“He’s a demagogue

Check out his rise

He’s a demagogue

He’s fatally famous

He’s a demagogue

He plays with my fears

A demagogue

My shadow side dreaming

The demagogue

It feels so good to be dumb”

---

“On je demagog

Pogledajte njegov uspon

On je demagog

On je kobno slavan

On je demagog

Igra se s mojim strahovima

Demagog

Moja strana u sjeni sanja

Demagog

Tako je dobar osjećaj biti glup”

Franz Ferdinand

Ovog utorka o politici. O nogometu neki sljedeći.

Početkom devedesetih, kada se naša suvremena povijest “pisala”, naša je država bila na pravoj strani povijesti. Potom se izgubila, odabrala lutanje i zaboravila esenciju povijesne ispravnosti, upravo kako se odmaknula i od jednako slavne povijesti kojom su uspostavljene granice koje smo devedesetih obranili. A danas se našla pred prozirnom medijskom ucjenom manjkom patriotizma za svakoga tko propituje postupak prikupljanja dvotrećinske većine u Hrvatskom saboru ili razmišlja o sadržaju za koji se većina skuplja. Sve pod egidom “naše povijesti” i “prave strane”. Pojednostavili smo složene globalne dileme u binarno – oni koji su “za” na pravoj su strani povijesti, oni “protiv” na krivoj, nepatriotskoj, neeuropskoj. Carlschmittovski “mi” i “oni“. Tko se ne slaže, tko uopće promišlja, taj je protiv nas! Put u orbanovštinu. Lekcija iz priručnika za opravdanje isključivosti i sukobljavanja. Win-win? U svijetu Machiavellija, možda. Inače, ne. Zar je zagovaranje i promišljanje vrijednosti Ustava Republike Hrvatske prestalo biti ispravna strana povijesti?

U Domovinskom ratu, upravo stoga što smo štitili ustavne vrijednosti, bili smo na ispravnoj strani povijesti. I pobijedili. Agresija na Ukrajinu, također, negacija je vrijednosti Ustava. Ukrajinskog. No smisleno i našeg. Narušava se suverenitet ukrajinske države kao što se devedesetih narušavao i naš. Danas kada štitimo vrijednosti Ustava RH, štitimo i one vrijednosti koje borbom štiti Ukrajina. Koje? U preambuli su. I u članku 2.

Da, kada branimo hrvatsku ustavnost, očitujemo se i za ukrajinski ustavni poredak, suverenitet i vrijednosti. Slobodna Ukrajina, iz našeg kuta gledanja, supsumira bit Ustava i prava. Braniti Ustav znači braniti ispravan red, proceduru i sadržaj svega. Počelo početka.

Odakle pragmatični pokušaj pojednostavljenja situacije vulgarnim tumačenjem patriotizma? Kako borba za Ustav može biti borba protiv Hrvatske? Nije li upravo suprotno: kada se ne obnavljaju Zagreb i Banovina, ne rješavaju afere u Ini, perpetuiraju socijalne podjele te živi kolaps pravosuđa i zdravstva i devastacija obale i okoliša – nije li baš to svakodnevna negacija članka 3. Ustava, onog u kojem se spominju sloboda i jednakost, naglašavaju nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, zagovaraju mirotvorstvo i socijalna pravda, apostrofiraju poštovanje prava čovjeka i nepovredivost vlasništva, popisuje očuvanje prirode i čovjekova okoliša, podcrtavaju vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Nije i ne može postojati monopol na interpretaciju Ustava, ne može ta interpretacija biti jednostrana tako da jedno tumačenje ima patriotsku aureolu, a svako drugo nosi izdajnička vješala.

O čemu se radi? Dosljedna i sveobuhvatna podrška Ukrajini takva može biti samo ako znamo vrijednosti koje podržavamo. A to su one ustavne. Jer temeljna vrijednost u Hrvatskoj, ali i Ukrajini, jest ona ustavnog poretka. Da, u Ukrajini i oko nje brane se i vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka. A obranom ustavnosti u Hrvatskoj brane se i vrijednosti za koje ukrajinski narod stradava.

