„Just because you feel good

Doesn’t make you right, oh no

Just because you feel good

Still want you here tonight, want you

I wonder what you’re doing now

I hope you’re feeling happy now

I wonder what you’re doing now

I hope you’re feeling happy now“

---

„Samo zbog toga što se dobro osjećaš

Ne znači da si u pravu, o ne

Samo zbog toga što se dobro osjećaš

Još uvijek volio bih da su ovdje večeras, želim te

Pitam se što radiš sada

Nadam se da se osjećaš sretno sada

Pitam se što radiš sada

Nadam se da se osjećaš sretno sada“

Deborah Ann Dyer, Len Arran

Sjećam se djetinjstva. Kada bi mi dosadili čušpajzi ili nisam želio jesti juhu, roditelji bi me prekorili rekavši da oni u mladosti nisu mogli biti izbirljivi, jeo se kruh s masti posipan divkom. Tog se vremena sjećam po inflaciji, vječitoj štednji i stabilizaciji, vožnji par-nepar. Bonovi za benzin bili su aktualni u četvrtoj godini mog života. Političari su imali ozbiljna lica i slab modni izričaj, televizori katodnu cijev, a u Dnevniku u 19.30 redovito su glavni komentari bili – neizgovoreni. Shopping u KADA-i u Leibnitzu ili K&O u Grazu, Godini u Trstu, bio je uvod u „tople“ boje kapitalizma. A Mađari, Poljaci i Česi koji su u kampu na Oštrom na kraju godišnjeg odmora za devize rasprodavali sve što bi sa sobom ponijeli, bili su podsjetnik da je kod nekih situacija gora, perspektiva sivija. Mnogo gora i sivija.

Pretprošli tjedan proveo sam u Italiji. Iz Zagreba za Conegliano, stanka sa šetnjom, proseccom i Aperol Spritzom u Caffe al Teatro. Potom vožnja kroz vinograde glere prema prekrasnom gradiću Asolo na vrhu brda i šetnja centrom. Kroz Bassano prema Schiavonu i destileriji Poli, mjestu gdje se već više od stoljeća grappe rade više umjetničkim no obrtničkim procesom. Vožnja put Suvereta na obali juga Toskane. Od tamo put Bolgherija, Volterre, San Gimignana. Nakon toga put je vodio na istok, preko divnog Capalbija u zidinama, sumpornih kupki Saturnije, etrurskih Sovane, Sorana i Pitigliana izgrađenih od meke smeđe vulkanske stijene – tufa. Od tamo preko Abbadije San Salvatore put Montalcina, Pienze i Montepulciana. Lucignano, Castellina, Monteriggioni. Pa Cortona i Bramasole u Torreoneu. Treće ljeto u Toskani. Prve godine gradovi, sada tražim manje poznate „bisere“. Poput Volpaie ili Cetone, Caprese Michelangela i Vincija. Italija, Toskana posebno, sinonim je za uživanje, hedonizam koji se piše u zeleno-bijelo-crvenom.

Ima li što bolje od peciva u koji se bogato naslaže cuore di paese mortadele? Ili, tanko narezan, gotovo proziran, pršut iz Modene? Još bolje: porchetta u Pienzi. Osjećam se pomalo kao Frances Mayes. „I am about to buy a house in a foreign country“, početak je to romana „Pod suncem Toskane“ koji ju je proslavio. Da, i ja bih kupio kuću u stranoj zemlji. U Italiji, Toskani, preciznije.

Za mene, rajsko je uživanje na stolu imati carpaccio od chianine, talijanskog bijelog goveda. Od istog se mesa radi i fiorentina. Toskana. Pa Fattoria Buca Nuova, sirana na izlazu iz Pienze, Peccorino koji je odležao šezdesetak dana. Uz to toskansko maslinovo ulje, mješavina meni omiljenog Leccina i snažnijeg voćnog Frantoija. Uz to dva lista bosiljka.

Cesta od Montepulciana do Montalcina, sa stajanjem u Pienzi, put je uživanja. Zavoj na zavoj, u tih četrdesetak kilometara nema ravnih dijelova ceste, ne vozi se brzo, što je sjajno jer uživaš u pejzažu brda Val d’Orcie, vidiš Pienzu, Montepulciano i Montalcino na brdu, prođeš San Quirico. Jedna od najljepših dionica kojima sam prošao.

Montepulciano je možda najdivniji manje poznati grad Toskane. Ali Montalcino jedinstveno nosi dar božanskog vina. Brunello, „malo smeđe“, klon sangiovesea. Uz Barolo i Barbaresco, vina iz Bolgheria, najbolje od talijanskih vina. U Montalcinu je brunello, u Montepulcianu prugnolo gentile, u Chiantiju sangiovese, sorta gustog sadržajnog crvenog vina. Podsjeća na crveno meso, rare ili medium rare, uz koje prva čaša daje neutralizirajući zemljani okus, druga izaziva smijeh, a treća traži društvo. Radost uživanja. Memento vivere. Sjeti se živjeti.

