„I ako mi sad zato nećete naći

Tiho mjestašce u vašem kraju

Pljujem na sve milosti svijeta

Vraćam se svome raju“

Toma Bebić

Ljeto je vrijeme turizma. Onog trena kada se politika izgubi po bespućima jadranskih destinacija na kojima figure političke scene uživaju – pardon, bave se odgovornim društveno-političkim radom, što koincidira s ljetnom programskom shemom HRT-a – nova nacionalna zanimacija biva turizam. Do tada se već uigralo mjerenje turističkih postignuća, ono kreće prvog vikenda po kraju školske godine. A mjerne jedinice su razne. U subotu se za podnevni dnevnik javlja novo lice HRT-a koje na 38 ili 39 stupnjeva uživo referira broj turista koji su ušli na Macelju, dužinu kolone na Bregani, vrijeme čekanja na Lučkom, broj automobila koji su prošli autocestom. Od ove 2023. uveli smo i nove turističke metre. Recimo, cijenu kuglice sladoleda u Rovinju, kave u Zadru, Aperol Spritza u Dubrovniku. Koliko se naplaćuje šnita kruha na Kornatima, a koliko čaša vode na Hvaru? Cijela Lijepa Naša informativno ljeto živi od turističkih beznačajnih informacija kao da se priprema za novu sezonu „Milijunaša“ u kojem će sva pitanja biti o turističkom prihodu.

Rasprave o turizmu na inteligentniji način obogati Jurica Pavičić standardno sjajnim tekstom. Sjećam se preciznog osporavanja „economy of scale“ pristupa u turizmu od prije koju godinu. Ove se ne mogu ne složiti s njegovom tezom da je jedini način, jedini efikasan, da se turistička hiperprodukcija prekine upravo dizanjem cijene. Jer druga je opcija hiperprodukcija i nekontrolirana devastacija. I da, naravno, moramo mijenjati paradigmu u kojoj se turistički uspjeh prikazuje brojem gostiju i prometom na autocestama. No neću o tome. Neću ni o sjajnoj Dežulovićevoj metafori o „hidden beach“ kraj Piska. Nisam predavač turističkim vodičima, ne pišem ni doktorat na tu temu na Ekonomskom fakultetu u Osijeku pa ovo neće biti tekst o tome kako moderirati razvitak turizma. Neću se baviti ni arheološkim prebiranjem po greškama koje smo zadnjih desetljeća učinili, devastaciji plaža i pejzaža, betonizaciji i pretjeranoj izgradnji, zapuštenoj komunalnoj infrastrukturi. Svemu onom što, bez obzira na svijest o tome, nastavljamo činiti i dalje. Ne, ovo je tekst o tome koliko smo siromašni, koliko je u tridesetak godina tranzicije more, ono najljepše i najplavije, mnogima postalo nedostižno. I to ne zato što je u tridesetak godina izraslo u ekskluzivu poput Bora Bore. Ne. Naprosto, odlazak na more postao je nedostižan za standard dobrog dijela hrvatskih građana.

Neka neobična mistika postoji oko stranaca koji dolaze na more. Nisu svi jednako važni, ali su predmet svakodnevnih medijskih recitala. Najveće oduševljenje izazivaju gosti sa zapadnoeuropskog emotivno-emitivnog tržišta. Poljake, Čehe, Slovake, Mađare prosječan iznajmljivač apartmana još uvijek promatra nepovjerljivo, nema Becherovke ili Palinke koju mu mogu pokloniti da se to promijeni. Oni ostaju „paprikaš turisti“, u sandalama s bijelim čarapama. I gosti iz Bosne i Hercegovine izazivaju podozrenje, a srpske registarske oznake turista s istoka posebno oduševljenje izazivaju tek u Turnju i Bibinju. No za domaće goste teško da itko pita. Nitko ne zbraja goste iz Vinkovaca, turiste iz Bilja, nema informacija o autobusima iz Krapine, charterima iz Virovitice. Kao da nisu bitni. Ili ne postoje.

Naše se građane, u turizmu, uzima zdravo za gotovo. Kamo bi oni išli na more ako ne na Jadran. Naravno, oni koji mogu kao gosti. Oni drugi kao radnici. Potonja je statistika mnogo brutalnija, žalimo za sunarodnjacima koji su otišli u Irsku samo zato što u nas nema tko posluživati turiste, pospremati krevete i pripremati doručke. A ne pitamo se zašto umirovljenik s prosječnom mirovinom eventualno može tek na jednodnevno kupanje autobusom u Crikvenicu. Ili zašto su na Ultri pretežno stranci, jer prosječni student teško može platiti ulaznicu i apartman u Splitu. Možda i Dubrovačke ljetne igre treba odigrati na engleskom. Ili njemačkom. To je priča o turizmu za naše građane.

