u ratu samo jednom pucao, u Bosni, na njemačku zasjedu postavljenu da presretne njega i njegove drugove koji su rat koristili za – šverc. Što će Vlaji drugo? Može djed u rat, ali ne ide Zagora iz njega. S veseljem je ispričao kako su ga oko Duge Rese partizani jako dobro poznavali jer su ga više puta zaustavili, zvali da ide s njima, a kada bi odbio, vraćao se kući svučen do gola. Na biciklu. Pa bi nadodao da ih je dobro opremao.

Početkom svibnja 1945. kada je povlačenje krenulo, on je odlučio ostati, moj otac nije imao ni dvije godine. To je bila isprika da se ne pridruži jedinicama koje su išle put Austrije. Ali, lakonski bi dodao, stići će ih on. Potom se skrivao od revnosnih oružnika NDH. A kada je sve utihnulo, večer pred ulazak partizana u Dugu Resu iznio je stolicu na raskrižje na Staroj cesti i tako dočekao partizane. Ako ga ubiju, neka svi vide. Nisu. Zatvorili su ga. U zatvoru je na kartama Boljkovcu uzeo dosta para, ali mu ih je morlačkom promišljenošću vratio, znajući da kupuje naklonost. Potom, nakon nekog vremena, a kako je djed u domobranima imao nekakav čin, namjesnika ili zastavnika, a prije rata bio gimnastičar, dali su mu da vježba vojsku. Potom je pušten. No kada bismo šetali, izbjegavao bi neka mjesta objašnjavajući da je tamo dosta pobijenih nakon rata. Znao je. Tako sam saznao istinu ponešto drugačiju od one partizanskih filmova.

U našim krajevima istina se često mijenja. Istine i „istine“ 1918., 1941., 1945., potom 1991., 1995., često po dnevnoj potrebi, bolno su obilježile obitelji. Mnoge obitelji. Na nekom sam seminaru Vijeća Europe u Rennesu 1995. gledao film „Prije kiše“. Sjajan film. Na početku otac Marko, pravoslavni svećenik, izgovara riječi koje prate cijeli film. „Времето никогаш не умира. Кругот не е тркалезен.“ To je to! Vrijeme nikada ne umire. Krug nije okrugao. Epigrafski jednostavna ocjena brdovitog Balkana. Umiru suvremenici. Vrijeme ne.

Prokleto to naše vrijeme, svu mučninu ljudskih sudbina od pred osamdesetak godina stisnulo u proljeće. Rat je došao i završio u proljeće. Kraj – proboj iz Jasenovca, oslobođenje, pobjeda antifašističke koalicije – nastavlja se martirologijem poraženih. Predaja na Bleiburgu. Sve u proljeće. Svako zdrave pameti i iskrene empatije neće prebirati po biografiji žrtava, već će se skrušiti nad boli koja je zadesila obitelji koje su izgubile oca, sina, brata, sestru, majku. Teško je i zamisliti koliko je obiteljskih kataklizmi, nebitno o kome se radilo, ustašama, partizanima, domobranima, četnicima, slovenskim domobranima, pripadnicima njemačkih jedinica, ma kojima. Iako, povijesno, jest bitno.

Bleiburg. 15. svibnja. Pada mi na pamet predaja, opisana kod Baste u „Rat je završio sedam dana kasnije“. Možda i ona malo drugačija, prikazana u „Četveroredu“. Asocijacija i na spomenik „U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci…“ sa sve prvim bijelim poljem – spomenik vojsci koja niti je bila hrvatska niti se za Hrvatsku (iz)borila. Asocira na višegodišnje obilježavanje koje je možda izgledalo više kao skup neonacističke nostalgije, sljedbe i poklonika, ljudi koji su kao nitko kompromitirali Hrvatsku, moguće upravo s ciljem da politički slabe Domovinu i društvo, no što je to bilo žalovanje obitelji i prijatelja. Barem su poruke i ikonografija upućivali na takvo što. Sve pod visokim državnim pokroviteljstvom dok austrijske vlasti to nisu dokinule.

No, da budem jasan, sa sjećanjem na žrtve, obilježavanjem groba, spomenikom ili spomenom, nitko ne bi smio imati problema. Bila žrtva najnevinija ili najkrivlja, ma za što i kako, žrtva je! Netko za njom žali. Gdje će se i kako žrtve sjećati, gdje je oplakati u boli koju u sebi nosi, to je stvar onog koji žali. Na Jazovki, Bleiburgu, u Maceljskoj šumi, kraj rova u Teznom – nije to stvar mene, društva, ikoga doli žalitelja. Radi se o ljudskoj boli, patnji, nedostajanju. No o nečem nije riječ niti bi trebalo biti. Ne o novoj, fejk istini, manipulaciji. Ne može se mistificirati ZDS, propagirati folklor uvreda i osporavanja, zagovarati relativizaciju i reviziju, gurati heraldiku s prvim bijelim, abecedu na U. Ušato. To ne!

Bol ne može, ne smije, izazivati novu bol. „Istina“, ona koju zagovarate, propovijedate kao dugo neispričanu, pravu, koja oslobađa, ne smije prijetiti drugima niti ih osporavati. Ne može, ne smije trovati društvo. Tragedija stradalih i ubijenih, srdžbe i osvete, ne smije nas porobiti. Pojedinci mogu biti zatočeni u vlastite frustracije, no nemaju pravo manipulirati društvom. Nećemo izmiriti prošlost tako da je izjednačimo jer ona nikada neće značiti isto. Još je manje poravnanje ako traži novo stradanje, vrijeđa tuđe osjećaje, umanjuje žrtvu. A kod nas je upravo tako. Ne samo da se glorificira žrtva Bleiburga i križnih putova već se umanjuju, derogiraju, Jasenovac i Jadovno… Isti uzdižu prvo, negiraju drugo. Nije pravda ako je osveta. Nije istina ako vrijeđa i prijeti.

Da budem još precizniji – to koliki sam i kakav Hrvat ne pokazuje se mržnjom niti se dokazuje žrtvom. Ne vrijede neki više, a drugi manje. Ne propisuje politička snaga ili glasno ponavljanje povijest. To je put totalitarizma! Pa zar je moguće da će netko, napadajući prošlost kao totalitarističku, uvoditi novu totalitarnu istinu? A neistinu. I to takvu koja je samo ulaštena i romantizirana verzija one s kojom se nastupilo 1941. S novim „starim“ herojima, s neprijateljima i zavjerama koje apostrofiraju kojekakvi hrvatski tjednici. Zar je to moguće? Je li to žal i uvažavanje žrtve ili aprecijacija baš onog zla koje je do žrtvi dovelo? Hoće li urote i mržnje, osvete i podmetanja biti kvadrat kruga vremena koje nam se vraća i vraća i vraća?

Da završim obiteljsku priču. Moj je djed i nakon rata mirno živio u Dugoj Resi, radio u Pamučnoj, tri godine odradio u Gvineji pomažući nesvrstanima u uvođenju tekstilne tehnologije. Cijeloga života ostao je antikomunistički opredijeljen. I antijugoslavenski. Naravno, nije to izgovarao, no pokazivao jest. Iako mu nije učinjeno nažao. Doživio je hrvatsku neovisnost, glasao za HDZ. U hrvatskoj državi dobio je (prvo)boračku penziju, ratnu, domobransku. Ali razočarao se. Sa svim dodacima to je bila tek najniža mirovina. Meni tada to više nije bilo važno. Ni nepoznato. Kao Bleiburg nekad.