“I’ve seen things, you people wouldn’t believe, hmmm.

… attack ships on fire off the shoulder of Orion.

I’ve watched C Beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate.

All those moments, will be lost in time like tears in rain…

[… time to die…]”

---

“Vidio sam stvari koje vi, ljudska bića, ne možete ni zamisliti. hmmm.

… ratne brodove koji gore nedaleko Orionovog ramena.

Promatrao sam C zrake kako trepere u mraku pored Tannhäuserovih vrata.

Svi ti trenuci bit će izgubljeni u vremenu kao suze u kiši…

[… vrijeme je umrijeti…]”

Roy Batty (Rutger Hauer)

Pročitao sam u jednom sjajnom eseju tezu: “Pogođeni smo novom bolešću kojoj neki čitatelji možda još nisu čuli naziv, no o kojoj će čuti mnogo u godinama koje dolaze – naime, tehnološka nezaposlenost. To je nezaposlenost koja se javlja zbog toga što naša otkrića načina ekonomiziranja upotrebe ljudskog rada nadilaze brzinu kojom možemo iznaći nove upotrebe rada.” Okrutna može biti sudbina koja ljudskim djelovanjem gradi tehnološki napredak, a on potom obezvređuje upravo ljudsku produktivnost. Zamislite svijet 21. stoljeća, svijet umjetne inteligencije, platformi, aplikacija, robota, koji čovjeku izmiče smisao. Napredak u elektronici i informatici stvorio je temelj da se manje vrednuje ljudski rad. Zvuči distopijski, zar ne? No da li je samo tmurna perspektiva ljudskog rada – u skoroj budućnosti možda nepotrebnog, preskupog, a nadomjestivog – ili je stvarna i prijetnja ljudskoj egzistenciji fobičnim SF scenarijem poput onog iz „2001: Odiseje u svemiru“ ili „Blade Runnera“?

Ima “kvaka”. Gornje jest citat koji je John Maynard Keynes objavio 1930. godine. Ono što proživljavamo danas teško može imati veze s napretkom na koji je Keynes ukazivao. Ima i druga kvaka, Keynes je zaključio kako je “to samo privremena faza neprilagođenosti. Sve to dugoročno znači da će ljudska vrsta rješavati svoj ekonomski problem”.

Svijet suvremene znanosti i tehnologije, primijenjen u robotici, informatici, umjetnoj inteligenciji, nosi izazove, ali je i temelj napretka društva. Jest, nadomjestimo li ljudski rad to može voditi prema nezaposlenosti, postoje rizici, poput onog kako će djelovati algoritam autonomnog vozila u izboru između više potencijalno smrtonosnih ishoda prometne nezgode. (Može li, uopće, postojati algoritam koji tehnološki bira opcije za ljudski život?) No, istovremeno, napredak promovira dobrobit, olakšava poslove, liječi, nedostupno čini dostupnim, pojeftinjuje. Ima pozitivne ishode. Napredak nas, stoga, suočava s dihotomijama: optimizam ili pesimizam, tehnološki jin protiv biološkog janga, utopistički progresivizam nasuprot distopije dehumaniziranog društva.

Nekad je ideologizirana paradigma prostor za razvitak vidjela u apsolutu tehnološkog napretka, socijalizam i komunizam vidjeli su se rezultantom tehnološkog napretka u kojem će društvo trijumfirati. Potom su se otvarala pitanja hoće li strojevi i tehnološka sredstva plaćati poreze i doprinose kako ne bismo urušili suvremene društvene strukture. Danas razumijemo da zbog tehnološkog napretka potreba za ljudskim radom još ne nestaje, ali se značajno mijenja, znanja zastarijevaju, struke postaju nepotrebne. Potrebno je normativno djelovati, definirati prostor napretka, ali i urediti njegove posljedice.

