„Ništa nije kao što je bilo, sve to prošlo je

Ako misliš da me možeš preći,
grdno varaš se

Jerbo to baš dobro znaš,
nikad ne zaboravljaš

Možeš reći zbogom sreći, tu je svemu kraj“

Damir Urban

Riječi pogađaju. Izgovoreno ili napisano može povrijediti, uvrijediti, oklevetati. Lakše je pisati o ljudima koje ne poznajete. Ili ne cijenite. No kako pisati o onima koje poznajete? Kako kritizirati prijatelja, istomišljenika? Neki su tu isključivi ili plošno promatraju svijet. Mi i Oni. Carl Schmitt. O „Njima“ sve najgore. O „Nama“, i kad smo loši, dobro ili ništa. No neuravnoteženost tog pristupa narušava individualnu vjerodostojnost. Navijači su subjektivni, ne vide stvari u dnevnom svjetlu.

Najteže je pisati o ljudima koje poznaješ, ali ste se razišli. Bivši bračni drugovi, primjerice, nikada ne znaš da li se mrze ili vole, osvećuju ili strasno žele. Teško se baviti događajima koji su bili sjajni, ali krenu „po zlu“. Ili pisati o političkim opcijama s kojima si okončao. O njima znadeš (gotovo) sve. Razgovarali ste u povjerenju, znaš čega bi se stidjeli da završi u javnosti, za ponešto možda i odgovarali. Vidiš ih kako sjede u drugom društvu, pretpostavljaš da su, glumački ili farizejski, promijenili stavove i vrijednosti za novu družbu. Smješkaju se, možda, u društvu onih koje preziru. Ili više ne. Tu ne smiješ biti osoban. Javne ocjene ne smiju biti obračuni. Povjerenje ne treba kršiti. Niti uzvraćati ružnim na ružno: osvetoljubivost je osobina slabih.

Ipak, iskustva kreiraju gledanje. Nemam problem nikome reći kako stvari stoje, da su u krivu. Tako sam se uvijek ponašao. Nažalost, onima kojima treba reći – ne žele oni to čuti. Zbog toga su me i odstranili. Kirurški precizno i uspješno, iz perspektive kratkoročnih interesa za vlast pod svaku cijenu. Motiv koji i pokreće stranačke karijeriste: borba za apanažu ili političku „nagradu“, na štetu principa i dugoročnih političkih vrijednosti.

Moja bivša stranka hodi državom i prezentira nekakvu stambenu politiku. „Država treba graditi stanove“. Koliko uvjerljivo to zvuči? Država? Stanove? Evo, i sada vlast obnavlja po Baniji i Zagrebu. Vidimo kako to (ne) ide. Sada bi država trebala još graditi? Ova država? Država u kojoj svako „uštipne“ dio?

Što je sljedeće? Stanovanje kao temeljno pravo? Pravo na stan u centru? Pravo na urbanu vilu? Imaš kuću – vrati naknadu za odvojeni život?

Pohodi se selo i grad, priča o stambenom zbrinjavanju. Četiri neka programa, nisam siguran da javnost razumije o čemu se radi. Ideje se prezentiraju u hotelu u centru Dubrovnika. Ne u predgrađima. Ne onima kojima se ideje za to egzistencijalno pitanje trebaju predstaviti. U Mokošici, splitskom ili zagrebačkom predgrađu. Ili socijaldemokracija sad brine o imućnima i sretnima? Na prezentacijama više stranačkih dužnosnika no članova i javnosti. Kome se, pobogu, politike predstavljaju?

U politici je bitno kako komunicirati, ne samo što. Sadržaj, ali i prezentacija i govornik, pronose uvjerljivost. Politika nije stvar osobnih već društvenih interesa. No, politika kao sinonim stjecanja za sebe, zapošljavanja stranačkih kolega, zaslužnih prijatelja, obitelji, ljubavnika. naknada za odvojeni život – to su puzzle u mozaiku naših političkih iskustava. Sve samo ne iskrenost. Ni sposobnost. Oni koji se u nas najviše zaklinju u poštenje, kao da se trude doseći visoko postavljenu ljestvicu s Trga žrtava fašizma. „HDZ za siromašne“.

Raštimana organizacija i bezlično vodstvo. Nerazumljive inicijative i neuvjerljiva zazivanja solidarnosti. Socijaldemokracija kao apstrakcija, bez konkretnih stavova. I trivijalne bi ideje bile napredak. Nema zanimljivih osoba, dobrih komunikatora koji bi nadomjestili sadržaj. A stranka se samouvjerila da ima sve birače koje je imala u prošlim desetljećima – još malo treba da preuzmu vlast. Kuju se planovi o podjeli ministarstava, dijele mjesta saborskih zastupnika, probaju crvene haljine na volane, za proslavu pobjede.