Na ulazu iz Pienze u Montalcino mnogo je vinarija, od kojih sam neke posjetio. Prva šminkerska Casanova di Neri. Vina sjajna, najviših ocjena, no za kušanje se treba najaviti i platiti. A vina skupa i za pojmove brunella. Dva zavoja nakon toga, uzbrdo, La Rasina, vinarija posve drugačijeg šarma. Nema hostesa u crnim uniformama. Kušanje i bez najave, provest će vas radnik koji se upravo vratio iz vinograda, crn od sunca, u fluorescentno žutoj majici s nazivom vinarije. Površina 45 hektara isključivo sangiovesea raspoređena je u tri vinograda oko zgrade vinarije. Vinograd na dnu je najvlažniji, tlo muljavo i glinasto. Srednji vinograd – stijene. Gornji – pjeskovit i suh. Bačve koriste četiri godine i prođu od vina donjeg vinograda prve godine do najvišeg treće. Četvrte ih koriste za riservu iz vinograda Di Vasco ili vino iz vinograda koji je rodio najbolje. Brunello odležava u bačvi bar dvije godine i šest mjeseci u boci – sve na području Montalcina.

Nakon La Rasine, kilometar prema vrhu spoj je s cestom za Sienu. Na tom spoju, kada pogledate prema jugu, vide se Villa Greppo i vinograd vinarije Biondi-Santi, obitelji koja je „izmislila“ brunello 1800-ih. U pozadini se nazire Monte Amiata. Biondi-Santi je poput Romanée Conti u Burgundiji, izvor tradicije, mjesto kojemu se mogu samo diviti jer se na posjet vinariji čeka, a vina su preskupa.

Ako se krene put Grosetta, a tamo sam išao prošle ili pretprošle godine tražeći vinariju Il Valentiano koja ima pristojna jeftina vina, prođe se pored vinograda od desetak hektara uz koji se vidi ogroman ružičnjak. Società agricola Case Basse di Gianfranco Soldera, proizvođač možda najsjajnijeg brunella, koji se od 2006. tako ne zove, nije DOCG (Denominazione di origine controllata e garantita). Samo Soldera IGT (Indicazione geografica tipica) Toscana. O mitskom vinu Gianfranca Soldere, osiguravatelja koji je postao vinar, za kojeg je i standard brunella bio preslab, znam samo što sam pročitao – volio bih da me jednom netko počasti gutljajem da mogu do kraja života proživljavati taj okus.

Dok se vozim Toskanom, u kojoj su syrah i merlot već obrani a cabernet pa sangiovese čekaju svoj red krajem mjeseca i početkom sljedećeg, razmišljam o sadržaju života. Je li to ono što je Walt Whitman opisao kao „sreću ne u drugom mjestu, već ovom, ne u drugo vrijeme, već ovo“? Ili je uživanje u životu posrnuće, a patnja, suzdržavanje i samoprijegor vrijednosti i dokazi ispravnosti?

Pitam se zašto je, nakon stabilizacija, nebrojenih kriza, žrtava u ratu, budućnost ljudi koji žive u ovoj Našoj Lijepoj, ali nesretno vođenoj državi, uvijek stezanje remena, odricanje, čekanje nekog drugog vremena u kojem bi trebalo biti bolje? A u Italiji, uz sve krize i nestabilnosti, mafije i kriminale, sve je šarenije, ljepše, ljudi su sretniji. Zašto i u Europskoj uniji za nas postoje samo male plaće, mizerne mirovine, nizak standard i slab život? Stajanje u redu za piletinu kojoj je država ograničila cijenu, lov na akcije, više puta odmrzavano i zamrzavano brazilsko meso? „Kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more?“ ide stari stih.

Zar ne postoji neki san koji su zaslužili ostvariti naši umirovljenici, gospođe na kasama u trgovini, spremačice tuđih apartmana? Ili…

Nažalost, ne. Jedni – oni na vlasti – toliko očito grabe sebi, uništavajući državu čije si stvaranje pripisuju (pa im, valjda, nedvojbeno i pripada). A drugi, oni daju lažna obećanja o mirovinama i plaćama, standardu i cijenama. Ima sad i onih koji proturaju „degrowth“ ili „postgrowth“, zaustavljanje rasta, jedinog obećanja vremena kada će i našim ljudima biti bolje. Ti čak ni za budućnost ne nude bolje, odrast nije „alternativni hedonizam“. Zašto na ovom brdovitom Balkanu nema prostora za bolji život i užitke? Kao da smo nekada tako sjajno uživali da sada zaslužujemo „pakao za hedoniste“.

Slavni Octavio Paz jednom je napisao: “Nisam tražio nešto ili nekoga, tragao sam za svime i svima.“ Kada će jednom politika u ovoj državi omogućiti sve i svima? Ili barem nešto. Bar većini?