„I’m questioning my education

Is my education who I am now?

While you’re deciding, I’ve been finding

Looking around in the here and now“

„Propitujem obrazovanje

Je li moje obrazovanje ono što sam sada?

Dok ti razmišljaš, ja sam tražio

Gledajući oko sebe ovdje i sada“

Eddie Vedder

Prije nekog vremena upoznao sam dekana Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Pitanje oko kojeg smo se našli bilo je u vezi rada na znanstvenim projektima. Deseci značajnih projekata na FER-u. Mladi istraživači koji se bave ozbiljnom znanošću. A opet, novi Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti kao da je pisan „protiv“ njih. Ne može osoba raditi na više projekata uzastopno jer može dobiti samo jedan ugovor. Na šest godina. Ne tri puta po dvije ili dva puta tri. Ne. Ili šest ili ništa. Aut Caesar aut nihil. Rad na više uzastopnih projekata onemogućava i novi Zakon o radu. Najviše tri uzastopna ugovora na određeno vrijeme. Zakoni kao iz nekog davnog vremena: bijele navlake za ruke, mastiljava olovka – ona koju moraš zasliniti da piše, tinta i sušilo za pečat. To je, bit će, budućnost za mlade informatičare i elektrotehničare koji će raditi na projektu programiranja Horizon Europe. Na abakusima. Nadam se da će netko razumjeti da se na FER-u bave znanošću pa se poduhvatiti popravljanja lošeg zakona. Loših zakona. No ovo pišem iz drugog razloga.

Vidjeli smo se i pretprošlog tjedna. U par uvodnih rečenica redoviti profesor sa Zavoda za elektroničke sustave i obradu informacija intelektualno me razoružao. Nedvosmisleno je objasnio da bi studentima trebalo onemogućiti da rade uz studij. Jer tada ne ostvaruju svoj optimum. Nisam se u prvi mah snašao, ali što više razmišljam, razumijem. Vidim i kako griješimo u svojim odlukama. Dugoročno skupe greške. Kako se nisam snašao, rekao sam da ću promisliti o tome i napisati kolumnu. Evo je.

Dakle, trebaju li studenti raditi uz studij? Iako, suština je sasvim druga.

Prema novom članku 79. Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti student koji studira u redovitom statusu može biti u radnom odnosu ili obavljati samostalnu djelatnost obrta ili drugog slobodnog zanimanja. Do sada to nije pisalo, štoviše, tumačenje je bilo da redoviti studenti ne bi smjeli raditi. No šlampavi-kakvi-jesmo nismo imali uparene podatke pa ni ne znamo jesu li redovni studenti radili. Ovoga puta eksplicitno „da“ pa redoviti studenti mogu raditi. Ne samo u studentskom radu, temeljem ugovora o obavljanju studentskog posla, već mogu biti radnici, obrtnici, samostalci, RPO-ovci…

Netko će reći, korisno je to. Moći će zaraditi za „džeparac“, možda čak uopće omogućiti si studiranje. A neki će studenti u ovoj našoj „nedovršenoj“ državi radom uz studij možda uzdržavati svoju mladu obitelj ili nezaposlene, bolesne, nemoćne roditelje. Netko možda u tome vidi sjajnu priliku da se povežu praktično iskustvo i teorijska znanja, gospodarstvo i zajednicu visokog obrazovanja. Ne i Vedran Bilas.

Ja već dugo nisam poklonik rada studenata, u biti samo načina na koji se taj rad obavlja. Smatrao sam da treba nastojati da se činidba rada, rad, obavlja unutar što manjeg broja pravnih oblika, uz što manje izuzetaka. Ne treba nam, tako, ni posebno uređenje rada studenata, ugovor o obavljanju studentskog posla. Ako rade, neka rade temeljem ugovora o radu. To je zaključio radni pravnik u meni. Ne treba nam njihov rad „jeftiniji“ od rada u radnom odnosu: ako se rad obavlja, pravni okvir je ugovor o radu! Isti porez i doprinosi, jednaka „cijena“. I da, s tim na umu mogao sam se i složiti s time da redoviti studenti mogu raditi. No sada razmišljam da sve ako je takav stav i praktičan, dekan FER-a ima pravo. Malo manje razmišljam kao pravnik.

U našem društvu obrazovanost nije vrijednost. Oni koji se trude su „štreberi“, dosadni šeprtlje. Antiheroji. Umjesto onih koji mogu i žele korak dalje, naši heroji su oni koji „ugrabe“ više, znaju „prečice“, koji su sjajni u socijalnoj kompetenciji poznavanja pravih ljudi (na visokim funkcijama). Za obrazovanje ne postoji poticajno društveno okruženje, razumijevanje ili interes, ono je tek korak prema radu i zarađivanju. A svi sanjamo da to znači – bogaćenje!

