“Treba da se radi u fabrikama

treba da se hoda ulicama

treba da se trči parkovima

treba da se spava u krevetima

Treba da se čisti

treba da se čisti

treba da se čisti”

Milan Mladenović, Dragomir Mihajlović

Jedna od antologijskih filmskih scena kojih se sjećam iz djetinjstva jest ona iz „Profesionalca“. Belmondovog, ne Kovačevićevog. Na samom kraju filma pukovnik Martin zove Ministra i obavještava ga da je predsjednik Njala mrtav. Ključno pitanje koje Martin pita jest što učiniti s Josselinom Beaumontom, Belmondom? Na kraju ga ubiju, upravo pred ulazak u helikopter.

Posljednjih dana jedna je od ključnih tema štrajk sudskih službenika. Ulazi u sedmi tjedan i eskalira. Štrajkaši više neće obavljati ni minimum poslova koje su obavljali do sada. Poslovi koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka nisu uređeni. Država štrajk više neće plaćati. I oni će iskoristiti svoju ovlast. Čini se da smo došli do kraja puta. Naše je sudstvo, treća vlast, od rješenja postala problem! Sada samo nije jasno tko postavlja pitanja kao u „Profesionalcu“. „Qu’est ce que je fais?“, „j’attends vos ordres“, „qu’est-ce qu’on fait?“ „Što da radim?“, „čekam Vaše naredbe“, „što ćemo učiniti?“ Malenica? Plenković? Iva Šušković? A u podlozi melodija Morriconeovog „Chi Mai“. Kraj se bliži – građanima je tog filma dosta.

Posljednjih smo godina svjedoci svakojakih zanimanja pravosuđem. Predmeti Mamić, Perković-Mustač, Rimac, Sanader, Vidošević, afera Agram… Tužbe liječnika za prekovremene sate, tužbe za šest posto u javnim službama, da nabrojim one kojih se prvo sjetim. Svakakvih je intervencija bilo. Nekima je na pamet padalo ukidanje Ustavnog suda Republike Hrvatske (Ustavni sud, formalno, nije sud, no za potrebe ove kolumne neka stoji). Uveli smo Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, pitam se što li rade suci Kaznenog odjela Vrhovnog suda osim što u miru pišu doktorate. Reviziju smo u parničnim postupcima ograničili odvajanjem odlučivanja o dopuštenosti od odlučivanja o osnovanosti revizije. Osnovana je Državna škola za pravosudne dužnosnike, čime je neizravno onemogućena prohodnost prema sudstvu: pravnik, odvjetnik, nastavnik može biti izabran za Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no ne može za suca Županijskog suda. Ako u politici neke opcije identificiramo kao sektaške, u sudstvu stvari počinju nalikovati na kastu. Možda zbog toga o pravosuđu ni ne bismo smjeli pisati, akterima se to zacijelo ne sviđa.

Sudstvo, pravosuđe, treća je grana vlasti, ona kojoj je ustavom zadana institucionalna uloga dijeliti pravdu. Sudstvo “vlada pravom”, obnaša onu vlast države kojom preuzima odgovornost donošenja odluka koje ultima ratio razrješavaju pravne odnose i tako utječu na živote ljudi i društva. Sudstvo je jamac „pravne države“, ustvari, države same. Nimalo lako poslanje. Upravo radi izvršenja te svrhe sudska je vlast bitno sofisticiranija od izvršne i zakonodavne. Dok u Saboru sjede i odlučuju ljudi najrazličitijih razina naobrazbe, a ministarstvima mogu upravljati i ljudi slabog iskustva u poslu koji obavljaju, u sudstvu sjede visokoobrazovani profesionalci. Tu mislim na pravosudne dužnosnike i sudske službenike koji obavljaju važan posao sudske vlasti.

U čemu je razlika sudske od zakonodavne i izvršne vlasti? Sudstvo je korektiv. Sudska vlast zakonodavnu interpretira, može je i „ispravljati“. Sve što izvršna vlast čini podložno je nadzoru sudske. U biti, sudska vlast stručnošću može pa i „popraviti“ situaciju koju bi donošenje loših zakona ili odluka moglo izazvati. No tu leži i rizik. Pozicijska moć sudstva može se i okrenuti. Da ne kažem zloupotrijebiti. Sudstvo je kreiralo situaciju radi rješavanja koje je ono upravo i uspostavljeno. Kreiralo, a ne riješilo!

Dugo smo živjeli prilično jasnu percepciju da politika, izvršna vlast, upravlja sudstvom. Pašalićevo kadroviranje u devedesetima ili kasnije spominjanje Vladimira Šeksa kao aktera politizacije pravosuđa. Sada se čini da se sudstvo od tih vanjskih utjecaja politike i izvršne vlasti emancipira. To bi trebalo biti dobro, zar ne?