Kako je Yuval Harari primijetio, tehnološki napredak prvo je iscrpio nekreativnu bazu opresivnog komunističkog mita, a potom je doveo i do potonuća kapitalizma kakvog je tehnologija gradila u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Promijenilo se društvo u cjelini. Ključna posljedica tehnološkog napretka nije binarna – bolji ili lošiji ljudski život, duži ili kraći ljudski vijek, veća ili manja potreba za ljudskim radom, opasnost ili blagodat – već potreba društvene prilagodbe. Tehnološki napredak za društvo nije ni rizik ni dar, može biti oboje, ovisno o tome prilagodi li se društvo i kako. Za strukturu socijalne države, one koja počiva na radu, koja davanja i prava alimentira porezom i doprinosima koji se osnivaju na radu, to, naravno, rađa očitu potrebu promjene. Naime, ako se ljudski rad nadomještava, tada će i sredstva za socijalnu državu biti manja jer će manja biti i osnova naplate poreza i doprinosa. Što činiti? Jedan bi način bio povećati opterećenje rada, no tako bi ljudski rad postao samo još manje konkurentan tehnološki naprednijem obavljanju rada. Ako bi se, pak, krenulo putem smanjenja opterećenja ljudskog rada porezima i doprinosima, tada bi “rupa” u proračunu socijalne države bila još veća! Također, smanjivanje troška ljudskog rada s nadom da bi se time dugoročno povećala konkurentnost rada, počiva na fobičnom, gotovo crvenokmerskom, oponiranju napretku. A to je, očito, protivno neizbježnoj ulozi i očekivanju društva. Posljedično deficitu u proračunu socijalne države, jedini je zamisliv put traženje alternativnih izvora za davanja socijalne države. Moguće nekakav porez na potrošnju, poseban porez, porez na transakcije ili dio poreza na dodanu vrijednost? Svakako ne porez na tehnologiju, jer to bi izgledalo poput besmislene donkihotovske borbe protiv vjetrenjača napretka.

Tehnološki napredak utječe i na davanja socijalne države. Naime, osim obveze održavanja dohotka stanovništva sustavima socijalne sigurnosti, ključan postaje javni sustav obrazovanja. Fond znanja i struke koji se neumitno širi implicira obveze u obrazovanju, ne samo formalnom već i neformalnom. Nameće se važnost i nužnost potpora i subvencioniranja trajnog, cjeloživotnog, pristupa obrazovanju, sve s ciljem stvaranja prilagodljivijeg fonda znanja, osobnog i u društvu. Socijalna država trebala bi, kao socijalno davanje, uz postojeće prekvalifikacije i dokvalifikacije nezaposlenima, jamčiti novčane potpore namijenjene obrazovanju svih građana, zaposlenih i nezaposlenih. Ne vaučere za “dogovorene” programe već novac i izbor. Nešto poput univerzalnog dohotka koji se može koristiti za cjeloživotno obrazovanje. Tehnologija zahtijeva nova znanja, istovremeno znanja jamče prilagodljivost.

S pozicije nekog tko se bavi radnim i socijalnim pravom, rezultatom socijalne države, egzistencija socijalne države pitanje je i osobne zaposlenosti. No nije samo to razlog zbog kojeg socijalna država, konstrukt 19. stoljeća, ne bi trebala pasti kao žrtva tehnološkog ostvarenja 21. stoljeća. A to se neće postići tako što zagovaramo društvo prošlosti, željezare ili manualni rad, kako zaključuje Charles Handy: “Ne možemo graditi budućnost nastavljajući prošlost!” Treba mijenjati pogled na svijet, a ima li bolji način za to od obrazovanja? U tom je pogledu iznalaženje načina ostvarivanja cjeloživotnog obrazovanja za sve dio mogućeg odgovora na dileme koje pred “biološki supstrat društva” tehnološki napredak postavlja. U protivnom, tehnološki napredak postat će ključni neprijatelj društvene stabilnosti i uzrok osobnih strahova i neizvjesnosti – kako to Roy Beatty u „Blade Runneru“ kaže: “Strašno je iskustvo živjeti u strahu, zar ne? Tako je to kada si rob.”

P.S. Nakon ovog pomalo sumornog promišljanja o suvremenom tržištu rada, uz zakašnjelo božićno čestitanje, pored sveprisutnih najava blagodati eura, Schengena, svima nam želim što sretniji ulazak u razdoblje nakon “godine isporuke”, da nam – uz od prvog siječnja tehnološki napredniju Hrvatsku – budućnost prati i socijalno osjetljivija i razvijenija socijalna država Hrvatska!