Za neke, djecu zaslužnih, znanje nije presudno ni nužno. A diplomu, potvrdu ovakvu ili onakvu, negdje će i nekako steći. Ta društvena i gospodarska elita ne treba suradnike znanja i intelektualne širine već poslušne i uslužne radnike. S jedne strane, popularnost kreme socijalista koji žive hedonizam i upravljaju bogatstvom. S druge radnici i predradnici koji sanjaju materijalni uspon. Tu je neuspjeh našeg društva, društva koje se fokusira na trenutnu praktičnost i obrtimice iskoristive vještine. Umjesto da vrednuje mišljenje, razumijevanje, znanja koja ne zastarijevaju, ne stare, ne postaju nepraktična, koliko god se tehnologije mijenjale, tehnika napredovala.

Student treće, četvrte godine FER-a može programiranjem zaraditi više no pristojnu plaću. Započnu raditi, lošije studiraju, odlažu kraj, napuštaju studij. Žrtvuju kreativnost znanja kojom bi mogli mijenjati društvo. Jest, plaćat će se porezi i doprinosi, to je pošten rad, ali nije ono što bi ti mladi ljudi mogli. Ne stvaramo već gubimo najbolje. I ne samo odlaskom van. Naše društvo ne dobije ono što bi mladi ljudi mogli pružiti. Tako napretka ne može biti.

Gornje nije samo greška našeg društva već i krivnja nas nastavnika. Uvjerili smo sami sebe da smo sjajni. No to studenti ne vide. Vide često stroge i ukočene birokrate u demode odijelima, službenike koji rade u sivim zgradama bez fasade sa stolarijom koja ne brtvi. Na drugoj strani šareni prostori, ping-pong stolovi, vreće za sjedenje, kafeterije s organskom kavom. Duhoviti suradnici. Ležerno nasmijani šefovi u skupim automobilima. Pobogu, da, svi žele biti Steve Jobs ili Bill Gates. Čak i meni dođe da ne želim biti – ja.

Za nastavnike, prava su pitanja: kako radimo? Potičemo li mlade? Znamo li od prosječnih stvoriti natprosječne, od natprosječnih vođe? Želimo li raditi i ono što nitko neće platiti niti nam na tome zahvaliti: odgojiti najbolje – najbolje ljude, najbolje stručnjake? Najbolje vođe?

U bitci u kojoj studenti ne žele postati „najbolji oni“ već netko drugi, svi gubimo: znanost, gospodarstvo, društvo, država. Gube i oni. Sanjajući život iz holivudskog blockbustera, studenti posrću, gube se u bespoštednoj borbi za materijalno. Upravo kako su se i njihovi roditelji izgubili pod teretom kredita za stanove, kao žrtve privatizacijskog kriminala i „domoljubnih prevara“. I ako je taj gubitak prethodne generacije bio gotovo nužan, ovaj je sada stvar izbora. Izbora koji će pogoditi društvo upravo kao i iseljavanje.

Studenti bi, da odgovorim na naslovno pitanje, trebali studirati. Njihovo je dati najbolje što znaju i mogu, razvijati se, mijenjati društvo. Na njima je da se izdignu iznad sitnih materijalnih probitaka brzopletih odluka. I stvaraju. Svijet u kojem živimo. To je plemenita svrha života. A da bi studenti to mogli, ključna je država, socijalna: najskuplji student je onaj koji ne diplomira. Ili studij rasteže u beskonačnost. Pomoć, stipendija, subvencija studentima obveza je države koja želi perspektivu. Da ne moraju raditi.

No naš se sustav vrijednosti urušio. Zajedno s društvom. Dobit i solidarnost teško idu zajedno, a mi, uvijek kada smo se suočili s tom dilemom, popustili smo. Birali socijalni mir, kratkotrajno popravljanje situacije, kupovinu glasova, manje zlo. Za obrazovanje i bolje društvo, nakon zadovoljenja trenutnih prioriteta, ne dostaje. Pa kada se pojave mladi i ambiciozni koji ne žele čekati, koji ne vjeruju u moju zamišljenu društvenu fatamorganu, biraju kraći put, odlazak.

Zaboravili smo onu Laurencea J. Petera. I mi i mladi. Dvije stvari smanjuju predrasude: obrazovanje i smijeh. A sjećamo se samo Kolindinih 8.000,00 eura. Saks bi tu nešto rekao o vlaku i žurbi…