„Bijeli štrajk“ sudaca stvar je učinio javnom. To da sudstvo štrajka bilo je nezamislivo. Ne „gotovo nezamislivo“ već sasvim nezamislivo. Nešto poput toga da štrajkaju Vlada ili saborski zastupnici, da štrajka vojska (to, naime, nije štrajk već državni udar). Egzotično poput štrajka crkvenih velikodostojnika. Zamislite štrajk u kardinalskom zboru: „Ne želimo izabrati Papu!“ Štrajk sudstva upravo je toliko neočekivan. Neću obrazlagati zašto nisu postojali formalni uvjeti da sudstvo štrajka, naprosto nisu. Stoga se i govorilo da se radi o „bijelom štrajku“, iako u provedbi to nimalo nije sličilo bijelom već upravo štrajku. No ispunjenjem zahtjeva situacija se nije okončala. Nastavila se.

Štrajk sudskih službenika koji, evo, traje mnogo tjedana nije samo logični, već je i faktični nastavak štrajka sudaca. Možda, stoga, treba objediniti i reći da se radi o „štrajku u sudstvu“. U dvije etape. O zahtjevima, kako sudaca tako i sudskih službenika, ne treba mnogo govoriti. U uvjetima inflacije i eksplozije troškova života legitimni su. I očekivani. Čak ni troškovi toga povećanja vjerojatno nisu toliki da ih se ne bi moglo podnijeti. No cijela je situacija izmakla kontroli. A u tome nije pomoglo to što je Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio dopuštenost tog štrajka pravnom „bravurom“ kreiranja nove vrste i razloga štrajka – „štrajka u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa“. Zašto? Ustvari jednostavno: kako zabraniti štrajk bliskih suradnika osobito nakon što su suci svoje zahtjeve ostvarili upitno zakonitim postupanjem. Promjenom sudske prakse o štrajku koji je prethodno štrajk vezao uz kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora – promjenom prakse na gore – sudstvo se svjesno umiješalo u društvenu zbilju. Od korektiva postalo je alfa i omega, metavlast. Nadam se da sada postaje jasno da ova „emancipacija“ koja se dogodila nosi koješta sa sobom. I ne mora sve biti dobro!

E, sada, kada smo utvrdili vizuru i posljedice, malo i o uzrocima. Smatram da je zatvorenost sudstva uveliko za to zaslužna. Načinom izbora sudaca, cehovskim utjecajima dovedenim gotovo do apsoluta, sudstvo je definiralo svoju perpetuaciju. Sudstvu, ustvari, više nitko ne treba jer imaju sebe same. To nije dobro. Ne samo zato što tako izostaju „checks and balances“, uravnoteženje odnosa triju vlasti, nije dobro jer nestaje kritike. Ne radi se, dakle, o tome da sudstvo treba kontrolirati ili „usmjeravati“, apsolutno ne, ali u poslanju sudstva mnogo se toga dade kritizirati. I treba kritizirati. Prije svega suce, ne kao ljude već kao stručnjake. Može se kritizirati i profesionalnu mistiku, tajanstvenost do razine obreda, obrambeni stav kojim se sudstvo sklanja od javnosti.

Mogućnost kritike znači prostor za napredak. A napredak je u suradnji s drugim društvenim dionicima. Primjerice, meni se, nastavniku prava, čini da poboljšanja mogu doći kroz pravno obrazovanje. Sudstvo i pravni znalci, nastavnici na fakultetima, moraju surađivati. A naše sudstvo zazire od toga da im profesori dociraju. Zašto? Nastavnici pišu o pravosuđu. Kritiziraju odluke. Kritiziraju pravosuđe u cjelini. To im je posao. Da, pitanje je jesu li informirani, a tu ne pomaže ni to što je pravosuđe zatvoreno. Možda profesori prava sudstvo i ne razumiju pa njihov rad ne pomaže. Suci će reći da nastavnici prava dobro teoretiziraju i razvijaju doktrinarne raspre, ali kritike sudskih odluka odbacuju kao nepraktične jer, kažu suci, oni ne biraju predmete i pristupe, ne mogu poput znanstvenika čekati inspiraciju; dok će znanstvenici opisivati propise i posljedice, suci moraju odlučivati, ne mogu se baviti jednim predmetom jer svaki dan pristižu novi.

Kritika je, dakle, problem. Pardon, izostanak kritike, njeno osporavanje. A kritike u zatvorenom sustavu sudske vlasti – nema! Zato, otvorimo sudstvo. Otvorimo kadrovima, obrazovanju, kritici. Ravnoteža vlasti podrazumijeva suživot. I s drugim akterima, ne samo triju vlasti, u društvenom ekosustavu. Zašto? Zato što nije smisao društva graditi profesionalne vlasti već profesionalne odgovornosti prema društvenoj funkciji koju obavljaju. I to je lekcija koju bi i iz ovog štrajka trebalo naučiti.