No pobjeda je daleko. Snaga se ne crpi iz davnih rezultata, sjećanja na bolje dane. Nema više potpore. Antifašisti su ostarjeli. A oni su najaktivniji. Mladih je malo, nema ih! Tko će na štandovima skupljati potpise? Zato i strah od referenduma o pobačaju. Sanjaju se pobjede, za organizaciju nitko vremena nema. Partija blijedi i nestaje. Nevolja nije u tome što glasači stare, biološki nestaju. Nije problem ni u ideji. Ne, stranka nema snage raditi. Ni želje osvajati vlast. Rezultat za SDP može ostvariti jedino AP i njegova vlada, njeni neuspjesi.

Gordo zvuči „najveća oporbena stranka“. A silno žele „pod skute“. No teško da ih itko želi za partnere. Osim onih koji su jednako razočarali. HaeNeSizacija ili HaeSeLeSizacija. Dva loša ubiše Miloša. Borba za još jedan mandat, kakvu sinekuru. Grč da vodstvu bude dobro.

Vrtni patuljci. Dvorci od pijeska. Tigrovi od papira. Statična mirogojska atmosfera. Očekivati sretne okolnosti znači sanjati, a uvjeravati se u lojalnost glasača nije stvarno. O tome se radi.

A poželjni partner ne zna organizirati efikasan rad lokalne samouprave pa stvara privid inkluzivnosti. U biti politički larpurlartizam, vlast vlasti radi. Ideje za unutarnji džep sakoa, za rezervu, da se nađu ako ustrebaju. Strukturiranost i aktivnosti kao nužni privid radi ozbiljnosti, iluzija je i komuniciranje s vlastitim vijećnicima, članstvom unutarnjeg i šireg kruga. Manirizam stranke, pardon, platforme (Možemo!), koji počiva na koordinatorima vijećnika, koordinatorima kvartovskih grupa, četvrti, klastera, koordinatorima koordinatora. Koordinatori četvrti nisu isto što i koordinatori klastera. Bože, tko bi to popratio?

„Mi smo uspjeli baš jer smo kaotični i zato smo pobijedili.“ „Sustav nije napravljen da se nešto mijenja.“ „Ovo jednostavno ne funkcionira. Moramo imati strukturu i plan!“ Ne zvuči uvjerljivo, zar ne? A nisu ni valjane isprike za obećanja kojih se više nitko ne želi sjetiti. Entuzijazam od pred koju godinu tek je uspomena. Platforma je sad samo transmisija i provoditelj agende vrha, radi ostanka na vlasti. Vlast mijenja ljude. Mijenja i aktiviste. U smjeru SDP-a.

Sve skupa kupovina vremena i prodavanje magle. Veliki manevri u malom lavoru. Borba za još četiri godine za istaknute članove, „zaslužno vodstvo“. U Zagrebu se suradnjom ostvaruju vizije Milana B. Nadam se samo da nećemo osvijestiti i druge akcije „na Milanov način“. Sve je isto (i gore), samo njega nema.

Kroz život sam uvidio da svijet nije ni osobito iskren niti počiva na sposobnosti. U politici, boje su još „teže“. Tu je česta izdaja ideala. I prijatelja. Slabost se zapazi kad je prekasno. Dobra je ona Camusova: „Politiku i sudbinu čovječanstva kroje ljudi bez ideala i bez veličine. Ljudi koji u sebi imaju veličinu ne ulaze u politiku.“ No ne smetaju mi neiskrenost, nesposobnost i nestručnost aktera, nije mi nezamislivo da živimo na jaslama PR-strategija i opijamo se samozavaravanjem. Nisam malodušan ni što je atmosfera loša, za egzistencije pojedinaca porazna. Ono što smeta jest da neiskrenost, kukavičluk, kratkovidnost nikada nisu dali rezultata. Nikada. Nigdje. Kako smo to zaboravili? I mi koji laži slušamo i oni koji lažima uvjeravaju. Sebe i nas. U svoje, navodno, poslanje.

Vjerovao sam da smo pametniji. Nadao se. No to što vidim, razumijem, ne daje mi osjećaj veće vrijednosti, pravednika ili mudraca. Samo sam razočaran. Koliko godi to što već sada vidim da neće tako ići, da laž neće proći, da uspjeha biti neće, toliko obeshrabruje to što će taj neuspjeh na vlasti ostaviti postojeću garnituru. Izloženu nedjelima i potrošenu. Nesposobnu i lošu. A sve će to „platiti“ oni koji danas žele vjerovati u „opozicijsku laž“. Glupu laž. Besadržajnu. Populističku. Karijerističku.

Ajmo na početak. Ne radi se o SDP-u i Možemo! Kada se razočaraju, bit će mi žao. Pa ja sam taj, ne veseli me to. No problem je za ljevicu i po ljevicu. Nažalost, ni SDP ni Možemo! to nisu. Oni, zapravo, nisu ništa. Toga mi je žao. I zato ljevica, lijevi centar neće razočarati niti izgubiti – već su izgubili! Žao mi je i našeg društva. Društva bez alternative. Države bez perspektive.

Kako je pogodio Bismarck. Nikada se ne laže toliko kao poslije lova, tijekom rata ili prije izbora. A vrijedi i ona Saksova: kada si u krivom vlaku – svaka je stanica kriva!