Turizam, nedosanjani hrvatski san o kruhu bez motike, u javi za mnoge uključuje samo motiku. Odmor uz more za njih je mašta. Pogotovo u glavnoj sezoni, tada ni cijene na njuškalu niti spavanje na ležaju na napuhavanje u gostima kod obitelji ne pomaže. No o tome se ne piše i ne izvješćuje.

Generacije su gradile vikendice, kupovale apartmane. Za obilniji riblji obrok moglo se kupiti ruševinu na Unijama, a ni apartman u Klenovici nije bio nedostižan. Postojala su odmarališta. Radnička i dječja. More je bilo „narodno“. Nakon toga rat, tranzicijska pljačka čiji krakovi do danas sežu kao „dobročinstvo“ onih koji se grlato javljaju kako su stvorili Hrvatsku, učinili su svoje. Prodaja naftne kompanije, s popustom i uz proviziju na salveti, voajerizam s kojim uživamo čitati koliko su nas prodali za plin, narodna radost kada državi koja ratuje uvalimo stare helikoptere jer nam „sutra“ stižu Rafalei, malo rabljeni i reparirani, a uz to će nam dragi donator vjerojatno dodati i kakav rashodovani američki helikopter, njemačku haubicu preskupu i za Njemačku ili finsku raketnu topovnjaču muzejske vrijednosti – to je priča o našem moru. I o turizmu.

Dva su načina kako države žive. Od vlastite kreacije, radom, stvarajući „dohodak“, zarađujući „plaće“ proizvodnjama – to je jedan put. Drugi je put kredita, pozajmice. Naša je domovina izabrala taj put. Koji je bitno skuplji. Jer da bismo vraćali zaduženja i kamate, da bismo pokrili negativna salda ekonomskih promašaja, namirili sve „zaslužne“ za državu i društvo, financirali studije koji studenata nemaju i tako dalje, morali smo negdje prikupiti novac. Kroz devedesete smo za to „kaznili“ umirovljenike, a nakon toga smo porezima i doprinosima dizali cijenu života i rada, postajali sve nekonkurentniji. To se u gospodarstvu vidjelo. I danas, nakon višegodišnjeg oporavka, od prosječne bruto plaće od 1590 eura neto je 1150 eura. Doprinosi i porezi „koštaju“ 28 posto. U Republici Češkoj radniku od 1745 eura bruto ostane 1400, u Sloveniji 1418 od 2141 eura. Ako se uzme medijalna plaća, jasno je koliko zaostajemo. U nas polovica zaposlenih zarađuje manje od 991 eura. U Sloveniji ta je granica na 1187, u Češkoj 1286.

Pa pitanje nije: „Jeste li bili na moru ove godine i koliko dugo?“ Ne, pitanje je može li umirovljenik sa svojih 500 ili 700 eura uopće na more. Može li ona polovica zaposlenih s plaćom ispod 1000 eura s djecom u Vodice ili Primošten? Za njih su hrvatski turizam i more preskupi i nedostižni. Za Čehe, Slovake, Slovence i Poljake, da ne spominjem Švicarce ili Austrijance – nisu. Jer ako i jesu skupi, nisu im nedostižni. Stoga, pravi problem, prava tema, i nije skupoća turizma, već naš nizak standard, slabe plaće i mirovine, stvarno siromaštvo, ne statistički podatak o stanovništvu ispod linije siromaštva.

Može i dalje. Nisu nedostižni samo more i ugostiteljska ponuda, u Hrvatskoj je stanovništvu i život preskup. Vjerojatno Nijemcima i Švedima nije, no nama jest. Pa tu dolazimo do pravih pitanja. Ako su, pobogu, more i turizam velikom dijelu nas samo fantazija, nemoguća uz ove plaće i mirovine, pa domaće goste i ne brojimo u silnim izvješćima, pitanje je za koga postoje i naš turizam i naša obala. Za strance? Za Norvežane, Engleze i Belgijance? I one krucijalne dileme: čemu služi naša država? Kome? Jer mnogima i ne baš. Za koga smo je gradili? Za druge? Ili za nas same? To je pravi problem. Ne problem turizma, već pitanje smisla i sadržaja našeg društva. Nije to pitanje cijene i skupoće. Već se radi o standardu, siromaštvu velikog dijela naših sugrađana: to je ono zbog čega treba propitivati naše društvo i državu, socijalnu samo dikcijom ustavne odredbe.

Eto, o tome je ovaj tekst. Iako odgovora u njemu nema. Naime, njega ne donose tekstovi, njega se daje na izborima.