Podrška Ukrajini, rekoh, kreće poštovanjem hrvatskog Ustava. Kako ćemo i čemu obučavati ukrajinske vojnike ako ne poštujemo ustavne vrijednosti i vladavinu prava? Ničemu. Ako imate vojnike, a nemate ustavne vrijednosti – to se zove… coup d’état… Sada dolazimo do drugog dijela. Ima li opozicije u Hrvatskoj? Sadržaj rasprava o boravku i obuci ukrajinskih vojnika ne ulijeva vjeru u to. Još ćemo to bolje vidjeti prilikom glasanja.

Umjesto borbe za ustavnost, rasprave o tom ključnom okviru politike, čini se da je opozicija nasjela na ucjenu patriotizmom. Neki žele i unovčiti mandat, glas. Neki ne žele promijeniti stav samo zato da se ne zamjere nekom dužnosniku. Nude da se predsjednik i premijer nađu, da primimo samo neborbene Ukrajince, civile. Našli bi se s premijerom na kavi. I razgovarali. Jer, valjda, razgovorom neustavno postaje ustavno. Je li to opozicija, ovi koji se sami nude premijeru, koji su se prepali win-wina? Opozicija koja ne vidi da je rasprava o ustavnosti rasprava o njima samima, nije faktor. Vojska bez maršala. Ali i bez vojske. I hrabrosti. Rasprava o obuci ukrajinskih vojnika pokazala je da je naša opozicija neborbeni sektor, civili… Kao naši MIG-ovi – borbeni, a ne lete. Imaju servisnu, pardon, stranačku knjižicu, podobni su za letove u nacionalnim visinama, no boje se i muče s člankom 7. Ustava. Prepali su se ucjene patriotizmom umjesto borbe za ustavni patriotizam. Kako bi borba za Bibliju patriotizma – Ustav mogla biti nepatriotska? Tko to ne razumije, zaista nije opozicija. U politici nije ništa. Šteta.

Ne samo što u opoziciji nema onih koji mogu osmisliti političke motive i obnoviti zanos, ne, nema čak ni onih koji bi artikulirali smislen stav o temeljnom pitanju, kontekstualizirali i predstavili ga građanima da razumiju za što se opozicija zalaže i bori. Ako toga nema kada se radi o Ustavu, kako se boriti za snažnije institucije zaštite ljudskih prava, decentralizaciju, pravedniji model izbora, odgovornije sudstvo, protiv korupcije? Kako bi se nosili s težim pitanjima i snažnijim silama? To je ista boljka kao kod referenduma o prekidu trudnoće. Kojeg se boje oni koji bi njime trebali pokazati svoj stav. Zato ga i ne provode. Boje se stajanja na kiši, a još više se boje neuspjeha.

Opozicija koja se boji da bi je mogli proglasiti protivnicima, unutarnjim neprijateljima i raznobojnim vragovima te kleči pred prijetnjom win-wina – i nije opozicija! Tigrovi od papira. Koji će se u strahu od poraza predati sami. Kada moraju zauzeti stav, boriti se za, zamislite, Ustav, kada nema skrivanja, vidi se mnogo lica, uglavnom pretencioznih i ambicioznih, ali malo izuzetnih i hrabrih ljudi. Dobro je Malraux primijetio, nisu ljudi ono što o sebi misle, već ono što skrivaju. Iza kravate i odijela.

Smith je bio u pravu. Tržište, pa i političko, okrutno će umiriti nesposobne, slabe, kukavne i – jeftine. I neće ankete za to biti krive. Već strah od borbe za Ustav, ideju, princip i stav. A tu se win-win već dogodio. Pa i ako se ne skupi 101 oko “Judinih škuda”.